Srednjoškolske lektire...

srijeda, 03.02.2010.

Leskovar - MISAO NA VJEČNOST

ŽIVOTOPIS:
Janko Leskovar rođen je 1861. godine u Valentinovu nedaleko Krapinskih toplica.
Kao učitelj službuje u Slavoniji (u Valpovu i Šljivoševcima), gdje je upoznao svoju buduću suprugu Tereziju. Nastanjuje se 1883. u Prišlinu (kotar Pregrada), gdje sa svojim novim prijateljima, profesorom Lukom Marjanovićem, te učenim barunom Hinkom Kavanaghom i njegovom suprugom Katarinom Williams, vodi razgovore o filozofiji, željeznici, porezu i drugome, što ostavlja traga u njegovu romanu ''Sjene ljubavi''.
U književnosti se javio kao tridesetogodišnjak svojom novelom "Misao na vječnost" koja je objavljena u "Vijencu" 1891. godine, kojom i započinje hrvatska moderna kao stilska formacija.
Ostala djela: ''Izgubljeni sin, ''Poslije nesreće'', ''Katastrofa'', itd.
Umro je 4. veljače 1949. godine.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; novela

VRIJEME RADNJE: zima
MJESTO RADNJE: selo Druškovac

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- glavni lik: Đuro Martić
- sporedni likovi: Daša (njegov sluga), učiteljica iz susjednog sela, gospodareva kći

ĐURO MARTIĆ: učitelj u Druškovcu. Usamljenik, psihološki nestabilan, preosjetljiv. Nalazi se na razmeđu sna i jave (npr. vidi svoja tri mrtva prijatelja kao da su živi, pri čemu ga oni uvjeravaju da je on samo sanjao da su mrtvi). Zaokupljen je razmišljanjima o tome kako zapravo ništa ne nestaje, sve ostaje zapisano negdje u svemiru. Zaljubljuje se u mladu učiteljicu iz susjednog sela, koja mu je zapravo bila slamka spasa, no njihova ljubav nije bila toliko jaka da ga izbavi. Na kraju poludi.
''U selu Druškovcu živio učitelj Đuro Martić. Ljudi držahu da je bolestan, nu zapravo on toga nije ćutio, ali se opet nije osjećao kao nekad prije.''
''ali njemu nešto nije dalo da odahne, nešto ga uvijek tjeralo da razmišlja - razmišlja bez oduška, dok ga najzad ne bi zaboljela glava.''
''Sučelice njemu sjeđaše mlada učiteljica iz susjednog sela. Oni se često pogledali, i on oćuti kako ga nešto oživljuje. Po objedu razgovarahu dugo, dugo. Ona reče da će buduće nedjelje doći sa svojom prijateljicom na misu u njegovo selo. To mu godilo, a bijaše valjda i uzrokom što ga od četvrtka nije ostavila dobra volja.''
''On je opet ugledao otvorene crne oči, mrtvačku blijedu put, poškrapanu krvlju... On je buljio i buljio, a ta slika nije se više micala ispred njega. I kao da je izginuo s površja zemlje - nigdje nikoga, nigdje ništa... samo ona leži pred njim mrtva, poškrapana krvlju. On bulji u njene mrtve staklene oči i tako tone u svemiru...''

KRATAK SADRŽAJ:
Đuro Martić bio je učitelj u Druškovcu. Od ostalih se učitelja razlikovao jedino po tome što bi ga s vremena na vrijeme obuzeo nekakav nemir, postao bi razdražljiv, vikao bi na učenike, no izuzev tih ''žutih minuta'', bio je dobar učitelj i sviđao se djeci.
Kad bi našao vremena za odmor, nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja, čak do te mjere da bi ga zaboljela glava i izmoren bi pao u krevet, ne obazirući se uopće na riječi koje mu je upućivao njegov sluga Daša.
Đuro je volio noći jer su mu one donosile san, a njegovi su snovi uvijek imali neko značenje, iako mu on nije pridavao previše pažnje. No prije četiri se godine dogodio preokret kada je usnuo, premda mu se činilo kako je još uvijek budan, da mu se otac utopio prelazeći preko brvna postavljenog za prijelaz preko potoka. Đuro se probudio obliven hladnim znojem te je tako shvatio da je ipak samo sanjao. No sutradan mu je jedan suseljan došao reći kako su mu oca pronašli mrtva, i od tada je Đuro svoje snove počeo drugačije gledati.
Više nije mogao razlikovati što je san, a što zbilja.
Tako se i sastajao s pokojnim prijateljima: uzrok je smrti jednoga od njih do danas nepoznat, drugome su ''izjeli pluća crvići'', a treći je počinio samoubojstvo. U početku je Đuro shvaćao da sanja, no pokojnici su ga uvjeravali da su živi te da je on zapravo sanjao da su umrli. Đuro je toliko bio zbunjen da je htio poslati pismo ocu jednoga od njih da pita je li Ivan živ ili mrtav, no razbistre mu se misli pa shvati da su sva trojica mrtvi.
No imao je Đuro i svijetlih dana, dana kada bi disao punim plućima i kada nije skidao osmijeh s tankih usana.
Jedan ga je dan susjedni vlastelin pozvao na objed. U početku je Đuro bio mrk i nezadovoljan, nije mu se svidjelo kako izgleda naspram svih njih, ''svi bijahu dobro ugojeni, samo on suh, žut'', no ubrzo mu se društvo svidjelo, uživao je u razgovorima, a upoznao je i mladu učiteljicu iz susjednog sela koja mu se jako svidjela. Rekla mu je da će u nedjelju doći na misu u Druškovac, što je Đuru jako razveselilo.
Sjeo je za glasovir i počeo svirati Volckmarovu D-dur fantaziju, no opet se potpuno izgubi. ''U njegovoj duši nastade mukla, bezutješna praznina.'' Opet je mislima otišao daleko, u prostranstvo svemira, govoreći da će se za trideset godina današnji dan vidjeti na sjevernoj Polarnoj zvijezdi, za 5 tisuća godina u Mliječnoj stazi, i sve dalje u svemir.

Kasnije opet sjede za glasovir. Uto ulazi gospodareva kći, dolazi mu izjaviti ljubav, iako misli da ju on ne želi: ''Ah, pojmim. Ja sam tebi odurna, nećudoredna, iskvarena. Ah znam, no vidjet ćeš. Ti ćeš vidjeti...'' Ona odlazi, a nakon toga i on, te se vraća tek uvečer. Vidi vrata njezine sobe otvorena, ljudi ulaze i izlaze. Shvatio je da se dogodila neka nesreća. Vidi djevojku kako leži na krevetu, mrtva, otvorenih očiju, sva krvava, s ranom na grudima. Oblio ga je znoj te se pita hoće li i taj dan opet morati vidjeti. Poče ga tresti zima te se baci nesvjesno u krevet. Opet mu je mrtva djevojka pred očima.
Sutradan mlada učiteljica stvarno dođe u Druškovac na misu. Slutila je da će se dogoditi nešto strašno. Uđe u crkvu, orgulje zasviraše. Učiteljicu odmah podiđe strah te se ''prenerazi i potekoše joj suze od samilosti''.

srijeda, 20.01.2010.

Matoš - CAMAO

O KNJIZI:
UREDNIK: Nasko Frndić
LEKTOR: Zdenka Golubović
KOREKTOR: Maja Kotur
IZDAVAČ: ZORA, Zagreb, 1968.
ZA IZDAVAČA: Ivan Dončević

ŽIVOTOPIS:
Antun Gustav Matoš rođen je 1873.g. u Tovarniku, a umro 1914.g. u Zagrebu.
Bio je pjesnik, novelist, prevoditelj, polemičar, putopisac, feljtonist i još mnogo više od svega toga. Premda nesklon svećenstvu, pred skoru je smrt ipak primio svećenika, zamolivši prije toga sestru da se od pripomoći skupljene preko ''Zagrebačkih novosti'', koju je isprva srdito odbijao, plati za skrb nad siromasima koji ležahu u bolnici.
Djela: ''Iverje'', ''Vidici i putovi'', ''Umorne priče''...

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: simbolistička pripovijetka

MJESTO RADNJE: Ženeva, Beč, Pariz...

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ALFRED KAMENSKI:
''Alfred bijaše tako rđav te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom.''
''Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta.''

KRATAK SADRŽAJ:
Alfred Kamenski kao dječak ne bijaše baš previše pametan, ali zato izvrsno sviraše klavir.
Proputovao je dosta zemalja i gradova u Europi i na kraju se nastanio u Ženevi, gdje je našao mecenu i mjesto gdje će svirati. Svirao je u svratištu Metropoli. Tako je jednu večer navratio u Metropolu gdje je zatekao mecenu koji mu je rekao da počne svirati. Za to vrijeme ga je, skrivena, slušala jedna žena imenom Fanny. Ubrzo je izašla iz skrovišta i sjela pored njega. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, iako je ona bila udana.

Zatim ga je Fanny odvela svojoj kući, ali nije znala da će joj se muž vratiti ranije kući. Muž joj počne prigovarati da je čuo da ima ljubavnika, što je ona poricala, no odala ju je njezina papiga Camao koja je ponavljala sve što je Alfred rekao Fanny.
Tada je njezin muž poludio i uzeo pištolj te počeo tući Fanny i vući ju za kosu, na što je Alfred skočio da ju obrani, ali muž ga je zaustavio i kleknuo na njega, potom je ubio Fanny, Alfredu slomio obje ruke i bacio ga preko balkona, te ubio i slugu i dva psa.

O DJELU:
U djelu su sukobljena dva estetska registra: estetika lijepoga i estetika ružnoga. Estetika se lijepoga i uzvišenoga vidi u fizičkom opisu likova (referiranje na mitologiju: Fanny = Venera) te u opisu prostora koji ih okružuje, dok se estetika ružnoće vidi u djelu Fannynog muža Foresta (ubio je Fanny, slugu, dva psa i Alfreda).
Intertekstualna je relacija (referiranje na tuđe djelo) u "Camau" gavran. Taj je motiv (simbol) preuzet od E. A. Poea.
Camao je zapravo papiga koja umire kada žena prevari muža, no ironija je u "Camau" ta što papiga jedina ostaje živa na kraju, a upravo je ona odala Fannynu nevjeru. Papiga je, dakle, uzurpator ljubavi između Kamenskog i Fanny i simbol je nevjere, prevare.
Camao je zapravo golub, ali budući da ima sposobnost govorenja, pridaje mu se ime papiga.
Fanny predstavlja Poljake, a Kamenski Hrvate.

utorak, 12.01.2010.

Brezovački - MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK

ŽIVOTOPIS:
Tituš Brezovački rođen je 1757. u Zagrebu, a umro je 1805. godine. Hrvatski je pjesnik i komediograf, te najznačajniji kajkavski pisac starije hrvatske književnosti.
Stupio je među pavline i učio teologiju, a kada je ukinut pavlinski red, profesor je na pavlinskoj gimnaziji u Varaždinu.
Njegov književni opus čini šesnaest pjesama (većinom pisanih na latinskom jeziku), nabožna drama ''Sveti Aleksi'' (1786.), i dvije komedije: ''Matijaš Grabancijaš dijak'' (1804.) i ''Diogeneš'' (1823.)

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; komedija

O DJELU:
Komedija ''Matijaš Grabancijaš dijak'' prvi je put prikazana u kraljevskom plemićkom konviktu u Zagrebu 12. veljače 1804., a iste je godine i tiskana.
Brezovački u ''zavjetku'' (mottu) i u stihovanom predgovoru objašnjava prosvjetiteljsko-didaktičnu tendenciju svoga djela ističući: 1. veliki značaj prosvjete i obrazovanja za napredak i boljitak pojedinca i društva, i 2. potrebu da prikaže prednosti i vrednote kreposti te odurnost ljudskih mana, a to se može jedino iznošenjem istine.
Unatoč mnogim slabostima, komedija se održala na kazališnim daskama do danas, plijeneći svojim bogatim i sočnim kajkavskim jezikom, dobrim humorom te uvjerljivom slikom zagrebačke građanske i malograđanske stvarnosti oko 1800. godine.

LIKOVI:
MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK: pokretač je svih zbivanja u komediji. Preko njega Brezovački, a u duhu racionalističkog naučavanja, kritizira i kažnjava mane i poroke svojih sugrađana. Lik Matijaša nije u cijelosti uvjerljiv i životan jer mu autor kao reprezentantu zdravog razuma neargumentirano pripisuje i nadnaravne osobine. (Po narodnom vjerovanju, grabancijaš je đak koji je, svršivši dvanaest bogoslovnih škola, izučio i trinaestu - vilenjačku, te se može služiti čarolijama. Sama riječ ''grabancijaš'' preoblikovana je talijanska riječ negromanzia = čarobnjaštvo, čemu je onda pridodan sufiks -aš. Dakle, grabancijaš je onaj koji se razumije u čarolije.)

VUKSAN, krznar

SMOLKO, postolar

JUGOVIČ, pravnik, mladi plemić

PISAROVIČ, VESELKOVIČ, KORPINOVIČ, gradski službenici

SADRŽAJ:
Komedija započinje posjetom krznara Vuksana susjedu, postolaru Smolku. Smolko je tužan jer se prije dva dana njegova žena objesila o krušku. Vuksan ga tješi govoreći da bi se trebao veseliti, a ne plakatim jer se oslobodio ''kućnog nemira''.
Njihov razgovor prekida pojava Matijaša dijaka. Nakon upoznavanja, sva trojica razgovaraju o zabrinjavajućoj situaciji u Hrvatskoj: do istine i pravde nikome nije stalo, a karijerizam, udvorništvo i licemjerje prisutno je na svakom koraku. Kada od Matijaša čuje da on može saznati sve iz zvijezda i računa, Vuksan zatraži da mu kaže nešto o njegovoj prošlosti. Matijaš ga opisuje kao problematičnog čovjeka sklonog kriminalu, a ništa bolje nije opisan ni postolar Smolko.
Kada je Vuksan otišao, Smolko je počeo uvjeravati Matijaša kako se od vraga mogu izmoliti veliki novci. Ne uspjevši ga razuvjeriti, Matijaš odluči kazniti Smolka i njegovo praznovjerje, pa mu detaljno ''objasni'' što ima činiti kako bi od vraga dobio novac. Prvi čin završava tučnjavom Smolka i njegovih šegrta jer se nikako nisu mogli dogovoriti kako će podijeliti novac koji će dobiti od vraga.
Nadalje, Smolko se žali kako je od vraga (zapravo prerušenog Matijaša) umjesto novca dobio dobre batine pa je tri tjedna morao ležati u krevetu. Smolkov monolog prekida pojava mladog plemića, pravnika Jugoviča, koji je došao naručiti čizme. Njima se pridruži i Matijaš, a u razgovoru koji vode osuđuju ponašanje mladih koji svoje slobodno vrijeme provode na plesu, a ne u crkvi. Potom JUgovič, baš kao prije Smolko i Vuksan, zaželi čuti od Matijaša što zna o njegovoj prošlosti. Iako ga Matijaš prikazuje kao besposličara, lažljivca i praznoglavca koji svojim ponašanjem ni u čemu ne otkriva svoje plemenito podrijetlo, Jugovič ga moli da mu pomogne isprositi Vuksanovu bogatu kći jedinicu za ženu. Matijaš, želeći i njega naučiti pameti, pristane te mu iznese plan: Jugovič će pod jezik staviti travu koja čovjeka učini nevidljivim pa će tako biti nezamijećen kada Matijaš bude razgovarao s Vuksanom. Budući da ga je Matijaš o svemu obavijestio, Vuksan se pravi kao da ne vidi Jugoviča, ali svoj položaj vješto koristi ocrnjujući neželjenog prosca, a usput ga ''slučajno'' dobro ispljuje. Ispljuvan od glave do pete, bijesni se Jugovič želi osvetiti Vuksanu. Matijaš mu obeća pomoći.
Radnja trećeg čina počinje u krčmi, gdje gradski službenici Pisarovič, Veselkovič, Koprinovič i Jugovič piju i pjevaju. Uskoro u krčmu stigne i Matijaš, preodjeven u trgovca iz Banata. Njegovo bogatstvo zapne za oko četvorici pa ga odluče opelješiti na kartama. Međutim, nada u laku zaradu brzo je pala u vodu jer im je Matijaš igrajući oduzeo sav novac. Kako četvorici ni to nije bilo dovoljno da uvide kako se do novca može doći samo na pošten način, Matijaš ih još drastičnije kažnjava: Jugoviča magarećom, a Veselkoviča svinjskom glavom, Koprinovič dobije dugi nos, a Pisarovič pocrni u licu, dok se sam Matijaš pretvori u kostur i iščezne.
Uskoro Matijaš omogući Jugoviču da se osveti Vuksanu. Ponavlja se slika iz drugog čina, samo što su uloge zamijenjene: Vuksan, koji želi prisluškivati razgovor, skriven je u vreći u kojoj se tobože nalazi sušeni bakalar. Jugovič, znajući da je u vreći Vuksan, nemilosrdno mlati štapom po ''bakalaru'', a ne propušta priliku da ocrni Vuksana i njegovu kći.
U posljednjem se prizoru nađe na okupu cijelo nasamareno, opelješno, popljuvano i pretučeno društvo, a Matijaš, ponovno ''kakti dijak'', drži završnu besjedu o njihovim grijesima i kaznama.

ponedjeljak, 02.11.2009.

Homer - ODISEJA

ŽIVOTOPIS:
Ne zna se ni danas ništa pouzdano o Homerovu životu, a u 18. se stoljeću pojavila sumnja u njegovo postojanje i u autorstvo ''Ilijade'' i ''Odiseje'' (homersko pitanje).
U vremenskom određivanju Homera postoji nekoliko kombinacija. Jedni ga smatraju suvremenikom trojanskog rata (1194.-1184. pr. Kr.), drugi drže da je živio 100, a neki 400 godina poslije tog rata.
I vijesti se o pjesnikovoj domovini znatno razilaze. Čini se da je ipak najstarija i u starini najviše raširena vijest po kojoj se kao Homerovo rodno mjesto navodi eolska Smirna, koja je postala jonskim gradom između 9.-8. st. pr. Kr.
Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je, potucajući se iz jednog kraja u drugi, živio od recitiranja svojih pjesama.

VRSTA DJELA: junački ep, 24 pjevanja

SADRŽAJ:

I. Bogovi vijećaju. Atena hrabri Telemaha
Pjesnik, zazvavši Muzu da mu pjeva o Odiseju, pripovijeda kako su se bogovi u svojem vijeću sami među sobom složili da se Odisej napokon vrati u svoje kraljevstvo, pošto ga je Kalipsa veoma dugo zadržavala na svojem otoku Ogigiji. Božica Atena, osobita Odisejeva prijateljica, pohita nakon toga k Odisejevu dvoru na Itaku. Ondje mnoga mlada gospoda prose Odisejevu ženu Penelopu da se uda za nekog od njih jer, kažu, njezin se muž više neće vratiti. Atena u ljudskom liku pristupi k Odisejevu sinu Telemahu predstavivši se da je ona Mento, tafski kralj, pa mu reče neka sutra skupi ljude u skupštinu i neka u njoj zaprijeti proscima koji mu trate blago na svoje gozbe, te neka pošalje nekoga u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju da pita jesu li što čuli o njegovu ocu. Dotle se prosci vesele u Odisejevoj kući do večeri, a zatim se raziđu svojim kućama. I Telemah ide spavati.

II. Itačani vijećaju. Telemah odlazi na put
Sutradan se skupili ljudi u skupštini. Telemah im se tuži na prosce koji mu zatiru kuću i moli narod da to proscima zabrani. Antinoje (prosac) reče da tome svemu nisu krivi prosci, već Penelopa jer se neće udati ni za jednog. U visini se pojave dva orla te se počnu boriti; tada starac Haliterso veli da to sluti na pogibiju prosaca, a Eurimah, također prosac, smije se starcu. Telemah traži da mu daju lađu da ide u svijet tražiti oca. Mentor podsjeća Itačane kako je Odisej bio dobar kralj, a oni mu nisu zahvalni ni toliko da bi zabranili proscima da rasipaju njegovo imanje. Na to plane Liokrit (prosac) i raspusti skupštinu. Telemah ode do mora i k njemu dolazi Atena u liku Mentora te mu reče da će mu pribaviti lađu i obeća da će putovati s njim. Nato se Telemah vrati kući i zapovijedi sluškinji Eurikliji da mu spremi brašnjenicu za put, ali Penelopi ništa ne govori. Atena u liku Mentora izmoli lađu u Noemona, sabere društvo, i oni se s Telemahom zapute morem.

III. Šta se radi u Pilu
Nestor upravo žrtvuje s narodom Posidonu žrtvu, kad dođe Telemah s Mentorom (Atenom). Nestor ih dočeka vrlo lijepo. Telemah ga upita zna li išta o njegovu ocu, a Nestor, ne znajući ništa o njemu, pripovijeda kako je sam putovao kući od Troje, spominje Agamemnonovu smrt i Orestovu osvetu, te upućuje Telemaha da ide k Menelaju, da će mu on znati reći nešto o ocu jer se nedavno vratio pošto se nalutao kojekuda. Atena predvečer ostavi društvo i odleti u obliku orla; Nestor ju prepozna i obeća žrtvovati joj govedo. Telemah prenoći u Nestorovu dvoru i sutradan u zoru odveze se s Nestorovim sinom Pizistratom k Menelaju, prespavaju kod Diokleja u Feri i drugi dan stignu u Spartu k Menelaju.

IV. Šta se radi u Lakedemonu
Menelaj upravo ženi sina i udaje kći. On prijateljski dočeka i ugosti Telemaha i Pizistrata. Za večerom Helena, Menelajeva žena, razveseli goste koji su se rastužili čuvši iz Menelajevih usta Odisejevu sudbinu. Drugi dan pita Telemah Menelaja što zna o njegovu ocu, a Menelaj zna vrlo malo reći o Odiseju, nego pripovijeda svoje doživljaje poslije propasti Troje; između ostalog pripovijeda kako se sastao s proročkim pomorskim bogom Protejom koji mu je prorekao sudbinu i otkrio mu neke događaje što su ih doživjeli ostali grčki junaci na polasku ispod Troje. U to vrijeme vijećaju prosci kako će ubiti Telemaha da im više ne smeta; to Penelopi javlja glasnik Medon, a kraljicu dvostruko zaboli ta vijest jer još nije znala da joj je sin otišao u svijet; zaim se stane moliti Ateni da joj izbavi sina, a Atena pošalje Penelopi radostan san koji ju utješi. Prosci zasjednu na otoku Asteri dok se ne vrati Telemah s puta.

V. Spilja Kalipsina. Čamac Odisejev
Bogovi drugi put vijećaju. Zeus šalje Hermiju nimfi Kalipsi, kod koje boravi Odisej već sedam godina, da joj javi Zeusovu volju da pusti Odiseja sa svojeg otoka. Kalipsi se ta zapovijed ne sviđa, ali se pokorava i kaže Odiseju neka gradi čamac, a kad ga je Odisej načinio, ona mu daje obilnu brašnjenicu. Odisej odlazi. Osamnaesti dan njegove plovidbe opazi ga Posidon i digne oluju, uništi mu lađu, te bi Odisej propao da mu se nije smilovala pomorska božica Leukoteja i dala mu veo da se njime opaše, i tako se izbavi. Odisej se jedva izvuče iz vode i ispliva gol i veoma umoran i izmučen na feački otok Sheriju.

VI. Odiesj dolazi u Feačku
Božica Atena nagovara u snu Nausikaju, kći kralja Alkinoja, da pođe ujutro na vodu prati rublje. Sutradan Alkinoj dopusti to svojoj kćeri, te ona ode na kolima s nekoliko dvorkinja. Djevojke, svršivši posao, stanu se igrati,a njihova buka probudi Odiseja, koji se nato stane moliti Nausikaji da mu se smiluje. Ona mu da odijelo, i on se opere i hoće s njom u grad k njezinu ocu, ali mu Nausikaja reče da ne ide on, stranac, s njom, mladom djevojkom, u grad da ne bi bilo kuđenja, već neka poslije nje dođe u grad i lako će naći Alkinojeve dvore. Tako Odisej zaostane pred gradom u gaju božice Atene.

VII. Odisej dolazi k Alkinoju
Malo poslije Nausikaje ulazi Odisej u grad feački; tu se s njim sastane Atena u liku djevojčice, obavije ga mrakom, da ga ne bi nitko vidio, i pokaže mu Alkinojeve dvore. Kad Odisej stupi unutra, nađe kralja i kraljicu i najodličnije Feačane. Odisej se savije kraljici Areti uz koljena i moli ju da mu daju lađu da se vrati kući. Alkinoj ga lijepo dočeka i obećava mu da će ga dati otpraviti u njegovu domovinu. Za večerom kraljica Areta prepoznaje ruho na Odiseju i pita tko je on i odakle mu to ruho. Odisej ne odgovara tko je, već samo veli da putuje od Kalipse i pripovijeda što je sve pretrpio od Kalipsina otoka do feačkoga i kako se sastao s Nausikajom. Nakon toga svi idu na počinak.

VIII. Odisej među Feačanima
Alkinoj drugi dan saziva skupštinu i dogovaraju kako će stranca otpremiti njegovoj kući. Nakon toga je kod Alkinoja gozba, a poslije gozbe sprema se mladež na rvanje. Među rvače stupi i Odisej te ih sve nadbaci kolutom. Nakon toga stane pjevač Demodok pjevati jedan ljubavni događaj Aresa i Afrodite, a mladež igra uz tu pjesmu. Zatim feačka gospoda skupe darove Odiseju. Opet je gozba i opet Demodok pjeva, ali sada o drvenom konju kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se od mila rasplače jer je u pjesmi pjevač i njega spominjao. Tada ga Alkinoj upita tko je zapravo on i zašto plače.

IX. Pripovijest o Kiklopu
Odisej pripovijeda kako je otplovio od Troje. Kaže da se najprije namjerio na Kikonce, da im je razorio grad, ali su ga oni ipak odagnali s njegovom družbom. Brodeći otamo baci ga bura k Lotofazima, a otud doplovi do kiklopskog otoka. Uzme sa sobom dvanaest drugova i pođe razgledati zemlju. Lutajući otokom dođu do spilje Kiklopa Polifema, koji je bio Posidonov sin. Oni uđu u spilju, a kad se Kiklop vratio s paše, zatvori se s njima u spilji i u dva dana pojede šestoricu. Odiseju pođe za rukom opiti Kiklopa vinom, pa dok je on pijan spavao, izbije mu Odisej sa svojim drugovima jedino oko iz glave. Sutradan mu Odisej sretno izmakne, pa kad bude već podaleko s drugovima, javi mu se, a Kiklop baci za njim golemi kamen, no ne pogodi ga.

X. Eol. Lestrigoni. Kirka
Ploveći od kiklopske zemlje, dođe Odisej s drugovima do otoka na kojem je kraljevao Eol, kralj vjetrova. Eol se smiluje na Odiseja te mu dade vjetrove svezane u mijeh; samo Zefir nije bio svezan te on tjeraše lađu prema Itaci. Na putu drugovi u zao čas razvežu mijeh i svi vjetrovi izlete pa lađu potjeraju natrag prema Eolovu otoku, ali Eol Odiseja i drugove otjera od sebe kao ljude mrske bogovima. Nato krenu na zapad i namjere se na Lestrigonce, koji mu unište jedanaest lađa i dosta drugova. Odiseju ostane samo jedna lađa i on doplovi njome i s četdeset i četiri druga do Eeje, gdje je živjela Kirka, koja polovinu njegova društva, kad dođu k njoj, pretvori u svinje. Odiseju u pomoć priteče bog Hermija, koji mu dade nekakvu travu kao ''protuotrov'' svakoj Kirkinoj čaroliji. Tom travom Odisej nadvlada Kirku i ona mu ''posvinjene'' drugove pretvori natrag u ljude. Kod Kirke proboravi Odisej godinu dana, a onda mu ona savjetuje da ide u podzemni svijet pitati proroka Tiresiju o svojoj budućnosti. Kad se on s društvom sprema na put, u Kirkinim dvorima umre mu jedan od drugova, Elpenor.

XI. Mrtvačko carstvo
Vjetar nanese Odiseja k narodu kimerskom, koji je živio na granici mora i oceana. Tu nađe Odisej ulaz u podzemni svijet i žrtvuje žrtvu; nato se stanu skupljati premnoge duše, ali Odisej ne da nijednoj srknuti krv žrtve prije negoli se napije Tiresija. Najprije on ugleda Elpenora i obeća mu da će mu sahraniti tijelo, onda ugleda majku Antikliju, zatim Tiresiju, kojega pusti piti, i on mu onda kazuje što ga još čeka. Nakon toga Odisej pusti svoju majku da pije, a onda mu ona govori što mu se sve dogodilo u kući nakon njegova odlaska. Tada dođu duše mnogih nekadašnjih junaka piti krv; dođe Agamemnon, Ahilej, Patroklo, Antiloh i Ajas, sin Telamonov. Tu vidje Odisej i suca Minoja, Oriona, mučenike Titoja, Tantala i Sizifa, napokon i lik Herakla. Tada se tek Odisej vrati iz tih krajeva.

XII. Sirene, Scila, Haribda, Helijeva goveda
Došavši natrag do Kirke, Odisej sahrani Elpenora, a Kirka mu govori što ga čeka na putu i kako će se moći spasiti od tih stvari. Slušajući njezin savjet prođe on sretno pokraj Sirena, ali kad dođe do Scile i Haribde, šestoricu mu drugova proguta Scila. Drugovi ga zatim nagnaju da krene lađom prema trinačkom otoku gdje je bog Helij imao svoja goveda i ovce. Vjetrovi im ne daše dugo ostaviti taj otok i kad drugovima nestane hrane, oni zakolju nekoliko Helijevih goveda, premda im je Odisej rekao da to nipošto ne učine. Helij tuži Zeusu Odisejeve drugove, a Zeus ih, kad već otplove od Trinakije, kazni smrću na moru; svi se utope, samo Odisej na dvije grede doplovi nekako do Kalipsina otoka Ogigije, ali tek nakon devet dana.

XIII. Odisej brodi od Feačana i dolazi na Itaku
Kad već Odisej ispriča svoje doživljaje, feačka ga gospoda opet obdare, a Alkinoj ga opet počasti. Predvečer uđe Odisej u lađu i feački ga veslači odvezu do Itake i ostave ga na itačkoj obali, a Odisej ne zna ništa jer tvrdo spava. Veslači otplove od Itake, ali im Posidon blizu Sherije pretvori lađu u kamen. Kad se Odisej probudi, začudi se gdje je, i tada dođe k njemu Atena u liku mlada pastira. Ona mu reče da je to Itaka; zatim mu se očituje da je ona Atena, sakrije mu feačke darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce; a da ga nitko ne prepozna, pretvori ga u prosjaka.

XIV. Odisej se sastaje s Eumejom
Odisej se zaputi k svinjaru Eumeju, koji ga ne prepozna, ali ipak lijepo dočeka neznana prosjaka i počasti ga svinjetinom i vinom. Prosjak (Odisej) veli Eumeju i kune se da će se Odisej ubrzo vratiti, ali Eumej to ne vjeruje. Odisej onda pripovijeda izmišljenu priču o sebi, kako je mnogo lutao i kod Tesproćana čuo za Odiseja. Uto dođu Eumejovi momci sa svinjama s paše. Eumej zakolje Odiseju tusto krme za večeru. Poslije večere odu svi spavati, a Odisej pripovijeda opet o sebi izmišljenu priču i izmoli od Eumeja plašt jer je noć hladna. Eumej iziđe iz kolibe da spava kod svinja.

XV. Telemah dolazi k Eumeju
Atena opominje Telemaha u snu neka se vrati na Itaku. On se ujutro odveze s Pizistratom dobivši darove od Menelaja i Helene. Kod Pila uzme sa sobom u lađu i Argejca Teoklimena, koji je bio vrač, a sada ga gone rođaci čovjeka kojeg je on ubio. U isto vrijeme razgovaraju Eumej i Odisej; Eumej pripovijeda kako su ga Feničani ugrabili njegovu ocu, kralju u Siriji, i prodali ga Laertu. Sutradan se ujutro Telemah doveze s društvom do Itake; drugovi se odvezu u grad, a on sam ode k Eumeju.

XVI. Telemah prepoznaje oca
Došavši k Eumeju, Telemah se pozdravi s njim i pošalje ga svojoj majci u grad da joj javida se on sretno vratio s puta. Kad Eumej po tom nalogu ode u grad, Atena pretvori starca prosjaka u junaka kakav je doista bio, i on se očituje sinu Telemahu. Zatim se njih dvojica stanu dogovarati kako će osloboditi Penelopu i kuću od prosaca. U grad doplovi lađa Telemahovih drugova, koji također šalju glasnike k Penelopi da se Telemah vratio. Ubrzo doplovi i zajednička lađa prosaca, koji se ljute zbog uzaludna zasjedanja i kupe se na dogovor te odlučuju ubiti Telemaha. Penelopa čuje njihovu odluku, dođe među njih i žestoko navali zbog toga na Antinoja, a Eurimah onda dvolično uvjerava Penelopu da Telemahu nijedan prosac neće učiniti ništa nažao. Eumej se vraća u svoj stan, a Atena opet pretvara Odiseja u stara prosjaka.

XVII. Telemah se vraća u grad Itaku
Ujutro pođe Telemah u grad i pripovijeda majci ukratko gdje je sve bio. Malo poslije Eumej i Odisej krenu u grad. Pred gradom se sastanu s kozarom Melantejom, koji Odiseja izgrdi i udari nogom u bedro. Kad već dođu u kraljevski dvor, pas Argos u starom prosjaku prepozna svog gospodara Odiseja i od radosti ugine. Prosci se upravo goste i Odisej pođe od jednoga do drugoga proseći podjelu; svi mu dadu nešto, samo Antinoj napadne na njega i udari ga podnožjem. Penelopi to bude jako žao i dade pozvati k sebi prosjaka da joj kaže je li što čuo o njezinu mužu, a Odisej odvraća da će doći navečer. Eumej se vraća na polje k svinjama ostavivši Odiseja u kraljevskom dvoru.

XVIII. Odisejovo rvanje s Irom
U Odisejevu kuću dolazi prosjak Ir, koji želi otjerati drugog prosjaka što ga nalazi kod prosaca, odnosno Odiseja, no on se ne da otjerati. Nato zažele prosci da se njih dvojica bore, pa koji bude jači, dobit će dobru večeru. I tako se oba prosjaka uhvate oko pojasa. Odisej za čas svlada Ira i teško ga ranjena baci pred vrata. Penelopa dođe među prosce i kori sina što je dopustio tu borbu, a prosce lukavo navede da joj daju darove za udaju. Poslije toga prosci nastave gozbu, a Odiseja izgrdi sluškinja Melanta i prosac Eurimah, koji baci podnožje na njega, ali ga promaši. Napokon se raziđu svi u svoje kuće na spavanje.

XIX. Odisej se sastaje s Penelopom. Pranje nogu
Kako su se već prije dogovorili, Odisej i Telemah sakriju oružje da ga prosci ne mogu pronaći kad im zatreba. Zatim Odisej razgovara s Penelopom, koja ga, dakako, ne poznaje, a on ju vara rekavši da je Krećanin, sin Deukalionov, a brat Idomenejev; da je prije dvadeset godina lijepo dočekao Odiseja, kojega je oluja nanijela na Kretu. Dalje kaže da je u tesprotskoj zemljičuo za Odiseja da će ubrzo doći kući. Nato kraljica zapovijedi sluškinji Eurikliji da strancu opere noge; ova odmah prepozna Odiseja po brazgotini na nozi, ali joj Odisej zaprijeti da nikome ne govori da se on vratio. Penelopa veli da će sutradan odrediti da se prosci natječu u streljaštvu i udat će se za onoga koji pobijedi kad vidi da već ne može drugačije. Zatim ode spavati i Odiseja također otpravi na počinak.

XX. Događaji prije ubijanja prosaca
Noću nevaljale sluškinje izlaze iz kuće ka proscima na grešna djela. Odisej ih gleda pun gnjeva, ali se opet ustrpi čekajući zgodniji čas kad će kazniti sve te bezakonike. Pred jutro dobije od Zeusa dva povoljna znamena iz kojih razabire da će mu djelo poći za rukom. Nakon toga dođe Eumej sa svinjama, a Filetije s kozama da imaju prosci što klati za gozbu. Filetije ljubazno govori s nepoznatim prosjakom i ljuto žali za Odisejem kojeg već jako dugo nema. Prosci vijećaju kako će ubiti Telemaha, ali ih u tome preplaši jedno znamenje i oni pođu u Odisejevu kuću na gozbu. Ktesip baci na Odiseja kravlju nogu, ali ga ne pogodi. Proscima Teoklimen proriče tešku pogibiju, a oni mu se smiju. Penelopa dobro čuje sve riječi prosaca jer sjedi blizu dvorane gdje se oni goste.

XXI. Postavljanje luka
Penelopa nagovara prosce da se natječu tko će napeti Odisejev luk i njim odapeti strijelu kroz dvanaest u zemlju zabodenih sjekira, i kome to dvoje pođe za rukom, ona će se udati za njega. Neki se prosci natječu, ali uzalud, nijedan ne može napeti luk, zato daju naložiti vatru i donijeti loj da se luk ugrije i namaže ne bi li se mogao lakše napeti. Uto iziđu Filetije i Eumej iz kuće, a Odisej za njima pa im kaže tko je on i neka pozatvaraju vrata da ne bi koji prosac pobjegao kad ih stane ubijati. Ni Eurimah nije mogao napeti luk, te dođe red na Antinoja, ali on odgodi natjecanje za sutra. Tada zamoli Odisej da njemu daju da ogleda svoju snagu, a prosci se na to naljute i jedva mu dopuste nakon što ih Penelopa opomene. Odisej brzo napne luk i prostrijeli sve sjekire.

XXII. Ubijanje prosaca
Kad Odisej to sretno svrši, uperi luk u Antinoja i ubije g, a ostalima vikne da je on Odisej. Eurimah ga moli da im oprosti, ali uzalud; Odisej i Telemah ubijaju jednog za drugim, a kozar se Melantej nekako iskrade i donese proscima oružje iz sobe u kojoj je bilo skriveno, a koju je Telemah zaboravio zaključati. Melantej ode po drugi put po oružje, ali ga uhvate Eumej i Filetije pa ga svežu za stup da im ne pobjegne. Prosci se svojim oružjem ne mogu obraniti jer božica Atena, najprije u liku Mentora, a zatim u obliku lastavice, gleda boj i svojom božanskom moći navraća pobjedu Odiseju i njegovim drugovima, koji ubijaju prosce jednog za drugim, a oni jedva neznatno rane Telemaha i Eumeja. Kad su već svi prosci bili mrtvi, Odisej zapovijedi svojim pomoćnicima da tijela prosaca iznesu iz dvorane, a samu dvoranu očiste od krvi. Nakon toga objese dvanaest besramnih sluškinja i iza žestokih muka ubiju Melanteja. Nakon toga Odisej kadi kuću sumporom da ju očisti od grijeha i dade pozvati vjerne sluškinje, s kojima se vrlo lijepo pozdravi.

XXIII. Penelopa prepoznaje Odiseja
Euriklija ode k Penelopi i javlja joj vijesti kojima ju misli razveseliti, ali ona baš i ne vjeruje, no ipak se dade nagovoriti, te ode u donje sobe i tu nađe Odiseja, no još ne vjeruje. Odisej zapovijedi ukućanima da pjevaju i plešu kako nitko u gradu ne bi otkrio da su prosci pobijeni. Zatim se on okupa, a Atena ga opet učini jakim i čilim, i kad on reče Penelopi tajnu o njihovoj bračnoj postelji, kako je načinjena, onda tek Penelopa povjeruje da je to Odisej jer nitko drugi nije znao tu tajnu. Njih se dvoje zagrle i odu na počinak, a isto tako i ostali ukućani odu spavati. Već je zora, ali Atena produži noć da ono dvoje mogu pripovijedati jedno drugome svoje doživljaje. Prije nego usnu, Odisej Penelopi pripovijeda ukratko što je doživio otkako je krenuo od Troje. Ujutro Odisej ustane i ode s Telemahom, govedarom i svinjarem izvan grada k svom ocu Laertu.

XXIV. Umir
Hermija vodi duše prosaca k Aidu, i tu se osim ostalih duša namjere na Ahilejovu i Agamemnonovu dušu. Amfimedonova duša pripovijeda Agamemnonovoj duši kako se Odisej vratio kući i njih porsce poubijao. U isto vrijeme dođe Odisej s onom trojicom k ocu Laertu, koji živi izvan grada u voćnjaku. Odisej najprije taji tko je on, ali ubrzo kaže da je on njegov sin Odisej i pripovijeda starcu kako je pobio prosce. Zatim odu otac i sin u kuću, gdje ih već čeka ručak. Tu se Odisej pozdravi sa starcem Dolijem i njegovim sinovima. Nakon što završe s ručkom, dolazi gomila Itačana, koje je pobunio Eupit, ubiti Odiseja koji je toliku momčad pogubio. Odisej s vjernim drugovima iziđe u boj, njegov otac pogodi i smrtno rani Eupita, i time se boj završi jer Atena ne da da se lije krv, te ona pomiri Odiseja s njegovim narodom.

O DJELU:
''Odiseja'' je dobila ime po glavnom junaku Odiseju. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom, on luta deset godina po svim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši sve prijatelje u brojnim opasnostima, Odisej se vraća na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su opsjedali njegovu ženu Penelopu i na gozbama upropaštavali njegov imutak.
Okosnicu ''Odiseje'' čine Odisejev povratak i osveta proscima. Ti su motivi obogaćeni prikazom prijašnjih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja. Osim toga, u ep je umetnut i motiv o sinu koji ide u potragu za ocem. Pjesnik je u moralnom pogledu produbio priču o Odiseju time što je s pustolovnim putovanjima povezao motiv o povratku muža koji izbavlja svoju obitelj iz nevolje.
Kompozicija je prepletenija od one u ''Ilijadi''. Sve su epizode u službi temeljnog motiva, a jedinstvo je izraženo u strastvenoj želji junaka da se vrati u domovinu i obitelj.
Radnja Odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana; a tu se ne računaju Odisejevi doživljaji koji traju deset godina, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja.
Najveća je razlika između ''Ilijade'' i ''Odiseje'' u religijskom shvaćanju. U ''Odiseji'' su bogovi većinom zaštitnici pravnih i moralnih odnosa među ljudima. Od bogova se samostalnom djelatnošću ističe samo Atena, i to kao zaštitnica. U njezinu je liku sabrano mudro, pravedno i dobro djelovanje. Kao takva, javlja se ona i u snovima, osobito u drugom dijelu ''Odiseje'' (nakon Odisejeva povratka na Itaku). Neprijateljski bogovi Posidon i Helij podosta su bezlični. Njihova je srdžba opravdana zbog toga što su i Odisej i njegovi prijatelji prekoračili dopuštenu mjeru. Sudbina je u ''Odiseji'' isključena kao pokretni motiv,a u ''Ilijadi'' joj se pokoravaju i sami bogovi.

O LIKOVIMA:
Odisej je muž mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuđivanje i prijevara sapašavaju ga iz svih opasnosti. Radoznalost i nekoristoljubiva žeđ za novim saznanjima najplemenitije su crte njegove ličnosti. On je moralno produbljen lik. Bračna vjernost i ljubav prema domovini daju mu snagu da strpljivo podnosi sve opasnosti i poniženja.
Uz Odiseja, najviše se ističe njegova žena Penelopa kao uzor bračne vjernosti. Nju rese mudrost i osjećanje osobnog dostojanstva.
Novina su mladenački likovi: Telemah i Nausikaja. U srcu krasne Nausikaje budi se prvi osjećaj prema muškarcu, gotovo više poštovanje negoli ljubav. Nausikaja je bez sumnje najdražesniji lik grčke poezije.

Uz grupu karaktera majka - sin, javljaju se i grupe otac - sin, otac - kći, gospodari - sluge.

srijeda, 30.09.2009.

De la Barca - ŽIVOT JE SAN

ŽIVOTOPIS:
Pedro Calderon de la Barca rođen je 1600. godine, a umro 1681.
Bio je najveći dramatičar španjolskog baroka i posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti.
Napisao je oko 200 kazališnih komada, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu, pisana većinom potkraj života, kad je stupio u svećenički stalež.
Od svjetovnih su mu drama najpoznatije ''Život je san'' (1635.) i ''Zalamejski sudac'' (1652.).

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; svjetovna drama

MJESTO RADNJE: poljski dvor, tvrđava, polje

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: nesretnog sina, živi požar strašnog svjetla, ružne slike
- usporedba: kao bojno polje, kao da nam je htio reći
- metafora: ''... tada je Sunce, sve u krvi, / na nebesima ulazilo / u ljuti dvoboj sa Mjesecom...''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BAZILIJE, poljski kralj
SIGISMUND, kraljević
ASTOLFO, knez moskovski
KLOTALDO, starac
KLARIN, lakrdijaš
STELA, princeza
ROSAURA, dama
vojnici, stražari, svirači, dvorjani, dame, sluge

IDEJA: Iako čovjek ne može izbjeći sudbinu, ipak se svojom upornošću i razboritošću može suprotstaviti višim silama.

SADRŽAJ:
PRVI ČIN:

Opazili su kulu i kreću prema njoj. Kod kule čuju zvečanje lanaca i nečije jadikovke.
Prvo su htjeli pobjeći, no Rosaura osjeti nekakvo žaljenje pa odluče poslušati jade tog nesretnika...
Rosaura se javi, a Sigismund ju zgrabi i htjede ju ubiti, no Rosaurin ga glas smekša. Ona zamoli da ju pusti, no on joj odgovara da mu je mio njezin glas te da je oduvijek živio ovdje kao zvijer. Rosaura shvati da je Sigismund jadniji od nje.
Potom dolazi Klotaldo sa svojim vojnicima i svi su se maskirali da ih ne prepoznaju. Klotaldo viče na stražare što su pustili Rosauru i Klarina unutra te odvedu Sigismunda u zatvor. Vojnici dobivaju naredbu da im zavežu oči, i svoj mač, koji je nosila o pasu, Rosaura daje Klotaldu. Klotaldo ju pita za mač, a ona reče: Klotaldo se sjeti da je nekoć on poklonio taj mač jednoj djevojci i rekao joj tko dobije taj mač, u njemu će naći pravog oca, a mač odanog sina i prijatelja. Klotaldo je neodlučan...
Astolfo se udvara Steli, princezi, i govori joj da je ona njegova voljena. Astolfo je moskovski knez, sin Rocisunde, a Stela kći Klorilene.
Klorilena i Rocisunda su sestre, a djeci treba pripasti prijestolje, no djeca se sukobe oko krune. Astolfo i Stela se odluče vjenčati i dolazi Bazilije i kazuje im istinu, tj. da je on otac, a Klorilena majka Sigismunda te da su mu zvijezde prorekle užas (Bazilije je bio astrolog)...
Budući da je bio užasnut tom spoznajom, Bazilije odluči proglasiti da je kraljević mrtav i daje sagraditi kulu među brdima i ondje zatoči Sigismunda. Čuvar mu je bio stari Klotaldo, a na područje oko kule nitko nije smio stupiti.
No Bazilije se ipak kaje, daje Sigismundu priliku da se dokaže. Ako se iskaže, ostaje na prijestolju, a ako ne, bacaju ga u tamnicu.
Rosaura govori kralju Baziliju da je ona zapravo u muško obučena, te da joj je glavni neprijatelj knez Astolfo.

DRUGI ČIN:
Klotaldo govori kralju kako je Sigismund uspavan i doveden u dvor, a Bazilije mu govori svoj naum... Tu je Klarin koji govori Klotaldu da se Rosaura pretvara da je Klotaldov nećak i da je Stela dama, da ju svi služe, a on je gladan.
Dolazi zbunjeni Sigismund i Klotaldo mu iskazuje poslušnost i govori mu istinu. Sigismund se razljuti i prijeti da će ga ubiti. Dolazi i Astolfo i prepire se sa Sigismundom. Sigismund govori Steli da je lijepa žena. Sluga brani Astolfa, te ga Sigismund baci s balkona.
Dolazi Bazilije i nije nimalo sretan sa situacijom. Sigismund se sjeti Rosaure...
Klotaldo i Sigismund se bore i dolazi Astolfo te brani Klotalda.
Rosaura je otišla po pomoć i vratila se s Bazilijem i pratnjom.
Bazilije razočaran šalje Sigismunda u kulu: Uspavana Sigismunda odvode u tamnicu.
Stela moli Astolfa da skine sliku druge žene s vrata te šalje Rosauru po tu sličicu.
Sigismund je jako zbunjen i ne zna je li jučerašnji dan bio san ili java, no Klotaldo ga uvjerava da je to samo bio san i Sigismund mu ga ispriča. Klotaldo ga upozorava da i u snu treba činiti dobro.
TREĆI ČIN:
Klarin je također zatvoren u kuli i jadikuje. Tamo dolaze vojnici koji slave Klarina misleći da je on Sigismund i nazivaju ga knezom. Klarin je mislio da oni takve knezove zovu imenom Sigismund, no misli da tako zovu kneza te vrste.
Dolazi Sigismund i govori da je on zapravo Sigismund, a vojnici ga oslobađaju i kreću svi zajedno u borbu protiv Bazilija.
Bazilije govori narodu istinu, a narod postaje ogorčen. Rosaura nagovara Klotalda da se osveti Astolfu, a on ne želi jer mu je on spasio život.
Rosaura moli i Sigismunda, no ni on ne želi i odlazi u boj govoreći da je to zbog Rosaurine časti.
Bore se i bazilije odluči pobjeći s Astolfom; netko zapuca unutra i pogodi Klarina, a Bazilije, Astolfo i Klotaldo pobjegnu u šumu, no Sigismund ih stigne. Klotaldu govori Astolfo i on se baci Sigismundu pred noge. Svi su uhvaćeni, no vidjevši taj prizor, Sigismund se odluči promijeniti i pustiti ih. Otac mu zahvaljuje: Klotaldo govori Astolfu da je Rosaura njegova (Klotaldova) kći i da je časnog roda, te Astolfo uzima njezinu ruku i želi ju oženiti.
Da Stela ne ostane sama, uzme ju Sigismund za svoju ženu...

KRATAK SADRŽAJ:
Poljskom kralju Baziliju rodi se sin Sigismund, a zvijezde mu rekoše da će on biti okrutan i da će upropastiti kraljevstvo.
Zato ga je kralj zatvorio u tvrđavu u pustoj šumi i dao mu samo jednog odgojitelja. Kako kralj nije imao drugog nasljednika, u starosti ga poče progoniti savjest i sumnja da su zvijezde možda pogriješile. Zato je odlučio dovesti sina u dvor i sve mu reći, pa ako se ovaj pokaže dobrim, dati mu vlast, a ako pak bude zao, vratit će ga gdje je bio.
Tako su Sigismunda uspavali i doveli u dvor, a on, kada je čuo istinu, razbijesnio se kao zvijer te su ga ponovno vratili u tamnicu. Kada se Sigismund probudio, čuvar ga je uvjerio da je to bio samo san, ali mu je rekao da i u snu valja činiti dobro. Tada se u Sigismundu javljaju sumnje i razmišljanja sa zaključkom da je život samo san i da će se tek nakon smrti probuditi.
Ubrzo se u kraljevstvu digla pobuna i vojnici su došli osloboditi Sigismunda da im on bude kralj. Ali Sigismund je sumnjao da je to samo novi san. Ipak je pošao za vojskom s mišlju da je sve to samo san koji se mora raspršiti.
Kada je pobijedio oca i pokazao se velikodušnim i plemenitim, svima je rekao da se njegovim postupcima ne treba čuditi jer mu je učitelj bio san i da se on i sada boji da će se ponovno naći u svojoj kuli jer sve u životu nestaje poput sna.

utorak, 01.09.2009.

Gundulić - SUZE SINA RAZMETNOGA

ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.

O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana Gundulića, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 plača, iz Evanđelja po Luki. Sasatavljena je od osmeračkih sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh strovaljuje čovjeka u bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku između Boga i svijeta, ponovno vraća Bogu, koji mu oprašta.
Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizičke smrti.

SADRŽAJ:
PLAČ PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.

PLAČ DRUGI - SPOZNANJE
Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE
Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.

četvrtak, 27.08.2009.

Vojnović - EKVINOCIJ

ŽIVOTOPIS:
Ivo Vojnović rođen je 09.10.1857. u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Imao je bolesne oči pa je umro 30. 08. 1929. u Beogradu gdje se liječio.
Diplomirao je pravo.
Koristi pseudonim Sergej P. u svom prvom radu. Najznačajniji je kao autor modernističkih drama.
Prva mu je drama ''Psyche'' 1889., pa slijede ''Ekvinocij'' 1895., ''Dubrovačka trilogija'' 1903., ''Smrt majke Jugovića'' 1907., ''Gospođa sa suncokretom'' 1912., ''Lazarovo vaskresenje'' 1913., ''Imperatrix'' 1918., ''Maškarate ispod kuplja'' 1922., ''Prolog nenapisane drame'' 1929.
Djela: pripovijest ''Geranium'' 1880. izašla u Šenoinu ''Vijencu'', u knjizi samostalno tiskana prvi put 1919.; zbirka novela ''Perom i olovkom'' 1884.; pripovijest ''Ksanta'' 1886. koja je kasnije promijenila naslov u ''Stari grijesi'' 1919.; te knjiga ''Akordi'' 1917. (pjesnički stihovi, a u njoj su i ''Lapadski soneti'')

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; drama u 4 čina

LIKOVI:
FRANO DRAŽIĆ, kapetan pomorski

NIKO MARINOVIĆ, bogataš iz Amerike

IVO LEDINIĆ, meštar na škaru

TONI, djetić u Ledinića

MARIJA od poste

LUCIJA, djevojka u Frana Dražića

PAVO, barkarijol

VLAHO slijepi

GROBAR

ANICA, Franova kći

JELE, majka Ive L.

KATA, Pavova žena

jedan stari mrnar

pomorci, radnici na škaru, ženice, djeca, narod

MJESTO I VRIJEME RADNJE: malo pristanište dubrovačkog primorja godine 186*

O DJELU:
Drama je prvi put prikazana u Kr. Hrvatskom Kazalištu u Zagrebu, 30. 10. 1895.

SADRŽAJ:
Prikaza prva
Započinje didaskalijom opisa prostora zbivanja.
Ivo Ledinić je vrijedan i pošten mladić koji marljivim radom pomalo stječe znanje i uporno odolijeva nagovaranjima bogatog pomorskog kapetana Frane Dražića da poput ostalih siromašnih mladića napusti rodni dom i krene u Ameriku. Ivo ne želi ostaviti majku Jelu koja ga je teškom mukom odgojila (ona sinu govori da mu je otac bio mornar i stradao na moru da sakrije sramotu jer je istina da ju nije htio ženiti), a ni Anicu u koju je zaljubljen, a otac ju drži zatvorenu i ne želi ju dati njemu, nego bogatom Niki Marinoviću koji se pun zlata vratio iz Amerike. No Jele u Niki prepoznaje svog nevjernog zaručnika koji je pobjegao i ostavio ju trudnu.

Prikaza druga
Odigrava se u salonu bogate kuće Frane Dražića.
Anicu jedino razumije služavka Lucija koja je bila svjedok stradanja njezine majke (od očeve ruke i nasilništva). Frane je sretan što će mu Niko biti zet jer je bogat i neće mu dirati imetak, a nije ga briga što mu kćer voli drugoga, te ne želi da se uda za siromaha. Kad Anica i Niko ostanu sami, slijedi udvaranje, no pojavljuje se Jele koja mu govori da je to ona. On ju ne prepoznaje i čudi se kako je stara, propala, jadna i siromašna. Ne osjeća krivnju zbog ranije prijevare. Niko otjera Jelu i kako se boji da mu ona ne pomrsi planove, traži da se vjenčanje odmah održi. Anica pada na tlo onesviještena.
Zastor se spušta i počinje oluja, a brod Nike Marinovića simboličnog naziva "Sloboda" nije dobro vezan i razbit će se o obalu.

Prikaza treća
Počinje u Jelinoj kući. Puna je ljudi koji su u iščekivanju oluje.
Jele žali svog sina koji ni ne zna da mu se vlastiti otac ispriječio na putu k Anici. Majka mu govori da je ta ljubav nemoguća, no on ne popušta. Ivo je imao noćnu moru da je s majkom na brodu usred oluje te ona nestaje. Ivo kaže majci da ide u Ameriku obogatiti se i onda će oženiti Anicu. Majka podržava njegov plan. Uto dolaze Pavo i Niko i mole Ivu da ide privezati Nikin brod. Jele sluti da će doći do obračuna među njima pa govori Ivi istinu o ocu.

Prikaza četvrta
Odigrava se kraj crkvice Sv. Nikole.
Ivo i Jele se opraštaju. Dolaze Frane i Anica, a za njima i Niko. Ivo kaže Niki da zna da mu je on otac i traži dvije karte za brod te nešto novca. Jele odlazi na zid da vidi kako sinovljev brod isplovljava, a tamo susreće Anicu koja joj kaže da namjerava pobjeći s Ivom. Susreću se Niko i Jela i Niko shvaća da je Anica pobjegla s Ivom te prijeti vlastima i tamnicom. Jele ga moli na koljenima da ostavi sina i njegovu sreću na miru. On ju ismijava, a ona uzme sjekiru i ubije ga. Dođe do crkvice i počne zvati upomoć. Jela priča ljudima svoju priču. Neki ju osuđuju, a neki podržavaju. Frane ju želi kamenovati. No ona spozna da nikada više neće vidjeti svog sina, tuga ju prevelika slomi i Jele pade mrtva.

nedjelja, 23.08.2009.

Goldoni - GOSTIONIČARKA MIRANDOLINA

ŽIVOTOPIS:
Carlo Goldoni (1707.-1793.), talijanski je komediograf.
Napisao je niz melodrama, tragikomedija i više od 200 komedija. Komedije mu se ističu majstorskim dijalogom, u kojem se često služi i venecijanskim dijalektom.
Komedije: ''Kavana'' (1750.), ''Gostioničarka Mirandolina'' (1753.), ''Grubijani'' (1760.), ''Ribarske svađe'' (1762.), i dr.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; komedija

MJESTO RADNJE: Firenca, Mirandolinina gostionica

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: vaš novac, kupljenoj grofoviji, trideset bijednih novčića, dobrim okom
- usporedba: kao dobri prijatelji, kao nagradi za pažnje
- metafora: ''Čini mi se da ga gostioničarka gleda prilično dobrim okom.''

SADRŽAJ:
1. ČIN
Markiz i grof žustro se svađaju oko Mirandoline. I jedan i drugi, baš kao i svaki muškarac koji uđe u njezinu gostionicu, zaljubljeni su u nju.
Grof tvrdi da može pridobiti njezinu ljubav novcem, dok je markiz (koji nema novaca) uvjeren kako Mirandolini treba upravo njegova zaštita, a ne novac i darovi.
No u toj se cijeloj priči u gostionici pojavljuje i vitez koji mrzi sve žene, pa tako i Mirandolinu. U početku Mirandolina nije reagirala, no to joj se uskoro počelo gaditi pa je odlučila nešto poduzeti kako bi smekšala kameno srce viteza. Nakon nekog se vremena vitezu počela sviđati Mirandolina, no nije to htio nikome priznati.
U međuvremenu u gostionicu dolaze dvije glumice koje pokušavaju glumiti plemkinje i nekakve grofice, no čini se da nisu nikoga zavarale.
Za to se vrijeme grof i markiz natječu koji će Mirandolini dati veći i ljepši dar.
Unatoč svom šarmu koji je uložio, umjesto kod markiza, dvije mlade glumice odlaze na objed u grofovu sobu, i zbog toga je markiz vrlo ljutit i traži nekakvu zadovoljštinu.
Mirandolina govori za sebe: 2. ČIN
Vitez, koji je preko noći zavolio žene, misli da je Mirandolina iskrena prema njemu, no vara se. Uz vino i fine objede koje mu Mirandolina nudi, vitez postaje sve nemoćniji. ''Plemkinje'' (glumice) otkrivaju grofu svoj pravi identitet.
Vidjevši da vitez želi pobjeći, Mirandolina odluči pasti u nesvijest i tako ga još više zabludi i nagovori da ostane s njom. 3. ČIN
Vitez priznaje Mirandolini da ju neizmjerno voli. Markiz u međuvremenu daje Dejaniri zlatnu bočicu koju je grof, tj. vitez dao Mirandolini.
Grof i markiz žele se osvetiti Mirandolini jer im nije uzvratila ljubav. Grof i vitez skoro se poubijaše, no Mirandolina ih, na svoju i njihovu sreću, rastavi.
Ljutiti vitez proklinje Mirandolinu i odlazi iz gostionice zauvijek. Mirandolina je tužna zbog toga, ali ubrzo prijeđe preko toga.
Na samom kraju priče, Mirandolina zamoli grofa i markiza da također odu iz gostionice.
Po želji njezina oca, ali i njezina srca, Mirandolina se odluči udati za svog pomoćnika Fabrizia. A vitez joj je rekao:
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

MIRANDOLINA, gostioničarka

VITEZ OD RIPAFRATTE: uopće nije očaran Mirandolinom i ne shvaća zašto svi lude za njom; govori kako je stvarno grozno što žena može posvađati i rastaviti prijatelje; Mirandolina u početku uopće nije ostavila nikakav dojam na njega

MARKIZ OD FORLIPOPOLIJA: vrlo umišljen čovjek; svađa se sa grofom oko toga kojeg od njih Mirandolina više voli, kojeg trebaju ljudi više poštovati i raspravljaju o novcu; govori kako Mirandolini treba njegova zaštita, a ne novac

GROF OD ALBAFIORITE: nešto ''prizemljeniji'' čovjek; govori kako Mirandolini nije potrebna nikakva zaštita, već novac da može održavati gostionicu

ORTENSIA i DEJANIRA, glumice

FABRIZIO, sobar u gostionici

vitezov sluga

grofov sluga

četvrtak, 02.07.2009.

Zola - THERESE RAQUIN

ŽIVOTOPIS:
Emile Zola rođen je 1840., a umro 1902. godine.
Francuski je romanopisac, osnivač i najznačajniji predstavnik naturalističkog pravca. Pod utjecajem naglog razvoja prirodnih znanosti pokušava i u literaturu uvesti znanstvene metode, što dolazi do izražaja u njegovom prvom romanu ''Therese Raquin'', a što će se poslije razviti u teoriju tzv. eksperimentalnog romana.
Za njega je književnost društveni laboratorij u kojem on eksperimentira sa svojim likovima na taj način da ih stavi u određene uvjete i istraži zakonitost razvoja lika.
Najpoznatiji su mu romani ''Trbuh Pariza'', ''Jazbina'', ''Nana'', ''Germinal'' i ''Čovjek zvijer''.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; roman

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: nekim tupim čuđenjem, zažarenim pogledom, crnih bezdana, širokom i senzualnom, ružičasti sjaj, sjajna tijela
- usporedba: poput dvaju crnih bezdana, kao pregažena, kao da govori sam sebi, kao na dnu neke rupe

TEMA: Zločin i njegovo razarajuće djelovanje na ljudsku psihu

O DJELU UKRATKO:
U tom je djelu vidljiva bit naturalističke teorije - likovi su motivirani biološki. Therese je kći žene iz nekog afričkog plemena koju je posvojila i odgojila sestra njezina oca. Therese je rasla s njezinim sinom Camilleom, bolesnim i osjetljivim dječakom koji postaje njezin muž, a ona se pretvara u potpuno bezovljnu i pasivnu osobu. Odgoj i brak umrtvljuju njezin temperament, ali on se budi nakon susreta s Camilleovim prijateljem iz djetinjstva, Laurentom. Nakon Camilleova ubojstva počinju Theresine psihološke krize, a počinju strahom i očajem, a nastavljaju se prepuštanjem boli, bludu, pasivnosti te zapuštenosti, i na kraju završavaju samoubojstvom.

IDEJA: Nemogućnost ostvarenja sreće zločinom

STIL:
Zola postaje znanstvenikom koji stavlja Theresin nervozni karakter s Laurentovim sangvinističkim temperamentom (vatren temperament žestoke i razdražljive ćudi), te analizira njihov suodnos i promjenu nakon zločina.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- likovi: Therese, Camille, Laurent, gospođa Raquin...

THERESE: Od najranijih godina svoga života živjela je povučeno i nije pokazivala svoje prave osjećaje. Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala. Jedini je svijet koji je ona poznavala bio vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Susret s Laurentom zapalio je u njoj veliku strast i ljubav. Postavši Laurentova ljubavnica, ostvarila je svoje snove. Nakon što su Laurent i ona ubili Camillea, ona je često imala napade histerije i plača, a jedini je izlaz vidjela u smrti.

SADRŽAJ:
Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Camillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac bio boležljiv i često bolestan, morao je uzimati lijekove. Zbog njega, lijekove je uzimala i Therese jer ih on nije htio popiti ako ih ona nije popila prije njega. Trovali su zdravu Theresu i odgajali ju na takav način da je postala povučena, tiha i ravnodušna prema svemu, dok je njezin bratić, Camille, postao jako egocentričan (cijeli je život bio u centru pažnje svoje brižne majke).
Theresu je gospođa Raquin primila u kuću kad je imala dvije godine, doveo ju je njezin otac kapetan Degans koji je netom došao iz Alžira. Rekao je svojoj sestri kako je djevojčica rođena u Oranu od majke Alžirke, urođenice. Nakon toga otputovao je natrag u Alžir gdje je nakon nekoliko godina i poginuo.
Gospođa Raquin je odlučila da joj se sin i nećakinja vjenčaju jer je znala da će Therese brinuti za njezinog boležljivog sina ako se njoj nešto dogodi. Osam dana nakon vjenčanja Camille je odličio da se iz Vernona odsele u Pariz jer je htio raditi u velikoj administraciji. Napustili su kuću na obali Seine i smjestili se u prolazu du Pont-Neuf. Camille se zaposlio u administraciji Kompanije orleanske željeznice, dok su gđa Raquin i Therese radile u dućančiću sa sitnom robom. Camille je pogotovo nakon dobitka novog posla smatrao Therese beskorisnom i tupavom osobom, a ona je samo bila zatvorena u sebe.
Četvrtkom je uvečer obitelj Raquin primala goste. Gđa Raquin je u Parizu srela svog starog prijatelja – policijskog komesara Michauda koji je dolazio sa svojim sinom Olivierom i njegovom suprugom Suzannom. Camille je bio ljubomoran na Olivierea jer je imao plaću od 3 000 franaka, a on samo 100. Uz njih, dolazio je i stari namještenik iz Camilleovog ureda – Grivet. Therese su te večeri umarale, a sve ih je smatrala dosadnima te bi najčešće samo zurila u pod i mazila prugastog mačka Francoisa.
Jednog četvrtka na večeri im se pridružio i Laurent, Camilleov prijatelj iz djetinjstva koji je došao u Pariz na studij, no sve je očeve novce potrošio na zabavu jer je živio sa slikarom. Tako je odlučio naslikati Camilleov portret. Theresi se on doimao jako dragim i ona je počela gajiti neke osjećaje prema njemu. Tako ju je jednom, dok Camillea nije bilo, Laurent strastveno poljubio. Od tog su se dana oni osam mjeseci redovito viđali i dijelili strastvene trenutke dok je Camille bio na poslu, a gospođa Raquin radila u trgovini. Osam je mjeseci Laurent izbivao dva sata za vrijeme ručka te bi svakim danom trčao do prolaza du Pont-Neuf kako bi što prije stigao do Therese. No, kad mu je šef zaprijetio da će ostati bez posla ako nastavi tako izbivati, njihovi su sastanci postali sve rjeđi. Samo je jednom Therese uspjela otići od kuće izmislivši da joj gost dućana duguje novac i poći do Laurenta. Tada su shvatili da moraju nešto poduzeti jer se ne mogu više tako često viđati. Laurent je predložio Theresi da pošalje Camillea na put, no to je bilo neizvedivo.
Tako su posljednje jesenske nedjelje odlučili poći do Saint-Quena u šetnju, htjeli su iskoristiti lijepo vrijeme prije nego što stvarno zahladi. Ležali su i spavali na travi, a naposljetku sjeli u restoran i naručili jelo, ali su im kuhari rekli da će biti spremno tek za sat vremena pa se Laurent dosjetio da bi mogli iznajmiti čamac i malo veslati Seinom. Iznajmio je najslabiji čamac i kad su odveslali dovoljno daleko od obale, Laurent je gurnuo Camillea u vodu, a Camille mu je odgrizao komadić mesa na vratu. Vratili su se na obalu i rekli da je Camille slučajno pao u vodu, a kako nije znao plivati, utopio se.
Ubojice je počeo progoniti taj zločin, a Laurent je svakodnevno odlazio do mrtvačnice Morgue da vidi jesu li našli utopljenikovo tijelo. No njegovo se tijelo pojavilo tek nakon 3 tjedna. Dvije godine nakon Camilleove smrti, Michaud i gđa Raquin složili su se kako bi bilo najbolje da se Therese uda za Laurenta koji je već dugi niz godina dobar obiteljski prijatelj. Tako je i bilo. Supružnici su u tom vjenčanju vidjeli spas jer ih je već neko vrijeme pratio utopljenikov lik kad su uvečer bili sami te su mislili da će vjenčanjem Camille nestati. No bilo je još gore. Prvu se bračnu večer nisu ni mogli pogledati od srama, jako su patili i bili uplašeni. Činilo im se čak da njegov leš spava između njih. Noću ne bi spavali, stalno su se svađali.
Prvih nekoliko mjeseci njihova braka gđa Raquin im je puno pomogla – njezine su ih priče smirivale. No starica je ostala nijema i nepokretna, a bračni se par svađao pred njom i raspravljao o ubojstvu njezinog sina. Ona je poželjela umrijeti, čak je odbijala hranu nekoliko dana. No duboko je u sebi htjela vidjeti šta će se dogoditi s tim dvoličnim stvorenjima.
I tako su im dani prolazili, u tučnjavama i vici. Tako je jednom Laurent umislio da se u Francoisu krije Camille te ga je bacio preko prozora u sivi susjedov zid. Bolno se mačkovo mijaukanje čulo cijelu noć, što ih je oboje dovodilo do ludila. Krivili su jedno drugo, govorili da nisu nimalo odgovorni… dok se naposljetku nisu odlučili ubiti. Laurent je iz laboratorija ukrao otrov cijankalij, a Therese je dala naoštriti veliki kuhinjski nož. Sljedeću je večer Laurent ubacio otrov u vodu, a Therese je pokušavala sakriti ogromni nož u naborima svoje suknje. Oboje su se instinktivno okrenuli i shvatili su da imaju na umu istu ideju. Zagrlili su se, strastveno pogledali i ispili otrov. Pali su netom što su ga ispili do kraja. Gospođa Raquin ih je, onako nepomična i nijema, gledala takvim pogledom kao da ih hoće satrti svojim nepomičnim očima.
Tako su mrtvi ubojice ležali cijeli dan, a gđa Raquin uživala je u osveti za sinovu smrt.

utorak, 26.05.2009.

Gundulić - DUBRAVKA

ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.

O DJELU:
''Dubravka'' je libretistička drama u 3 čina. Nastala je 1628. godine.
Pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima.

LIKOVI:
RADMIO

SKUP PASTIRA

RIBAR

MILJENKO: najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva:
"Miljenko je imo mili
steć Dubravku cić lipote;
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote."

LJUBMIR

DUBRAVKA: najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti:
"Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava
sred Dubrave komu naše
u ljepoti je prava slava."

SKUP VILA

DIVJAK SATIR

GORŠTAK SATIR

ZAGORKO

LJUBDRAG

JELJENKA SATIRICA

BRŠTANKO

TRATORKO

VUK SATIR

STOJNA

PELINKA

PASTJERIĆI MALI, usve pet

GLASNIK

SKUP SATIRA

REDOVNIK

GRDAN: starac; o njemu se samo govori, ne pojavljuje se na sceni

SADRŽAJ:
Priča se o prastaroj dubrovačkoj tradiciji da se na dan svetkovine sv. Vlaha vjere najljepši pastir i pastirica. Ovoga je puta u pitanju lijepa vila Dubravka čiju ruku želi dobiti pastir Miljenko.
Miljenko je nesiguran u ishod svoje prosidbe, pa njegove jadikovke sluša i stišava pastir Ljubmir. Satiri Divjak i Gorštak smatraju, nasuprot Miljenku, da bi prelijepa Dubravka mogla izabrati baš njih. Smiješno neobjektivni, nespretni i nezgrapni, satiri svojim nadanjima izazivaju opći smijeh.
Idiličnost bezbrižnog radovanja kvari starac Ljubdrag podsjećajući na vremena, stara i dobra, kada se u Dubravi živjelo smjerno, pošteno i radosno. Da se vremena mijenjaju nagore, svjedoče i satiri koji misle samo na vile i dobro jelo, pa su za prohtjeve svojeg želuca spremni i ukrasti. Pastirica Stojana oštro se razračunava s kradljivcima, a sve se smiruje u trećem činu kada prerušeni satiri odlaze na pir.
Pastir Ljubdrag dolazi s viješću da su suci koji su trebali odlučiti kome će Dubravka postati vjerenicom podmićeni, pa su njezinu ruku obećali ružnom i bogatom starcu Grdanu. Posve očajan, Miljenko prijeti teškom osvetom, ali u zadnji čas pobjeđuje pravda. Naime, kada Grdan treba stupiti s Dubravkom u crkvu, nezadovoljni bogovi upozoravaju na svoje neslaganje s izborom vjerenika gaseći vatru u žrtveniku i tresući tlo.
Kada je Dubravkina ruka vraćena Miljenku, Dubravom se razlije sveopće oduševljenje, pjesma i veselje.

ALEGORIJA:
Zlo koje ugrožava dubrovačku slobodu, osnovni je porok podmićivanje.
Dubrava je grad Dubrovnik, Dubravka i Miljenko predstavnici su dubrovačke vlastele, a Grdan predstavnik građanstva.

ponedjeljak, 30.03.2009.

Kozarac - MRTVI KAPITALI

ŽIVOTOPIS:
Josip Kozarac (1858. - 1906.), hrvatski je prozaist - novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli.
Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
Djela: ''Zmija'', ''Priče djeda Nike'', ''Moj djed'', ''Biser-Kata'', ''Slavonska šuma'' (''Vijenac'', Zagreb, 1888.), ''Mrtvi kapitali'' (''Vijenac'', Zagreb, 1889.), ''Među svjetlom i tminom'' (Matica hrvatska, Zagreb, 1891.), ''Tena'' (''Dom i svijet'', Zagreb, 1894.), ''Mira Kodolićeva'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1895.), ''Oprava'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1899.), ''Živi kapitali'' (nezavršeni)

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: selo, grad
VRIJEME RADNJE: kolovoz jedne godine - ljeto sljedeće godine; godinu dana nakon tog ljeta

O DJELU:
U dvjema većim pripovijestima, koje se obično klasificiraju kao romani, i to u ''Mrtvim kapitalima'' (1889.) i ''Među svjetlom i tminom'' (1891.) htio je Kozarac dati širu sliku hrvatskoga društva, iznijeti u prvom redu likove inteligenata i poluinteligenata, biti kritičan prema svemu tome i naći izlaz za put u bolji život.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MATKOVIĆ:
''Čovjek u pedesetim godinama, posve kratko ošišan, kratkog debelog vrata, sav crven i pun ljetnih mozuljiva po nosu i čelu; debelo mu, malne četverouglasto lice sa sjajnim žutkastim i sitnim očima te mesnatim, crljenim nosom, činilo se u prvi mah tupo i prosto - no kad je prekidanim, oštrim glasom progovorio - taj glas bio je veoma sličan britkoj formi lica - upoznalo se je da iz njega govori ona dobra prostota i iskrenost, koja se krije samo u takovim oštrim, tvrdim licima. Išao je pravilno i odmjereno, te se je moglo vidjeti da taj čovjek ljeti i zimi i po blatu i po suhu stupa istim laganim, al čvrstim korakom.''

GĐA MATKOVIĆ:
''... mati je većma uživala u mlađoj si kćeri, živahnoj i prevrtljivoj Neli, koja je imala sva slaba, ali ne i dobra svojstva materina. Ponosnoj majci godila je više laskava i obijesna Nela nego tiha i pronicava starija kći, premda je dobro znala da joj Anka više od pol kuće uzdržava, a Nela više od pol kuće u nered meće.''

ANKA, njihova starija kći:
''No ta njihova bojazan bila je posve suvišna, jer kad je Anka prvi put zaplesala s Lujom, zapelo je svačije oko o visoku krepku djevojku snažnog i pravilnog struka, te stidno oborenih očiju, koje su bile posve zastrte dugim crnim trepavicama. Zamalo, pa cijelo društvo motrilo samo nju; neka nepatvorenost, svježost kao jutarnji gorski zrak nadahnjivala je sve njene kretnje, sve je bilo istinito i naravno na njoj; ona se nije trsila da bude interesantna, da se pred svima istakne - al baš zato odsijevala njezina prikaza osobitim čarom iz hrpe gospođa, odjevenih na sve načine, samo da što sigurnije obrate pozornost na se.''

NELA, njihova mlađa kći:
''Ona je očaravala i idealiste i materijaliste, svi su ti mladići ginuli za njom, svi su joj pjevali pjesme, a možda ni jedan nije znao zašto je upravo ljubi. U njoj je bilo nešto, čim te je tako reći prisilila da se baš u nju prvi put zaljubiš. (...) Nju narav nije nadarila dubokim čuvstvom, ona nije ni znala što je prava ljubav. Svi njezini osjećaji, sve njezino čuvstvovanje nije imalo korijena u njezinu srcu, nego na površini njezina lica. Ona je govorila svakim svojim pogledom, svakim živcem lijepih svojih usana, al ona sama nije znala što je govorila, jer njezine riječi nisu tekle iz duše, nego ravno s jezika.''

LUJO, njihov stariji sin:
''Te mu se misli taj čas po mozgu vrzle, no kad mu toj mješavini čuvstava iznenada pred dušom niknu slika njegova krasnog sina, visokog i krepkog kao hrast, sa tek probijajućim brčićima na ispupčastim rujnim usnama, sa onim nemarišnim držanjem, i elegantnim odijelom, koje je kao saliveno na njemu stajalo...''

VINKO, njihov mlađi sin:
''Vinko je bio zadnje dijete u kući; od mladosti krupan i nezgrapan, nije nikako bio slika ljepuškastomu Luji; u školi se je pokazivao veoma tvrdoglavim, bježao je od nje, kad god je samo mogao, te trkao po lovu za pticama i ribama; osim oca nije nitko za njega puno mario, nigda nije dobio nove odjeće, nego uvijek iznošene Lujine, pa je već i u tom odijelu izgledao kao pribjeglica, kao tuđe dijete u kući.''

VLATKO LEŠIĆ:
''U takovim zanosnim trenucima bio je Lešić upravo krasan. Blijedo njegovo, dosta mršavo lice, koje je već prema utiscima časovito mijenjalo boju - od zelene do crljene - veoma energično čelo sa oštrim izrazitim nosom, bili su jasan znak da se osobiti svijet u toj glavi vrze. (...) Po blijedom licu i dubokom pogledu sudile su raskalašene žene, da je pohotan; po mučaljivosti - jer u veselom društvu obično je šutio - sudeći, mislili su neki da ga nesreća bije - dok ih je malo znalo, da duša njegova gramzi neprestance za ljepotom i istinom; da njegovo srce izgara od veselja nad dobrom, a savija se od muke i boli nad zlom stvari...''

GOSP. i GĐA VUKOVIĆ

URBANITZKY

NEUMAYER:
''... te se ubrzo pridružila gospodinu Neumayeru, mladu još čovjeku idealne visine i tančine, sa plavim ''cvikerom'' na velikom oštrom nosu, blijeda lica i dugačkih prstiju, kojima je neprestance navlačio bijele kao snijeg i jako prostrane manšete. Bio je to čovjek u dvadeset i šestoj godini, tek nedavno imenovan činovnikom kod financijalne struke, te njegovoj vanjštini nije ništa nedostajalo, a da ga vrpoljiva Nela ne bi držala galantnim i zanimljivim...''

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: hladni, oholi ton, laskava i obijesna Nela, pronicava Anka, patvorena ljepota, iskrivljena istina
- usporedbe: kao da želi oca pripraviti na sadržaj lista, kao da se boji kazatikao crkvica

FABULARNI TIJEK:
1. Opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
2. Poziv na ples
3. Uspoređivanje Nele i Anke
4. Poziv Lešića na gumno «Čardačine»
5. Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
6. Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
7. Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
8. Pripreme oko vjenčanja
9. Vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
10. Vjenčanje Nele, raskošno i veselo
11. Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između supružnika
12. Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
13. Lujo ne može naći posao
14. Nela propada

SADRŽAJ:
Jednog je kolovoskog popodneva stari Matković šetao i naišao na nekoliko kola natovarenih snopljem pšenice. Obratio se seljacima na kolima zaprijetivši im da više neće raditi kod njega ako budu kasnili, no oni su znali da će to njegovo loše raspoloženje proći za koji časak. Matković je uskoro stigao kući, gdje se sa svojom gospođom i starijom kćeri Ankom porječkao oko kruha, no Anka ih je sve ubrzo pomirila. Dolazi poštar i donosi dva pisma: jedno od sina Luje iz Zagreba, a drugo od kćeri Nele iz R., nedaleke varoši, te jedan službeni spis od gospoštijskog ravnateljstva i ''Bazar'', adresiran na gospođu Matković. Sin Lujo traži još novaca, no Matković kaže kako mu ne da više. Anka odlazi do majke. Gospođa Matković čita Nelino pismo; ova joj piše kako se mladići otimaju za nju, kako joj druge djevojke zavide. Gospođa žali što i Anka nije takva i govori joj da moraju ići k Neli u varoš na ples da Anka upozna kakvog mladića jer ju je već strah da se Anka nikad neće udati u ovom selu.
Matković je svakodnevno ustajao u 4 sata ujutro, a Anka bi mu tada već pripremila kavu te bi on zatim odlazio na imanje (gumno). Tog je jutra izbrojio Anki novce da pošalju Luji te otišao na gumno, a Anka se zatim lati svakidašnjeg kućanskog posla, a onda Luji napiše pismo. Tada ulazi gđa Matković, pije kavu, a nakon nje ulaze i Vlatko Lešić i Matkovićev mlađi sin Vinko, te sjedoše za stol jesti. Gđa Matković im prigovara što su dvije noći noćili na gumnu, a nisu došli kući. Započinju razgovarati o svemu i svačemu, a između Anke i Lešića ''frcaju iskre''. Zatim razgovaraju o tome kako je spavati na gumnu, a Lešić nadodaje da ga je na rad na gospodarstvu ponukao velik broj mrtvog kapitala u zemlji. Tu nastavljaju razgovor o klasama. Lešića je gđa Matković uvijek uspoređivala sa sinom Lujom i nije joj se Lešić baš sviđao. Nakon svega toga Lešić i Vinko odlaze, a Lešić uputi Anki takav pogled da se ona sva zarumenjela.

Sva obitelj, osim Matkovića i Vinka, odlazi u varoš na ples u slavu njegove preuzvišenosti. Gđa Matković, njezina sestra i sestrin muž u stanu (Vuković) razgovaraju o Matkoviću i pomalo mu se rugaju. Kasnije cijelo popodne djevojke i žene pripremaju oprave za ples, a zatim večeraju. Došao je i čas odlaska na ples, do dolazak tamo nije bio baš sjajan, ali Nela je uspjela malo podići atmosferu svojom vrckavošću, mnogi su se mladići okupili oko nje. Gđa Matković i njezina sestra znale su da će Anka cijelu večer provesti sama, ali kad je zaplesala s bratom, svima je zapela za oko, no ona možda bila i jedina koja na ples nije došla s namjerom da nađe muža. Na plesu se vidio jaz među staležima koju su malo ublažavali mladi svojim veseljem. Anka je oko ponoći otišla u tetin stan, dok su drugi ostali do zore na plesu. Sutradan su ujutro prepričavali svoje doživljaje, no Anka je samo željela vratiti se ocu na selo.
Ubrzo su se svi vratili kući na selo, no jedino se Anka veselila tom povratku. Jedan se dan Vinko, Lujo i Lešić dogovore da će pozvati gospođe na izlet na Lešićevo gumno ''Čardačine''; i one pristanu. Dogovoren je dan izleta. Gđa Matković, Lujo i kćeri išli su kolima, a na gumnu su ih dočekali Vinko i Lešić. Došli su tamo dok se obavljala vršidba pa su malo prošetali među radnicima, a nakon toga otišli su u sjenicu na obilnu večeru, nakon koje odoše prošetati do nedalekih gospodarskih zgrada. Naprijed su išli Vinko, Lešić i Anka. Uto se diglo jato jarebica pa Vinko ode po pušku, a Lešić i Anka ostadoše sami. On ju pita je li se zabavila na plesu i govori da ga je bilo strah da će se ona iz grada vratiti drukčija, no ona kaže da više voli jedan ovakav izlet nego tisuću onakvih zabava. Taj ga odgovor umiri. Uto se vrati Vinko te svi stigoše pred Lešićev stan, koji je gđa Matković jedva čekala vidjeti, da ga malo iskritizira. Kasnije gđa Matković pita zašto i druga polovica zemlje nije obrađena, a Lešić odgovara da je to taj mrtvi kapital o kojem je govorio, te joj objašnjava sve u vezi s tim, a najveći je razlog taj što svi preziru trgovačke i gospodarske škole i ne žele se baviti zemljom pa ona ostaje mrtvi kapital. Predvečer odlaze kući. Leešić ih je ispratio jašući pored njihovih kola. Anka tada shvati da ju Lešić istinski voli; iako joj to nikad nije rekao, ona je to osjetila. Došavši kući, vidjeli su da Matković sjedi pred kućom sa sestrom gđe Matković, gospođom Vuković. Tada Lešić ode natrag na gumno, s mišlju kako želi pobjeći daleko s Ankom. Gđa Vuković došla je reći da je Urbanitzky, koji se Anki udvarao na plesu, pitao smije li zaprositi Anku te da će on doći sutra popodne u prosidbu. Ne znajući kako će Anka reagirati, gđa Matković pozove muža da vidi što će on reći, no on samo kaže: ako Anka hoće – neka se uda, ako neće – on ju ne želi prisiljavati. Tada ga gđa Matković napadne da ne može samo to reći, da je on roditelj, da je na njima da se pobrinu za njezinu budućnost, no on kaže da vjeruje Ankinoj prosudbi; i tada Matković izađe. Naiđe u drugoj sobi na Anku i Nelu koje nisu znale o čemu se radi, i tada joj Matković reče da ju udaju, na što Anka problijedi, a Nela ode upitati za koga i vraća se s čestitkama. Anka joj govori da je preuranila s tim. Dolaze gđe Matković i Vuković, a gđa Vuković obznanjuje vijest te govori tko je prosac. Anka odlučno kaže da se neće udati za njega, a gospođe ju nagovaraju navodeći mnoge razloge. Uto ulaze Matković i Lujo te Matković, vidjevši Anku vedru, shvati kakvu je odluku donijela. Gđe Matković i Vuković odlaze u drugu sobu još raspravljati o Ankinoj situaciji, a gđa Vuković natukne da je Anka možda već zaljubljena u nekoga, možda u Lešića, pa se ne želi udati, na što gđa Matković problijedi, a Lešić joj se učini još mrskijim. Gđa Vuković predlaže da Anku pošalju k njoj u grad na mjesec-dva, što se gđi Matković svidi i ona ode sretna na počinak. Urbanitzky je zbilja došao sutradan te poveo Neumayera, jednog svog činovnika, sa sobom. Traži da sâm razgovara s Ankom, koja je bila u vrtu. Ona mu govori da ne vjeruje u ljubav na prvi pogled i da toga nije moglo biti među njima na onome plesu. On ju razumije pa prijateljski si stisnuvši ruke, uđoše u kuću, gdje ih dočeka iznenađenje: Neumayer je zaprosio Nelu i ona je pristala. Svi su sretni, a gđe Matković i Vuković očekuju da i Urbanitzky objavi zaruke s Ankom, no ništa od toga. Kasno u noć stižu Matković i Vinko kući i saznaju za zaruke. Neumayeru se nije svidio Matković, no svidio se Urbanitzkom te se sprijatelje. Urbanitzky je samo Matkoviću povjerio svoj razgovor s Ankom, a Matković je bio sretan što je Urbanitzky razumio Ankine razloge. Vinku se nije svidjela ta gospoda i zato ode prošetati. Sretne Lešića i govori mu da je Nela zaručena, no Lešić uplašeno pita je li i Anka, a Vinko mu veselo odgovori da nije. Nakon duge šetnje, svak ode svojoj kući. Vinko na vratima spavaće sobe sretne Anku i reče joj da ima pozdrav, na što se Anka razveseli.
Sutradan prije rastanka, Urbanitzky reče gospođama da nije ni zaprosio Anku. Anka je morala teti i majci stalno govoriti što je pričala s Urbanitzkym u vrtu, no one nisu mogle shvatiti koji je razlog njegovom čudnom ponašanju. Gđa Vuković također je otišla kući i obećala je saznati što se dogodilo između Anke i Urbanitzkog i javiti to sestri. Nakon tri dana stiže pismo u kojem je pisalo jedino da je Urbanitzky rekao da se prenaglio s prosidbom, no nije ništa više objasnio. Nakon toga su se sestre tako dopisivale tri tjedna. Dok je u gradu gđa Vuković stalno davala savjete Neumayeru u vezi sa svadbom, to se isto događalo i na selu između Nele i gđe Matković. Lešića od izleta nije bilo u Matkovićevoj kući, samo je pismeno čestitao Neli. Kod Matkovića iščekivala se svadba, ali i smrt ravnatelja gospoštije; svi su htjeli vidjeti kakva će biti nova uprava. Iako je gđa Matković očekivala da će njezin muž sada biti ravnatelj, ravnateljem je proglašen dosad nepoznati muškarac. Novi je ravnatelj od svih tražio životopise i svjedodžbe, a Matković nije imao nikakvih svjedodžbi. Tako je otpuštena trećina činovnika, a ostali su uređeni novom klasifikacijom. Lešić je time postao nadređen Matkoviću (jer je imao svjedodžbe), pa su Matkoviću pripale ''Čardačine'', ali on je bio sretan što će moći upravljati manjim kotarom jer je on ipak bio čovjek u godinama. No gđa Matković bila je očajna zbog toga i zato je pisala sestri da ubrza Nelino vjenčanje. Četrnaest je dana nakon toga novi ravnatelj obilazio kotare i tako, u pratnji Lešića, došao i do Matkovića, te objasnio gđi Matković zašto moraju na ''Čardačine''. Lešić je nakon toga još češće dolazio k njima u kuću, a gđa Matković i dalje nije shvaćala kako se Anka mogla zaljubiti u njega. Nitko nije zapravo primjećivao ljubav između njih osim Vinka. Vinko je mnogo puta htio upitati Lešića kad će već zaprositi Anku, no mladenački ga je stid spriječio svaki put. Bližio se kraj rujna, a gđi Matković bilo je mučno od pomisli da mora seliti iz svoje kuće. Jednom prilikom upita ona Lešića kada moraju seliti na ''Čardačine'', no on kaže da ne moraju, nego da će tamo živjeti Vinko, Matković i on, a žene neka ostanu tu gdje jesu, a da će im Anka nekad doći na ''Čardačine'' skuhati nešto. Kad je Lešić otišao, gđa Matković upita Anku voli li Lešića, a Anka odgovori potvrdno, i to je samo nakratko usrećilo gđu Matković; no kada je Lešić zaprosio Anku, gđa Matković sjetila se Urbanitzkog, Neumayera i Nele i više nije bila baš sretna zbog Anke.
Nakon zaruka Lešić je rekao ravnatelju da se ženi i da će s Ankom živjeti na ''Čardačinama'', a njezini roditelji neka ostanu živjeti gdje su i živjeli; i ravnatelj pristane. Odlučeno je da Nelino i Ankino vjenčanje bude na isti dan, u prvoj polovici listopada. Anku je oduševilo što će imati malo, skromno vjenčanje, dok je Nela jedva čekala da vidi svoje sjajno vjenčanje. Nela je bila vrlo tašta te je mislila da su svi u nju zaljubljeni, pa čak i to da nju Lešić više voli od Anke. Dok je gledao pripreme za pir, Matković je razmišljao o svojoj djeci: nije se brinuo za Anku, no bilo ga je strah toga da se Nela neće baš dobro snaći u stvarnom svijetu. Prigovorio je ženi zbog tolikih troškova, da treba stati s tolikim narudžbama, no ona ga ne htjede slušati te ode.
Kako se bližio dan vjenčanja, tako su radnici pomagali Lešiću urediti kuću za buduću gospodaricu. Dva dana prije vjenčanja dovezao je Ankine stvari na ''Čardačine''. Noć prije vjenčanja Lešić, ne znajući zašto, ode do Matkovićevih, a isto tako ne znajući zašto naglo ode kući. U kući Matkovićevih kasno se leglo na počinak. Dogovoreno je da će Nelino vjenčanje biti prije podne, no iako je gđa Matković htjela da joj se kćeri zajedno udaju, Lešić nije pristao jer ne voli te isprazne ceremonije s mnoštvom ljudi. Rano ujutro Lešić je sav sretan krenuo u selo po Anku. Dolazi do nje te njih dvoje s Vinkom i Matkovićem odlaze u crkvu. Nakon obreda njih dvoje odoše na ''Čardačine'', ne nalazeći riječi za razgovor od silnog uzbuđenja. Kad su stigli, Lešić, vidjevši sunce da izlazi, napokon reče: ''Sunce naše sreće...''. Uđoše zatim u kuću i izmoliše se klečući pred Bogorodičinom slikom. Nakon toga uđoše i radničke žene i djeca i uzeše ljubiti ruke novoj gospodarici. Dotle je u Matkovićevoj kući sve vrvjelo, no staroga Matkovića nije bilo u toj vrevi pa su ga morali tražiti kad god su ga što trebali. Nela se obukla sva u bijelo. U podne su krenuli u crkvu, a vrativši se s vjenčanja, svi posjedaše za objed. Vinko je ustao da nazdravi Anki i Lešiću, što je izazvalo komešanje u društvu jer se njih dvoje nitko dosad nije ni sjetio. Uto dolazi i brzojav od Urbanitzkog, koji čestita Anki i Lešiću, a kada Neumayer upita poštara ima li što za njih, ovaj reče da nema. Nakon objeda Nela i Neumayer odlaze u grad.
Mjesec dana nakon svadbi, gđa Matković bila je nostalgična za kćerima, a za to je vrijeme Lujo životario na fakultetu. Za razliku od njega, Lešić je brzo uvidio da mladi ljudi na fakultetu zapravo gube vrijeme i novac koji su mogli uložiti u nešto drugo. Mladi je Vinko gutao svaku Lešićevu riječ; on se uvijek radije bavio gospodarstvom nego školom. Dok su Matković i gospođa ručali, dođe Vinko sa ''Čardačina'' i preda majci poruku od Anke koju je slala svaki dan otkad se udala i gđa Matković bila je sada sretna zbog njih, dok je Nela samo jednom pisala otkad se udala, što je brinulo gđu Matković.
Nela i Neumayer stanovali su u jednoj od glavnih ulica. Nijedno od njih nije od braka dobilo ono što je očekivalo. On je rano odlazio u ured, a Neli se nije sviđalo što ju budi tako rano. On je uskoro shvatio da ona zapravo ne zna ni za što uzvišenije od njezinih djetinjastih briga. Došavši jedan dan iz ureda, vidio je da je bolesna, no morao se vratiti u ured, a kada se vratio kući, ona je već bila zdrava. Ona je smatrala da je on bio nemaran, a on je mislio da se ona samo pretvarala da je bolesna. Svaki od njih samtra da se ovo drugo ne žrtvuje dovoljno. Ubrzo su shvatili da se ne vole i da ono što su imali nije ni bila ljubav. Jednom su se prilikom posvađali pa su jedno drugome predbacili da su prevarili jedno drugo pretvarajući se da su nešto što nisu. Uto im je došla gđa Matković. Čim je Neumayer otišao u ured, gđa Matković pitala je Nelu za brak, i iako je Nela htjela prikriti nezadovoljstvo, nije uspjela, te je gđa Matković rekla da će ostati deset dana kod njih. U tom je vremenu gđa Matković vidjela koliko su njih dvoje nezreli. I vidjevši da se Nela nije nimalo promijenila, da nije odrasla, ode kući.
U drugoj polovici veljače Vinko I lešić išli su s još nekoliko ljudi u lov. Lešić je oko osam sati uvečer otišao kući jer je obećao Anki da će doći na večeru. Vidjevši da je umoran, Anka mu reče neka ode leći, a on htjede odbiti jer ima posla s papirologijom, no ona mu pokaže kako mu je ona već napravila polovinu posla. On ju zahvalno poljubi. Nakon toga vidjeli su u novinama sliku prekrasne kuće kakvu Lešić oduvijek želi. I tada mu Anka otkrije da je trudna već dva mjeseca, i oboje su presretni zbog toga. Sutradan joj on kaže kako želi kupiti tristo jutara onoga rita gdje je jučer lovio s Vinkom i ostalima kako bi ga mogao osušiti i obrađivati kako ne bi više bio mrtvi kapital. Kasnije Lešić odjaše k Mtkoviću reći mu svoj plan za rit, i Matković pristade uz njega. Odoše odmah u općinski ured, gdje su ih prvo poprijeko pogledali, no njih su dvojica ipak potpisali ugovor s općinom 1. svibnja, a već je sutradan počeo rad na ritu, a sve je bilo do kraja obavljeno 25. svibnja. Došlo je ljeto, a Lešić je toliko radio po žegi i sparini da se Anka bojala da se ne razboli. Za pola je godine Beljanov mulj (rit) isplatio sve što je bilo utrošeno u njega. Tog je istog dana stiglo Lujino pismo u kojem traži novac i kaže kako će sa svoja dva prijatelja s pravnog fakulteta doći malo na selo, a da će na ispit izaći ujesen, što se Matkoviću nije svidjelo. Za koji dan došao je Lujo s prijateljima. Lešić im je htio pokazati gospodarstvo, no ono im se nije nimalo svidjelo. Došlo je vrijeme objeda, razgovaralo se o politici.
Godinu dana poslije, Lujo je gledao u svoju treću molbenicu za posao koja je odbijena od bosansko-hercegovačke vlade. Nije imao snage pokazati ocu to i Nelino pismo u kojem traži novac jer su joj zbog duga zaplijenili namještaj. Gđa Matković bila je izvan sebe, dok je Matković skupljao novac da pošalje Neli. U isto se vrijeme na ''Čardačinama'' igrao jednogodišnji sin, a Anka ga je gledala s osmijehom. Tada dođu Vinko i Lešić s polja i raspravljaju o mrtvom kapitalu znanja...

srijeda, 11.03.2009.

Shakespeare - OLUJA

O KNJIZI:
IZDAVAČ: Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1997.
PREVEO: dr. Milan Bogdanović

ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.

KNJIŽEVNI ROD: dramatika
VRSTA DJELA: komedija

O DJELU:
U "Oluji" (''The Tempest'', 1611.) Shakespeare nas vodi na samotan otok na kojem je sva radnja odraz nekadašnjih burnih događaja i doživljaja. Prospero je milanski vojvoda koji nakon progona iz Milana živi na otoku s kćerkom Mirandom. Njegova moć leži u knjigama, u duhovnom znanju koje je toliko izoštrio tijekom dvanestogodišnjeg boravka na otoku da je zavladao čak i prirodnim silama. Pustolovine i otkrivanje nepoznatih svjetova, ljubav, čežnja za nježnošću, dodir s onim tajanstvenim i nevidljivim oko nas, susret s naoko bajkovitim svijetom, sve je to samo dio velikog bogatstva koje se krije u jednom od najljepših oproštaja od svijeta kazališta i života.

Glavni junak Prospero pita se što je taj pusti otok ako ne samo kazalište u svojoj biti, stvarnost koju on pokušava humanizirati, ali ne uspijeva. Prospero na kraju predstave odbacuje čarobni štapić i knjigu, odriče se moći i stvaralačkog čina baš kao što Shakespeare sažimlje jedan aktivan i uspješan život, smatra redatelj Kunčević. Dodaje da se "Olujom" Shakespeare oprašta sa svijetom, pisanjem, teatrom i svojim životom, što je glavna poruka djela.

Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane. U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PROSPERO, prevareni milanski vojvoda
ARIJEL, vjerni duh koji pomaže Prosperu u svakoj situaciji
ALONSO, napuljski kralj
FERDINAND, Alonsov sin
MIRANDA, Prosperova kći
SEBASTIAN, ALONSO i GONZALO, Alonsovi pomoćnici
CALIBAN, sin vještice Sycorax i Sotone, nakaza
STEFANO i TRINCULO, pijanac i šaljivac

KRATAK SADRŽAJ:
Brod na moru, oluja sve uništava. To se sve zbilo kad se družina vraćala iz Tunisa, s vjenčanja Claribelle.
Na brodu se nalazi napuljski kralj Alonso i njegovi vrli pomoćnici Sebastian, Antonio i Gonzalo.
Tu im oluju šalje Prospero u znak protesta jer su ga oni protjerali iz Milana, u kojem je on bio vojvoda. On sve to čini preko svog sluge duha Arijela. Arijel je prouzročio oluju u obliku vjetra, no svi su članovi posade sad na sigurnom, a tome se najviše raduje Prosperova kći Miranda.
Zatim Prospero spominje vješticu Sycorax koja je sa samim Sotonom začela rugobu Calibana, nakaznog roba. Prospero je Calibana naučio govoriti, pa sad ovaj stalno psuje.

Caliban otok smatra svojim.
Spasivši se od oluje, Alonsov sin Ferdinand dolazi na Prosperov otok i odmah se zaljubljuje u Mirandu. No Prospero ga provocira, da vidi jesu li mu namjere iskrene. I bile su.
U međuvremenu, Alonso misli da mu je sin poginuo u oluji. Pošto su se izvukli, Alonsova družina pripovjeda među sobom. Nakon toga svi odoše na spavanje, osim Sebastiana i Antonia, koji kuju plan kako da ubiju kralja. Oni izvukoše mač, a u taj čas Arijel šapne Gonzalu da se probudi, i sve bi riješeno. Arijel za tu zgodu reče Prosperu.
Sebastian je oborio Prospera s vlasti, no to je zapravo učinio Antonio, Prosperov brat.Rugoba Caliban udružuje se s pijancem Stefanom i šaljivcem Trinculom. Oni ga napiju pa im Caliban govori kako valja ubiti Prospera, te kako će Stefano biti novi kralj.
Trinculo se stalno ruga Calibanu.Malo kasnije, Ferdinand Mirandi izjavljuje ljubav, a ona mu uzvraća. Prospero prihvaća tu ljubav govoreći Ferdinandu kako ga je samo iskušavao, te da misli sve dobro o njemu.
Opet na scenu stupaju pijanci koji se ubijaju u vinu. Stalno dolazi do prepirke između Calibana i Trincula.Arijel je obavijestio Prospera da ga Calibanova banda hoće ubiti.
Arijel ih odvodi svojom pjesmom u baru kroz trnje, gdje družina non-stop zapinje. Tako se dogodilo i Alonsovoj družini, pratili su zanosnu glazbu i nasjeli!
Nadalje, Ferdinand odluči oženiti Mirandu, pa Prospero reče Arijelu da pozove ženske likove duhova. I one dođoše te Ferdinandu i i Mirandi predaše mnoge darove mudrosti i ljubavi.I tako oni dobiše mnogo vrijednih poklona.
Zatim se opisuje Caliban i njegova družina u blatu.
Nadalje, Arijel pozva duhove prijatelje te ih nagovori da se pretvore u pse, i tako su cijelo vrijeme proganjali Calibana, Stefana i Trincula.Kasnije Prospero naredi neka u njegove odaje uđu Alonso, Gonzalo, Antonio i Sebastian. Dolazi do raspleta radnje.
Alonso ne može vjerovati da ponovno susreće Prospera. No Alonso se još više iznenadi kad vidje svog sina Ferdinanda. Alonso mu potrči u zagrljaj.Tada se u sobi nađe cijela posada broda iz brodoloma, čudom živa i zdrava.
Još je prije Prospero tražio pravdu od Sebastiana i Antonia da mu se vrati vojvodska titula, inače će Prospero progovoriti...
Na kraju sve završi time da Prospero progna pijanu ekipu, želi se vratiti u Milano te udati kćer u Napulju.
Prospero pušta Arijela.

četvrtak, 12.02.2009.

Schiller - RAZBOJNICI

ŽIVOTOPIS:
Friedrich Schiller rođen je 1759. a umro je 1805. godine.
Njemački je dramski pisac i pjesnik, a također i posljednji predstavnik Sturm und Drang-a.
Bori se za slobodu ličnosti i politički je aktualan. Napada društvenu pokvarenost i feudalni apsolutizam.
S Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti (ideali).
Djela: ''Razbojnici'', ''Pjesma o zvonu'', ''Oda radosti'', ''Fiescova zavjera u Genovi'', ''Don Carlos'', ''Spletka i ljubav''...

O DJELU:
Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.
''Razbojnici'' i ''Spletka i ljubav'', Schillerove mladenačke drame, protest su genijalnog mladića koji je osjećao život onako kako su ga osjećali najnapredniji ljudi njegove zemlje. U njima je sadržana istina o poniženju i veličini čovjeka u onom vremenu, i to u takvom obliku da gledateljima progovara neposredno i uzbudljivo.

Schillerov dramski prvijenac „Razbojnici“ uz Goetheove „Patnje mladog Werthera“ najpoznatije je djelo književnog pokreta Sturm und Drang, koji označava prekid s prosvjetiteljstvom te najavljuje početak romantizma. Drama „Razbojnici“ priča je o braći Moor, mlađem Franzu, koji, služeći se lažima i prevarom, plete mrežu podvale i kuje urotu protiv starijeg Karla kako bi ga otac razbaštinio, a djevojka zamrzila. Drama je doživjela silan uspjeh, a Schiller je preko noći postao slavan.

VRIJEME RADNJE: razdoblje od dvije godine
MJESTO RADNJE: Njemačka

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: posve dobro, zgodniji čas, izgubljenog brata, časno ime
- usporedba: kao smrt, kao štakori

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MAXIMILIAN von MOOR, grof - vladar
KARL i FRANZ, Maximilianovi sinovi
AMALIA von EDELRICH
slobodoumni mladići, kasnije razbojnici:
- SPIEGELBERG
- SCHWEIZER
- GRIMM
- RAZMANN
- SCHUFTERLE
- ROLLER
- KOSINSKY
- SCHWARZ
- HERMANN, nezakoniti sin nekog plemića
- DANIEL, sluga grofa Moora
pastor MOSER
katolički svećenik
četa razbojnika
sporedna lica

KARL MOOR: borac protiv ljudskoga zla i licemjerja koji i sam čini zlo, pa svjestan svoga čina sam odlučuje okončati postojanje tog zla, čak i u sebi samome. Oličenje je romantičkog junaka: buntovan je, preosjetljiv, ekstremnih reakcija i osjećaja, nije spreman činiti kompromise sa svijetom prosječnosti i nedosljednosti kojim je okružen. Spletka njegova brata ne uspijeva do kraja uništiti vjeru u ljudsku humanost, svojim činom dokazuje da je u stanju razoriti i vlastiti život da bi dokazao valjanost svojih ideja. Na kraju, kažnjava samoga sebe i najveći je dokaz duboke čovječnosti.
''Fuj, fuj. To mlitavo stoljeće uškopljenika koje nije ni za što drugo no da prežvakava djela prošlosti, da drevne junake izopačuje svojim komentarima ili da ih oskvrnjuje svojim tragedijama.''

FRANZ MOOR: kontrastan lik svome bratu Karlu, uza sve porazne osobine, sudbina ga je postavila u sjeni blistavog Karla. Bolna spoznaja o manjoj vrijednosti, tako surovo i realno razobličena u Karlovu prisustvu, Franza je navela na ogorčenu reakciju osvete onom koji zaista nije kriv, i usto mu je brat.

KRATAK SADRŽAJ:
Uviđajući superiornost svoga brata u svakom pogledu, Franz Moor nastoji na nepošten način izboriti mjesto koje u očevu srcu, a i u oporuci, zauzima Karl.
Zbog sasvim neznatnih mladenačkih grijeha, ali pod dojmom teških kleveta kojima Karlovu ništavost dokazuje Franz, stari i bolesni Moor odluči razbaštiniti voljenog Karla. Karl je, iako mladenački neobuzdan i sklon pustolovinama, u duši pošten i pravedan, pa se zato revoltiran očevom odlukom zaista uputi na stranputicu. Postaje vođa razbojničke družine vođen ogorčenjem i žarkom željom za osvetom nepravednim i nemilosrdnim ljudima.
Franz, iako je postao nasljednik svega grofovskog imanja svoga oca, nema dovoljno strpljenja da sačeka starčevu smrt. Pokušava ga dokrajčiti lažnom viješću da je Karl mrtav. Spletka, međutim, biva loše izvedena i Franz je prisiljen nasilno zatvoriti bolesnog oca, a kako želi baš sve što pripada Karlu, nastoji zadobiti i Karlovu zaručnicu Amaliju.
Kao vođa razbojničke družine, Karl čini ili je odgovoran za mnoga zlodjela. On se zaista gnuša svojih djela, ali je žeđ za osvetom sve potisnula.
Ipak, čežnja za domom natjera ga da se prerušen uputi na očev dvor. Tamo razotkriva sve Franzove spletke, a kada oca oslobodi zatočeništva, odluči se osvetiti zlom bratu. Franz, u silnom strahu od pravedne kazne, izvrši samoubojstvo pa razbojnici koje je po njega poslao Karl dovode samo Amaliju.
Karl razapet između težnje za mirnim životom spoznaje o počinjenim zločinima koji se ne daju izbrisati. Amalija spoznaje da joj bez Karla život ne bi značio ništa, pa radije pristaje umrijeti od njegove ruke nego živjeti bez njega.
Izvršivši tu, za njega najtežu kaznu, Karl se predaje vlastima, postajući tako moralno pobjednik nad svim zlima koja su bila suprotstavljena.

ponedjeljak, 02.02.2009.

Ljermontov - JUNAK NAŠEG DOBA

ŽIVOTOPIS:
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedač i dramatičar.
Izuzetna umjetnička nadarenost koju pokazuje već od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragičnim ličnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opće nezadovoljstvo pratit će ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.

O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze.
Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PEČORIN: suvišan čovjek, zasićen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, čak i od sebe samoga. Ne preza ni pred čim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.''

MAKSIM MAKSIMIČ: stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kći iz kavkaskih planinskih bespuća, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbičeva konja. Jako voli Pečorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pečorinov odnos prema njoj.

KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.

VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.''
''Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.''

KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.

Pričao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pečorinu jako sviđala Bela, domaćinova kći.
Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbiča, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pečorin predloži Azamatu da će mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.To se i dogodilo.
Kada je Bela napokon došla kod Pečorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pečorinu ljubav.
Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.Maksim je polako nastavio priču o Pečorinu i Beli. Pečorin se polagano već zasitio svega i krenuo u lov. U međuvremenu, došao je Kazbič, oteo Belu te ju ubio.
Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.Pisac i Maksim Maksimovič tada su se rastali, ali se opet susreću u nekoj krčmi u kojoj je slučajno boravio i Pečorin. No Pečorin je bio poprilinčo nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije. Maksim je dao piscu neke Pečorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pečorin umro.
U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju. U drugom dijelu spisa Pečorin opisuje odlazak u toplice gdje sreće svog prijatelja Grušnickog.
Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala.
Pečorin je odlučio malo prkositi kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.
U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.
Susreo ju je kraj bunara. Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna.
Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u njezinu domu. Na nekom je balu (plesu) Pečorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca.
Pečorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.
Vera je počela sumnjati u Pečorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno. Pečorin ipak na kraju shvaća da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.
Pečorin također odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega. Grušnicki se okomio na Pečorina što je dobio ljubav kneginjice Meri.
Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio. Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda.
Vera je poslala Pečorinu oproštajno pismo. Kneginjica pokuša nagovoriti Pečorina da se za njega uda njezina kćer,
ali Pečorin ni u ludilu ne bi pristao na to.
Neko je vrijeme Pečorin proveo u kozačkoj stanici. Jednom je prilikom srpski poručnik Vulić htio iskušati sreću pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio. Vulića su iste večeri ubili. Taj je događaj Pečorin ispričao Maksimu Maksimoviču.

utorak, 30.12.2008.

Šimunović - MULJIKA

ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873., a najveći je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio učitelj.
Završivši učiteljsku školu, Šimunović i sam postaje učiteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tuđinac'', ''Porodica Vinčić''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.

O ŠIMUNOVIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA:
Postoji strogo određeni subjektivni odnos pisca koji je dominantan i kome je podređeno sve, od fabule do kompozicijske strukture.
Osnovne teme: ljubav i smrt. Na taj način pisac svojim likovima nameće nužnost doživljavanja, emocionalnih uzbuđenja, potisnuvši događaje da bi dao prednost psihološkoj karakterizaciji likova.
Svim je likovima zajedničko: fatalno osjećanje nemoći i slabosti u borbi sa životom i prirodom, nemoći za koju nisu izravno krivi i iz toga proizlaze i njihovi unutarnji sukobi, traume, tuge i tjeskobe.
Stvarna je modernost Šimunovićeve proze više-manje prisutna u svim ostalim proznim tekstovima (npr. ''Mrkodol'').

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijest

VRIJEME RADNJE: oko 1905. godine
MJESTO RADNJE: manastir Draga i okolna sela

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna
- usporedba: kao spuž
- onomatopeja: ćukne, zakrikne
- spomenute su i pjesme koje pjevaju: '' - Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore među kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraća se pjesma i tužna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BOJA: kći mlinara Joviše, 14 godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge djevojke, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su ju prozvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli: kao mramor. Govorilo se da je i njezina majka bila takva.
''I kosa je u nje nekako čudnovata; valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, čvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vreću brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeni đuli*, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vreće.''

JOVIŠA: mlinarev sin, a njegova je kći bila Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva. Otac ju je Joviša u početku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krčmi pored mlina.

ILIJA (Elias Kurtović): krčmarev sin koji se vratio iz vojske. Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i mast kojom je mazao brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojničko odijelo: tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao kod svih namastirčana, bilo okruglo i crveno.
''Ilijica nije imao dugo i žuto bolesno lice, već puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i kašljucave već visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu je to služilo.''

KRATAK SADRŽAJ:
U cijeloj se krajini znalo za namastirčane koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastirčani. Tu su bile dvije crkve: stara, malena, crna bez zvonika i nova, bijela, velika sa zvonikom.
Blizu manastira izlazi potok Sitnica, a malo se dalje nalazi omanje jezero za koje kažu da nema dna. Manastir i sve su ostale kuće od temelja do polovine zarasle u mahovinu. No svi su u tom kraju bili zdravi, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Njihove su se djevojke udavale kada im je bilo četrnaest-petnaest godina, a često i mlađe. Sa osamnaest su se godina već smatrale usidjelicama. No nevjeste su sa trideset godina puke starice, ali ne smeta, samo da mogu roditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namastirčanin Musa liječio im je rane od kolaca i noža, a za druge se bolesti ovdje nije ni znalo. Musa se jedino nije razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja, kojoj je bilo četrnaest godina. Bila je vitka i bijela, krupnih očiju, no namastirčani kažu da je suha i žuta i zato su govorili da je bolesna. I tako su ju nazvali Muljika jer je bijela kao mekani bijeli kamen. U gradu bi rekli da je bijela kao mramor, a govorilo se i da je i njezina majka bila takva.
Kći se pokojnog kaluđera bila udala za mlinareva sina Jovišu, a kći im je bila Muljika. Muljika nije imala ni brata ni sestru i zato je uvijek pred ocem bila za sve kriva. Otac ju je u početku volio, a kasnije tukao, pogovoto kada bi se napio u krčmi. Krčmar je imao tri kćeri koje je udao i dva sina je oženio, a sin mu se Ilija sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode, Ilija izvadi ogledalo, češalj i mast i namaže brkove i kosu te ode šetati u šumu.
Na jednoj od tih šetnji ugleda Boju kako čuva stado ovaca. Kada ju je ugledao, odmah se zaljubio u nju: sve kićene rečenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama iščezoše pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Kad se Ilija htio oženiti Bojom, otac i majka mu to u početku nisu dopustili i Muljika plače zbog toga. Ali ipak stari Petraš dolazi u mlin da se dogovore za prošnju i pir, a Muljika cikne: ''Ne daj ti mene, ćaća mili!'' Došli su i svatovi. Tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.
Mete snijeg, a Draga opet oživjela jer je došao Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina, samo Ilija pognute glave korača po krčmi. Muljika već mjesec dana leži, ne tuži se na bol, iz postelje ne može, već samo gucne po malo vode. Zvali su Musu, ali ni on ne zna što joj je. Svima je već dodijala, samo Ilija katkad kradom zaplače. Petraš tješi sina da Muljika neće umrijeti, nego će samo tako ležati i ništa ne raditi. No nije bilo tako.
Nakon dva dana Muljika umre. Sutradan su namastirčani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj iskopali u smrznutoj zemlji. Netom nakon što je grob mlade Boje bio zasut zemljom, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.

četvrtak, 04.12.2008.

Marulić - JUDITA

ŽIVOTOPIS:
Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1450. - Split, 5. siječnja 1524.) hrvatski je književnik i kršćanski humanist, ''otac hrvatske književnosti''. Često mu se dodijeva i atribut Splićanin.
U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se gdje je studirao, možda u Padovi. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi "Molitva suprotiva Turkom". Povremeno je putovao u Veneciju i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.
Marulića se naziva ocem hrvatske književnosti, učenim pjesnikom, poeta doctus te kršćanskim pjesnikom, poeta christianus. Biografiju mu je napisao Frano Božičević Natalis, nazvanu Vita Marci Maruli Spalatensis ("Život Marka Marulića iz Splita").
Djela: ''Judita'', ''Suzana'', ''Molitva suprotiva Turkom'', ''Tužen'je grada Hjerozolima'', ''Anka satira'', ''Poklad i Korizma'', ''Spovid koludric od sedam smrtnih grehov'', ''Evanđelistar'', ''Pedeset priča'', ''Propovijed o Kristovu posljednjem sudu'', ''Pouke za čestit život s primjerima'', ''Davidijada''...

VRSTA DJELA: biblijsko-vergilijanski ep

O DJELU:
''Judita'' je napisana 1501., a tiskana 1521. godine.
Sastoji se od 6 libara (pjevanja), u svakom je podjednak broj slogova. Dominira svijest o simetriji.
Judita je židovska junakinja, a pojavljuje se na kraju trećeg libra.
Ima eksplicitnu priču - Judita i Holoferno, te alegoriju - pobožnost / oholost (uzvisiti se na mjesto Boga)
Preko Holoferna Marulić predstavlja glavnu ideju epa - OHOLOST.
Postoje i katalozi (= figura nabrajanja, nadmašivanja; kumulativna stilska figura): 1. katalog lijepih žena, 2. katalog hrabrih žena, 3. katalog pijanaca.

U Bibliji:
- nema invokacije (zazivanja Boga)
- 12 000 konjanika
- nema opisa vojske
- spominje se molitva
- udovica 3 godine i 4 mjeseca
- sandale
- ulje, vino
- udarila ga dvaput
- odsjekla Holofernu glavu mačem

U ''Juditi'':
- invokacija
- nema konjanika
- opis vojske
- cijela molitva
- udovica 3 godine i 6 mjeseci
- čizmice
- kruh, ulje, vino, sir
- udarila ga jednom
- ubila Holoferna njegovim nožem

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
JUDITA: pobožna, posti, guši požudu postom, kostrijet;
- ubojica - ubila Holoferna, uljepšavanje (4. pjevanje), prepredenost, laž, unaprijed smišljen plan
- svetica - Božje nadahnuće, opis kreposnog života (3.pjevanje)

HOLOFERNO: ohol, gastro-navike, žudnja, kićena odjeća
''On ti je sjedio oholo, visoko, i naširoko gledao vojsku. Krvavo mu oko, crveno lice, brada mu prosijeda, debeo trbuh. Znojio se i zimi, tako je bio debeo, obao kao neuškopljen ovan. Ovio se svilenim pojasom, objesio gajtane urešene biserom.''

KRATAK SADRŽAJ:
Libro prvo:
Marulić smatra Juditu presvetom, Bog daje snagu njezinim djelima.
Slavohlepni medijski kralj Arfaksad sazida grad Ekbatan. Mislio je da mu nema ravnoga po moći, no porazio ga je Nabukodonozor kod Eufrata.
Nabukodonozor je darovao sve koji su se hrabro borili, svjestan da je uz njihovu pomoć postao nepobjediv. Šalje glasnike u okolne zemlje da mu se podlože, no oni su to odbili, zbog čega se on zakleo prijestoljem da će ih ubrzo pokoriti. On je gladan osvajanja, hoće da mu sva mjesta na svijetu budu pokorena, ali prvo želi osvojiti one koji su ismijali njegove poklisare (poslanike). Zove Holoferna. Hvali ga i zapovijeda mu da ode na zapad i osvoji sve gradove i krajeve.
Holoferno je išao na začelju vojske (crveno-bijela zastava).

Libro drugo:
Holoferno je prešao Asiriju, zarobljava i pljačka, ubije one koji mu se opiru. Narod mu od straha sve predaje, mole ga da ih primi u miru, i on ih uzima bez nasilja.
Svećenik Eliakim piše pisma narodima da se bore, da čuvaju jeruzalemski zid, govori da je spas u molitvi.
Holoferno se razbjesni kada čuje da su Židovi spremni na boj. Vojnik Akior mu objašnjava da oni vjeruju u jednog Boga koji ih je izveo iz egipatskog ropstva i da je On uvijek uz njih, a može ih se pobijediti samo ako više nisu u Božjoj milosti. Svi se ljute na Akiora zbog tih riječi.

Libro treto:
Svezali su Akiora za drvo ispred Betulije kako bi ga Betuljani ubili, no poglavari Karme i Ozija spašavaju Akiora jer on vjeruje u Boga. Prirede mu gozbu, paze da se ne ozlovolji.
Kada je vojska došla pod grad, gađali su ju kamenjem.
Nakon 20 dana Holoferno je zaustavio vodu koja je tekla u grad i postavio stražu kod zdenca. U gradu je zavladala suša i žeđ. Narod moli Oziju da pregovara s Holofernom, da se preda. To ga rastuži i nagovara narod da pričekaju još 5 dana da im Bog pošalje pomoć.
Judita je sve nadmašila ljepotom. Živi prečisto otkad je udovica. Samo je željela služiti Bogu, molila se u sobi pod krovom, zatvorena sa sluškinjom Abrom. Posteći je usprezala spolni nagon, nosila vrećišta od struna ispletena, davala je milostinju jer joj je Bog ostavio mnogo blaga. Ona je kći Meranija, iz roda Simeona. Muž joj se zvao Manaše, ubilo ga je sunce prije 3 godine i 6 mjeseci.
Judita se rasrdila jer su se odlučili predati za 5 dana ako im Bog ne pošalje pomoć. Ona spominje Abrahama, Izaka, Jakova, Mojsija, koji nisu iskušavali Boga, a bili su spašeni. Ona čvrsto vjeruje u Božju pomoć. Kaže im da će noćas izići sa svojom sluškinjom i neka se svi mole dok se one ne vrate.

Libro četvrto:
Kada oni odu, Judita uđe u sobu, pospe pepeo po glavi i obuče vreću, te se pomoli Bogu da joj pomogne te da omami Holoferna kako bi mogla izvršiti čin. Poslije molitve se okupa, namiriše i lijepo obuče s namjerom da zavede Holoferna. Njeno ukrašavanje ne bijaše bludno, već prožeto svetom ljubavlju. Bog joj je dao čar kojoj nitko nije mogao odoljeti.
Prije nego je pošla Holofernu, spremila si je jelo: kruh, sir, vino, ulje, prgu. Marulić ju uspoređuje s raznim ljepoticama i heroinama.
Kada je odlazila, svi su se molili da uspije. Holofernovim vojnicima se predstavila kao Judita koja bježi iz Betulije, hoće do Holoferna da ga razveseli - reći će mu kako da bez žrtava osvoji grad.
Kada dođe do njega, slavi ga i govori mu laži o Jeruzalemu. Holoferno priznaje da mu je Judita razumom i ljepotom osvojila srce.

Libro peto:
Judita ne želi jesti njihovu hranu, nego ono što si je sama spremila. Molila je Holoferna slobodu kretanja po logoru na 3 dana. Četvrti dan Holoferno napravi gozbu i pošalje Juditi slugu Bagou da joj kaže neka se useli k njemu, no ona to odbija (poredba ribara koji spusti udicu i zakvači ribu). Uređena odlazi njemu na večeru. Nutka ga da što više pije pa da zaspi (Marulić nabraja povijesne pijance).
Holoferno je pijan (popio i pojeo za dvojicu). Abra i Judita same su ostale s Holofernom u njegovu šatoru, svi ostali su se ponapijali i otišli spavati. Judita se približi postelji na kojoj je spavao Holoferno, ruke digne do nebesa, klekne i pomoli se Bogu da joj da milost da izvrši Njegovu volju, zaziva Ga da sada dođe i spasi Jeruzalem. Tiho skine nož koji je visio na stupu te ga zakolje. Abra mu stavi glavu u bisage i one odlaze kući.
Građani slave Juditu i Boga.

Libro šesto:
Judita govori ljudima da ujutro s oružjem odu na zidove, ali da ne potežu sve dok vojnici ne vide da je Holoferno mrtav i njegovu glavu na zidinama.
Vojnici se uplašiše i pobjegoše.
Judita postane slavna. Umrla je sa 105 godina.

petak, 31.10.2008.

Gundulić - OSMAN

ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.

VRSTA DJELA: povijesni ep

TEMA: Povijest Osmanove propasti (u 1.,2., te 16.-20. pjevanju)

MJESTO RADNJE: Carigrad (1,. 2., 16.-20. pjevanje); Varšava, Smederevo (3.-12. pjevanje); pakao (13. pjevanje)

O DJELU:
Djelo je pisano osmeračkim katrenom, a rima je abab.
Hoćimska se bitka dogodila 1621. g., a radnja epa se događa 1622. g., mir je sklopljen 1623. g.

- gobleni (tapiserije) s prikazom Hoćimske bitke u 11. pjevanju (ima ih 6):
1. polazak turske vojske iz Carigrada
2. Vladislav okuplja vojsku
3. prikaz obiju vojski
4. slika poljske vojske po skupinama
5. Hoćimska bitka
6. bijeg turske vojske

KRATAK SADRŽAJ:
1.pjevanje:
Sultan Osman II., ojađen zbog prošlogodišnje Vladislavove pobjede kod Hoćima, konstatira da je nedisciplina i kukavičluk nekad slavne turske vojske uzrok hoćimskog poraza. Odlučuje otići na Istok po nove vojnike, te odbaciti porok i vladati kreposno kako bi osvojio svijet. Svoje odluke priopćuje Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Da bi pred vojskom prikrio prave namjere, svoj put na Istok razglasit će hodočašćem (ćaba) i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona.

2.pjevanje:
Zabrinuti Osmanovom brzopletošću, tri dostojanstvenika dolaze pred sultana: Dilaver, Hodža i Kazlar-aga. Silaver savjetuje Osmana da prije odlaska na Istok ubije maloumnog strica Mustafu, Mustafinu častohlepnu majku i zeta Dauta. Hodža savjetuje Osmana da odabere za ženu djevojku plemenita roda i s njom izrodi potomstvo koje će učvrstiti prijestolje. Kazlar-aga upozorava Osmana da prije puta sklopi mir s Poljacima, jer je preopasno ostavljati zemlju pritisnutu ratnom opasnošću. Osman odlučuje Kazlar-agu poslati u potragu za plemenitim djevojčicama, dvoličnog Ali-pašu poslati Poljacima da sklopi mir, a Rizvan-paši povjeriti čuvanje utamničenog Korevskog.

3.pjevanje:
U rano proljeće Ali-paša kreće iz Carigrada, praćen Gašparom Milostićem. Predjeli kroz koje putuje podsjećaju ga na prošlogodišnju hoćimsku bitku i on svojoj družbi opisuje turski rasap minulog ljeta.

4.pjevanje:
Ali-paša priča bogdanskom vojvodi o hoćimskoj bitci. Opisuje glavne točke bojišta i položaje istaknutih zapovjednika i grupacija turske vojske. Pohvalivši više puta Vladislava, naglašava da ne hvali neprijatelja, nego krepost pomoću koje je pobijedio. Opisuje Sokolicu i njezinu družbu, dodajući da je Sokoličina ljepota privukla i samog sultana Osmana. Završava usporedbom nekad ogromne turske vojske s tužnom hrpom kostiju, njezinim jedinim ostatkom.

5.pjevanje:
Putujući kroz gomilu turskih kostiju, Ali-paša u Podolju susreće Krunoslavu, koja ne ispušta oružje otkako su joj Turci zarobili zaručnika Korevskog. Saznajemo povijest Krunoslavina života, kako je po zarobljavanju Korevskog vojevala uz Vladislava ptoriv Turaka, izazvala Osmana, borila se sa Sokolicom, poslije čega je noć prekinula sraz turske i kršćanske vojske. Saznavši o svom zasužnjenom zaručniku, Krunoslava rastužena ostavlja Ali-pašu.

6.pjevanje:
Tugujući u dubravi za svojim zaručnikom, Krunoslava začuje glas pastira koji tuži za svojom Rumenkom. Potom skuplja otkupninu i preobučena u haljinu ugarskog velikaša stiže u Carigrad. Čekajući vijesti o Ali-pašinu poslanstvu, Osman mašta o svjetskom gospodstvu, pokorenju Perzije i kršćanskih sila, te konačnom obračunu s Poljacima. Kazlar-aga, kojega Osman nestrpljivo očekuje, u međuvremenu je s otetim djevojčicama stigao do ruševina Troje.

7.pjevanje:
Kazlar-aga sa otetim djevojčicama plovi pored grčkih otoka. Susrevši dio svog brodovlja, uplovljava u atensku luku. Mjesta kojima dalje putuje podsjećaju ga na nekadašnju slavu grčkih zemalja, na velike bojeve i propala carstva. Čuvši o ljepoti Sunčanice, upućuje se u njezino rodno Smederevo, šaljući svoje ljude u potragu za plemenitim djevojčicama.

8.pjevanje:
Kazlar-aga stiže u Smederevo. Sunčanica, djevojka plemenita roda kojoj su sva braća izginula (njih 12), zavjetovala se ostati djevicom. Želeći omesti naum svoje kćeri, starac Ljubdrag priređuje veselje. Kazlar-aga, čiji iznenadni dolazak prouzroči strah i metež, smiruje okupljenu mladež. Na Kazlar-aginu molbu starac Ljubdrag priča povijest svog plemena, a usred njegove priče, Kazlar-aga otima Sunčanicu. Dok Ljubdrag jadikuje, Kazlar-aga je već daleko odmaknuo. Dirnut tužaljkom Sunčanice, Turčin ju grubo ušutka. Krečući po Osmanovu naređenje u Carigrad, Kazlar-aga šalje svog pouzdanika da pronađe Sokolicu, za kojom sultan potajno žudi.

9.pjevanje:
Sokolica, harajući sa svojim ratnicama poljskom zemljom, dospijeva u jesen do Varšave. O godišnjici hoćimske bitke Vladislav s braćom i gostima odlazi u lov. Sokolica i njezine ratnice otimaju poljske dame i vežu ih u dubravi. Dok se ratnice kupaju, upada Vladislav s pratnjom i otima Sokoličine pratilje. Sokolica se hrabro bori dok joj ne pukne mač, a kad viteški Vladislav oslobodi njezine ratnice, ona mu na poklon šalje ogrlicu. Kazlar-agin poslanik javlja Sokolici o pozivu sultana Osmana.

10.pjevanje:
Sokolica hita u Carigrad. Vladislava pozivaju u Varšavu. Na povratku jedan kraljevićev pratilac pjeva o hoćimskom boju. Vladislav svečano ulazi u Varšavu. Ali-paša doputuje do ravnice pred Varšavom i ujutro ulazi u grad. Na ulazu u kraljev dvor prolazi pored kipova starih poljskih kraljeva. Knez Zborovki prima Ali-pašu.

11.pjevanje:
U kraljevskoj vijećnici Zborovski, na pašinu molbu, tumači detalje tapiserije s prikazom hoćimskog boja. Pozvan u kraljevsko vijeće, Ali-paša predaje kralju sultanovo pismo, te iznosi razloge za primirje. Kralj Šišman (Žigmund) prihvaća mir s Turskom. Bogato nadaren, Ali-paša nosi natrag u Carigrad kraljevo pismo sultanu.

12.pjevanje:
Ali-paša stiže u Carigrad. U općem veselju zbog mira s Poljskom tuguje samo Krunoslava. Od Rizvan-pašine nećakinje Kalinke, koja se zaljubila u Krunoslavu misleći da je ugarski velikaš, saznaje o zarobljeništvu Korevskog i naklonosti Rizvan-pašine kćeri Ljubice prema poljskom vitezu. Raspaljena ljubomorom, Krunoslava smišlja osvetu, namjeravajući ostati vjerna čak i ako je Korevski nevjeran. Lažno se predstavivši kao brat Korevskog, Krunoslava Rizvan-paši nudi otkup za utamničenog viteza. Paša na prijevaru utamniči i Krunoslavu.

13.pjevanje:
Usred pakla Lucifer, u strahu od pobjede kršćanstva, nalaže svom vijeću da, ne birajući sredstva, pomogne pobjedi Turske. Lucifer, iako na strani Turaka, protiv je Osmana jer je izgubio od kršćana. Paklena su bića izašla iz pakla i haraju Carigradom.

16.pjevanje:
Čuvši da sultan namjerava posjeći neposlušne janjičare, vojska se pobuni. Ali-agu, koji ih opominje da su dužni pokoriti se sultanu, pobunjenici otjeraju. Traže pašu Dilavera i učitelja hodžu koje smatraju lošim sultanovim savjetnicima. Osman odbija zahtjeve pobunjenika.

17.pjevanje:
Usred noći zasjeda sultanovo vijeće. Saslušavši savjete Dilavera i Husain-paše, Osman pristaje nagoditi se s pobunjenicima. Osman usvaja Dilaverove savjete da Husain-pašu opet proglasi velikim vezirom, pomiluje veći broj vojnika i ne ide na Istok. Istovremeno se Mustafina majka savjetuje sa zetom Dautom. Planiraju smaknuti Osmana, te vraćajući na prijestolje Mustafu, sami stvarno preuzeti vlast.

18.pjevanje:
Ujutro se pobunjenici savjetuju sa starcima iz puka i poznavateljima zakona. Daut poziva pobunjenike da svrgnu Osmana. Predvođeni Dautom, pobunjenici prodiru u Dilaverovu palaču. Dilaver se bori s agom spahoglana Dervišem. Daut vodi pobunjenike na sultanov saraj.

19.pjevanje:
Pobunjenici provaljuju u sultanov saraj. Derviš i spahoglani stižu stižu Dilavera koji je prerušen krenuo po pomoć. Jedan rob ga udari sjekirom u potiljak. Daut odbija predati tijelo DIlaverovoj ljubavi Begum Adžamkinji. Osman se skriva u Sinan-pašine perivoje, a pobunjenici ubiju Osmanovog izaslanika i Husaina. Pronalaze Mustafu i vode ga u srednji mečet. Postavivši glave pogubljenih pred mečet sultana Bajazeta, vojnici hvataju Osmana i vode ga pred sultana Mustafu.

20.pjevanje:
Mustafa nalaže da Osmana zatvore u Jedi-kulu. Svrgnutog sultana odvode na konju kroz svjetinu koja mu se ne prestaje rugati, a Daut požuruje vojnike da ga smaknu. Crnac rob Dautovim pojasom davi Osmana, a sultanovo tijelo odmah pokopaju do očevih nogu. KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
OSMAN, mladi sultan, plavokos, rođen 1604., 1618. došao na prijestolje, ubijen 1622., čija oholost mora biti kažnjena; otac mu je Ahmet, stric Mustafa

VLADISLAV, poljski kraljević, sin Žigmunda III., rođen 1595.; pobijedio Osmana

DILAVER, HODŽA i KAZLAR-AGA, Osmanovi savjetnici

ALI-PAŠA, poslanik, odlazi u Varšavu sklopiti mir s Poljacima; sudjelovao u Hoćimskoj bitci

SOKOLICA, mlada turska ratnica, zaljubljena u Osmana; sudjelovala u Hoćimskoj bitci, borila se sa Krunoslavom

KRUNOSLAVA, zaručnica poljskog plemića Korevskog; sudjelovala u Hoćimskoj bitci na strani Poljaka, borila se sa Sokolicom; obučena u ugarskog velikaša putuje u Carigrad izbaviti Korevskog iz tamnice

SUNČANICA, djevojka plemenita roda, iz Smedereva, redovnica, imala 12 braće koji su ubijeni; otima ju Kazlar-aga

LJUBDRAG, otac Sunčanice, slijep

LJUBICA, kći tamničara Rizvan-paše; zaljubila se u Korevskog

KALINKA, nećakinja tamničara Rizvan-paše; zaljubila se u Krunoslavu misleći da je muško

MUSTAFINA MAJKA, Osmanova baka

DAUT, zet Mustafine majke, Osmanov tetak

BEGUM ADŽAMKINJA, Dilaverova ljubav

subota, 25.10.2008.

Shakespeare - SAN IVANJSKE NOĆI

ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.

KNJIŽEVNI ROD: dramatika
VRSTA DJELA: komedija

O DJELU:
''San Ivanjske noći'' napisan je u vedroj fazi Shakespearova stvaranja. Predstavlja spoj komedije i pastorale.
Radnja se odvija na 3 plana - dvorskom, pučkom i vilinskom:
1. dvor kralja Tezeja; ljubavni jadi dvorjana
2. atenski obrtnici pripremaju igrokaz za svadbu
3. čarolije Ivanjske noći (*Ivanjska noć, 21.06. - dan sv. Ivana Krstitelja, najdulji dan i najkraća noć, u narodu posvećena nadnaravnim stvorenjima)
Najslabije je uspio prikaz dvorskog društva, najkomičnije obrtnici, a najlirskije vile i vilenjaci.
Shakespeareov "San Ivanjske noći" bez sumnje je jedno od najrazigranijih i najlepršavijih, ali i fabulativno najkompleksnijih djela velikog dramskog pjesnika. Tri osnovne niti priče spajaju se i prepliću nadahnuto, slobodno i razbarušeno, pozivajući redatelja i glumce da sami otkriju i oblikuju svoj put kroz predstavu, kao i njen put do publike. Pri tome nam "dvorski zaplet", s nekoliko ljubavnih odnosa, nudi, uvjetno rečeno, melodramu, svijet zanatlija ključa začudnim humorom, a onostranost vilinskog carstva zavodi svojom snovitošću.

MJESTO RADNJE: Atena i obližnja šuma

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
TEZEJ, atenski vojvoda
HIPOLITA, amazonska kraljica, Tezejeva vjerenica
EGEJ, starac, otac Hermijin
LISANDAR i DEMETRIJE, mladići, zaljubljeni u Hermiju
HERMIJA (niska crnka), Egejeva kći, zaljubljena u Lisandra
HELENA (visoka plavuša), zaljubljena u Demetrija
FILOSTRAT, Tezejov dvorski meštar
KLIN, tesar (PROLOG u međuigri)
VRATILO, tkalac (PIRAM u međuigri)
FRULA, krpač mješina (TIZBAu međuigri)
SURLA, kotlokrp (ZIDu međuigri)
GLAD, krojač (MJESEČINA u međuigri)
TUTKALO, stolar (LAV u međuigri)
OBERON, vilinski kralj
TITANIJA, vilinska kraljica
MALIK (Robin Veseljak), vilenjak, Oberonov šaljivac i pomoćnik
GRAŠKOV CVIJET, PAUČINA, METULJ, GORUŠIČNO ZRNCE, vilenjaci u Titanijinoj službi

SADRŽAJ:
Vojvoda Tezej i Hipolita spremaju se za vjenčanje, kad stigne Egej s kćeri Hermijom i moli vojvodu da joj naredi da se uda za Demetrija. Tezej naređuje Hermiji da posluša oca u roku od mjesec dana, inače mora poći u samostan ili umrijeti. Ali Hermija voli Lisandra, te njih dvoje odluče pobjeći i sastati se u šumi. Hermija to povjeri prijateljici Heleni, a ova kaže Demetriju, u kojega je zaljubljena. Tada Demetrije pođe u potjeru za ljubavnicima, a Helena u potjeru za njim.
Skupina se atenskih obrtnika pod vodstvom tesara Klina sastaje radi dogovora o komadu na temu Pirama i Tizbe koji žele izvesti na Tezejovu vjenčanju; oni odluče uvježbati predstavu u šumi.
Oberon i Titanija, vilinski kralj i kraljica, svađaju se oko podmetnutog dječaka kojega je Titanija ukrala. Nezadovoljni se Oberon osvećuje tako da naredi vilenjaku Maliku da nađe poseban cvijet koji će iscijediti Titaniji na oči kad zaspi. Zbog toga će se ona zaljubiti u prvo živo biće koje vidi nakon buđenja. Videći da Demetrije odbija Helenu, Oberon kaže Maliku da iscijedi sok i na Demetrijeve vjeđe. Ali Malik pogriješi i to učini Lisandru, koji se probudi i zaljubi u Helenu, te pođe za njom ostavljajući Hermiju samu.
Obrtnici počinju pokuse nedaleko od mjesta gdje je usnula Titanija. Malik se uplete u njihov posao i tkalcu Vratilu nasadi magareću glavu. Njegovi se prijatelji uplaše i razbježe, probudivši usput Titaniju. Ona se zaljubi u Vratila i zapovijedi vilenjačkoj pratnji da ga dvore kao gospodara.
Hermija ide u potragu za Lisandrom, misleći da ga je Demetrije ubio. Oberon je ljut na Malika zbog pogreške, pa mu zapovijeda da dovede Helenu, a Demetriju nalijeva sok u oči. Dolazi Helena, a za njom Lisandar moleći ju za ljubav; uto se budi Demetrije, pa ju ion moli za ljubav; zatim dolazi Hermija koju kori Lisandar, a Helena misli da se svi rugaju njoj. Demetrije i Lisandar zazivaju jedan drugoga na dvoboj. Malik oponaša njihove glasove i voda ih po šumi dok ne padnu u san. tada Malik stavlja protivan sok na Lisandrove oči da mu se vrati ljubav prema Hermiji. Oberon također oslobađa Titaniju od čari jer mu je u međuvremenu dala onog dječaka.I Malik skida magareću glavu s Vratila.
Tezej i Hipolita stižu u lov, skupa s Egejom, te nađu u šumi usnule ljubavnike. Saslušavši njihovu priču, Tezej odredi da svi pođu u Atenu i vjenčaju se kako žele, usprkos Egejevu prigovoru. Vratilo se vrati svojim prijateljima te nastave uvježbavati predstavu.
Poslije svadbene večere, Tezej izabere priču o Piramu i Tizbi koja se izvodi pred svim ljubavnicima. Oni se zatim povlače, a Oberon i Titanija u plesu i pjesmi svima požele blagoslov.
Naposljetku se Malik oprašta s publikom.

Egej govori Hermiji:

Demetrije se obraća Heleni:
Helena govori Demetriju:
Helena sama sebi:
Helena se obraća Hermiji i krivi ju što joj se Demetrije i Lisandar rugaju:

utorak, 07.10.2008.

Racine - FEDRA

ŽIVOTOPIS:
Jean Racine rođen je 1639., a umro je 1699. godine.
Najslavniji je predstavnik francuske klasicističke tragedije.
Odgojen je u duhu jansenizma (religiozno-društveni pokret 17.st. po kojem je svijet isprazan i pokvaren, a čovjek zao i nemoćan).)
Racine stvara niz tragedija, u kojima se pridržava klasicističke poetike te strogom jednostavnošću izraza prikazuje sukob između osjećaja dužnosti i razorne snage strasti kojima podležu junaci njegovih fino psihološki razrađenih tragedija.
Tragedije: ''Andromaha'', ''Britanik'', ''Ifigenija'', ''Fedra'', ''Esther'', ''Athalie''.

KNJIŽEVNI ROD: dramatika
VRSTA DJELA: tragedija u 5 činova

TEMA: Ljudska razapetost između strasti i krivnje. Strastvena ljubav i mržnja kraljice Fedre.
IDEJA: Kršenje društvenih normi vodi u smrt

MJESTO RADNJE: Atena

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: blijeda, izbezumljena, kriva, nemoćna
- usporedba: ko maćeha
- metafora: ''To nije više plamen što pritajeno žeže.''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FEDRA: Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom. Kasnije, shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.
(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).
''Čim spazih njega, stadoh, ni mrtva niti živa...''

TEZEJ: sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac i kao takav, uzor je svome sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli sina. Također častan čovjek; misleći kako će se iskupiti, sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.

HIPOLIT: sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonki. Žrtva je tragične sudbine. Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek. Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.

KRATAK SADRŽAJ:
Hipolit govori svom odgojitelju Teramnenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6 mjeseci. Teramnen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i kloniti ružnih mjesta. Teramnen ga pita bježi li možda od ljubavi prema Fedri, a Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju. Teramnen ga moli za pravi razlog njegova odlaska; Hipolit se boji svoje ljubavi Aricije, misli kako će mu ona uzeti vlast.

Prije odlaska Hipolit se otišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi.
Fedra govori Enoni kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći. Priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita, a Enona ju kritizira zbog toga. Panopa govori Enoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani žele njezina sina za vladara, budući da je kralj umro.
Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, neka uzme Hipolita, kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Fedra se želi svima suprotstaviti. Aricija pita Ismenu na
koji je način Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.
Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju, ali Aricija ne vjeruje da ju Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav. Hipolit se sprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojati za svog sina dok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit joj govori kako je ona još u braku sa njegovim ocem. Fedra shvaća što radi te mu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt.
Teramnen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire, kako od sramote neće moći stati pred Tezeja. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja.
Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri, no ne zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej sumnja da mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman i pita se kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila.
Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovati da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj, a zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje. Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da jako pati zbog toga što je učinio. Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao. Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati.
Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti i tjera ju. Hipolit razgovara sa Aricijom, priznaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti. Također govori kako se Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula.
Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramnena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Otac žali za njim. Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.

O DJELU UKRATKO:
Fedra, žena kralja Tezeja, zaljubljena je u svog posinka Hipolita. Budući da joj je muž već dugo odsutan i da joj dolaze glasine o njegovoj smrti, ona otkriva Hipolitu svoju ljubav. Otkriva se da Tezej ipak nije mrtav te Fedra, očajna zbog straha od sramote i spoznaje da Hipolit voli mladu Ariciju, slaže mužu da ju je Hipolit obljubio. Tezej proklinje sina Hipolita, koji nakon nekog vremena pogiba. Fedra ispija otrov i, mučena osjećajem krivnje, priznaje Tezeju svoju ljubav spram Hipolita.

- Racine piše svoje djelo potaknut Euripidovim ''Hipolitom'' i Senekinom ''Fedrom''
- stih je tragedije aleksandrinac (12 slogova s cenzurom iza 6. sloga)
- u skladu s klasicističkim racionalizmom, moralističnošću i didaktičnošću, u djelu se osuđuje: nerazumno, grešno ponašanje, odnosno nedopuštena ljubav; nemoral glavne junakinje (spremnost na preljub i laž)

četvrtak, 28.08.2008.

Lucić - ROBINJA

ŽIVOTOPIS:
Hanibal Lucić (1458.-1553.), hrvatski pjesnik i dramatičar, pripadnik je jedne od najuglednijih vlastelinskih obitelji s otoka Hvara.
Njegov književni opus svjedoči poznavanje antičke i onovremene talijanske književnosti. Lucićeva književna ostavština nije velika, ali je veoma značajna. Preveo je ''Ovidija'' (''Pariž Eleni''), napisao nekoliko poslanica, neveliki ljubavni kanconijer i dramu u stihovima ''Robinja''.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; drama u stihovima

MJESTO RADNJE: Dubrovnik

KOMPOZICIJA DJELA: 3 čina + pozdravljenje i isklad (proslov)

SADRŽAJ:

ANIBAL LUCIĆ FRANCISKU PALADINIĆU POZDRAVLJENJE
Hanibal je pokazao svoje djelo Francisku i njemu se ono svidjelo te se obvezao da ga uzme pod svoju zaštitu, da se objelodani. Lucić želi da Francisko još jednom pohvali djelo, a ako ne, Lucić kaže da se neće kajati što se trudio ugoditi mu. Sam je Lucić prosudio da je njegovo djelo korisno za ljude (da bi ljudi gledajući različite vrline i mane bolje procijenili i sredili sami sebe i svoj život). Lucić ne može, a da ne zadovolji Paladinićevu želju. Želi da mu Paladinić pomogne da djelo bude upoznato.

ISKLAD / PROSLOV
Banova je kći ostala sama s bratom kada su izgubili oca. Bili su plemenita roda i bogati. Ona je taman bila za udaju. Turci su ju zarobili, a budući da je ugarskom kralju bila draga kao prava kći, nudio im je zlato i novac da ju vrate, ali uzalud. Sluga Derenčin, banov nećak, volio je banovu kći i mnogo je pretrpio zbog nje; mučio se i znojio kako bi ju oslobodio. To neka bude pouka, kaže Lucić, onima koji žele nekoga osvojiti bez truda. Djevojkama poručuje da im je bolje pronaći vjernoga slugu nego imati prsten neizmjerna zlata.

PRVI ČIN / SKAZANJE PRVO
Derenčin zahvaljuje slugama, svojim prijateljima, što su mu pomogli tražiti njegovu ljubav (banovu kći), koja je toliko lijepa da su male cijene i vrijednosti svih stvari koje postoje. Gusari su došli u Dubrovnik, koji je sada u dobrim odnosima s Turcima, a u Dubrovnik ih je dovela pohlepa za novcem. Derenčin reče slugama da daju novce gusarima kako bi oslobodili Robinju, a onda neka ju odvedu na sajam kao da je nisu prodali da bi ju prerušen Derenčin ispitao. Zna da neće biti ohola jer je u nevolji, a njega neće prepoznati jer ga je vrijeme promijenilo. Pouzdao se u slugu Matijaša koji mu je potvrdio da mu je vjeran i da bi radije umro nego išao protiv njega. Derenčin zna da će dobiti dar od kralja, a slugama obećaje veći dio jer je njemu stalo samo do Robinjine ljubavi.

DRUGI ČIN / SKAZANJE DRUGO
Robinja se tuži na sav jad koji je proživjela, voljela bi da se nije rodila. Gusarima je stalo samo do novca. Dolazi Derenčin, ne dopušta da muče Robinju. Cijena je za nju bila samo 300 dukata. On je odlučio razgovarati s njom. Rekao joj je neka si ne želi smrt jer je još mlada, a i nadasve lijepa. Zamolio ju je da mu otkrije tko je i odakle je. Reče mu da je imala oca Vlaska koji je bio hrabar i vjeran pa mu je ugarski kralj dodijelio mjesto stražara u Beogradu, a kasnije je postao hrvatski ban. Poginuo je u zasjedi dok se borio protiv Turaka. Robinja je ispripovijedala Derenčinu o sebi jer je vidjela da razmišlja o njezinoj nesreći, a ona misli i da nije tek običan trgovac, no i ne želi znati tko je on. Poželjela mu je da mu se ostvare sve želje, da bud sretan ako ima voljenu, a sve zato jer vidi da ga je potresla njezina bol. Ugarski je kralj nju i njezinog brata primio pod svoje okrilje. Bratu je dao novac i imanje, te je naslijedio oca, a kad odraste, bit će ban. Ona je zimi živjela u gradu u zlatnoj kući, a ljeti je kraj Dunava uživala u perivoju. Odgajala ju je udovica, majka Jelena, i razmazila ju. Nosila je zlatne haljine, jela zlatnu hranu; dvorkinje su ju zabavljale plešući i pjevajući, a potom bi se ispod voćaka odmarale. Tako je jednom usnula da je košuta i hoda planinom pazeći da ju ne vide vukovi, no ubrzo su ju opkolili; probudila se vičući. Ubrzo su došli gusari i zarobili ju. Margitu su ubili jer je vikala i bila glasna, a njezina je krvava glava pala pred Robinjine noge. Robinja se uplašila i bila poslušna, ali sada žali što nije dala da i nju ubiju. Vodili su ih po pustinji, hodala je bosa i bila obučena u tamno ruho. Kada su prelazili preko rijeke, pogledala se u vodu i vidjela blijede obraze; bilo joj je teško. Kada joj je poginuo otac, Turci su ih počeli stizati i tjerati. Sada, otkad je robinja, jede i pije travu i vodu. Derenčin joj reče da, iako je ubogo odjevena, vrat, lice i grlo su joj bjelji od bijele ružice i bijelih ljiljana. Pita ju tko su oni za koje kaže da su ju lažno dvorili i pjevali laskave slatke pjesme; jesu li plemenita roda? On joj obećaje da će ju osloboditi. Robinja kaže da će on zbog toga vladati gradovima i postati knez, te dobiti mnogo novca. Govori mu da su joj se udvarali oni koji su bili blizu kralja. Tako je i Derenčin, sina bana Derenčina (viteza), činio sve da bi dobio njezinu ljubav, ali ona je bila kamena srca. Smatra da je njegova služba bila lažljiva. Derenčin joj odgovara da je naljutila Boga jer je bila ohola i nezahvalna dok je imala sreću. Tako je Bog Adama i Evu izgnao iz raja, a kralja Nabukodonozora je zbog oholosti pretvorio u životinju. Derenčin smatra da ona hvali mladića koji ju voli samo da ga muči jer, premda je imao mjesto kraj kralja, nije ju osvojio. On joj priznaje da je zavolio djevojku plemenita roda, ali je ona bila ohola i nije ga voljela. Vjerno joj je služio, bio pravedan, a pati. Radije bi sebi poželio zlo nego da ona izgubi ijednu vlas kose. On suosjeća s mladićem koji voli Robinju, ali shvaća i nju. Oslobodit će Robinju zbog nje same, ali i radi sebe, da ga mine tuga. Obećaje joj da će ju odvesti kući i osloboditi ako pristane biti Derenčinova. Ona mu priznaje da je voljela Derenčina, ali mu to nikada nije pokazala jer nije htjela biti uzrok kraljeva protivljenja. Rekla je da se Derenčin trebao povjeriti kralju, a ona bi pristala biti njegova. Derenčin ju oslobodi i uvodi u svoj dom, te naređuje dubrovačkim dvorkinjama da joj služe. Odvest će ju brodom u Senj. Razbojnicima poruči da će im jednom reći s kim su trgovali.

TREĆI ČIN / SKAZANJE TRETO
Pera je bila zadužena da opere, obuče i uredi Robinju. Jako je hvalila Robinjinu ljepotu Mari i Anici. Rekla je da se Robinja i Derenčin neizmjerno vole, a priprema se i pir. Ispričala im je kako su u suton ona i ostale dvorkinje bile uz Robinju i došao je Derenčin. Lijepo je govorio, a ona se rumenjela u licu. Obećala je biti Derenčinova, a onaj koji ju je otkupio ima vlast da joj zapovijeda. Naveo ju je riječima da ga prepozna. Bolje ga je promotrila i počela plakati kad je shvatila da ju je Derenčin oslobodio, a on ju je tješio. Na pir dolazi gospoda donoseći darove. Vlastelin govori da je običaj u Dubrovniku, ako dođe ugledan čovjek, da mu se raduje i lijepo ugosti. Hvali Derenčina kao hrabra i brza junaka koji je protjerao Turke, slomio 5 svezanih kopalja... Hvali Robinjina djeda, bana Majera Blaža, koji je bio kršćanski zaštitnik, potjerao je Turke, bio visoka rasta, razuman, širokih pleća. Derenčin je također bio hrabar i spasio Robinju iz ropstva te zaslužio da bude njegova. Grad se diči ovim pirom, svi im se pokoravaju i daju darove. Derenčin im reče, ako dođu u Budim, vratit će im dug. Knez ih zamoli da opet jednom posjete grad kada budu dolazili poslom. Derenčin se svima zahvali na gostoprimstvu.

SADRŽAJ (ukratko):
Radnja se zbiva u Dubrovniku.
Kćerku bana Vlaška, poginulog u borbi s Turcima, i unuku Blaža Majera, oteli su turski gusari. Ugarski kralj, koji ju je volio kao kćerku, obeća veliku nagradu onome tko je spasi i vrati majci Jeleni.
Mladi Derenčin, unuk bana Derenčina (kojega su Turci zarobili, mučili i ubili), obuzet ljubavlju, odluči pronaći otetu djevojku. Nalazi ju na turskom brodu u dubrovačkoj luci, gdje je Turci prodaju za 300 dukata. Pristupa joj prerušen u trgovca i moli ju da mu ispriča o nesreći koja ju je snašla. Ona mu pripovijeda i sjeća se mladog Derenčina koji je u nju bio zaljubljen, a ona mu nije uzvratila ljubav, iako joj je bio drag. Pita se zašto ju nije pokušao pronaći i osloboditi ako su njegovi osjećaji iskreni. On, i dalje neprepoznat, obeća djevojci da će ju otkupiti od gusara, ali pod uvjetom da se uda za mladog Derenčina. Ona pristaje i on ju, plativši otkup, vodi u obližnju kuću da se odmori.
Već je idućega dana pripremljena svadba, a ugledni Dubrovčani, i knez osobno, donose im darove. Jedan od dubrovačkih vlastelina izriče pohvalu mladom Derenčinu i oslobođenoj Robinji, slaveći njihovo podrijetlo.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ROBINJA: oteli su ju turski gusari. Silno je željela da ju netko spasi i bilo joj je jako žao što nije uzvratila ljubav Derenčinu.
DERENČIN: jako voli Robinju i prerušio se u trgovca da ju oslobodi.

O DJELU:
Lucićeva ''Robinja'' je prva drama hrvatske književnosti koja jest drama u onom smislu u kojem se drama i danas shvaća: kao djelo koje obrađuje sasvim ozbiljnu temu, kao tekst s jasnom kompozicijom, zapletom i raspletom, s psihološki profiliranim i individualiziranim likovima.
Ovo je prva hrvatska drama svjetovnog sadržaja, prva drama s tematikom iz suvremene hrvatske povijesti i ''prvi pokušaj moderne, kompleksnije i psihološki nijansiranije dramske obrade...'' (dr. Rafo Bogišić)

nedjelja, 27.07.2008.

Kafka - PREOBRAŽAJ

ŽIVOTOPIS:
Franz Kafka (1883.-1924.) austrijski je pripovjedač.
Rođen je u Pragu u židovskoj obitelji. Kao dijete bio je nesretan, povučen, introvertiran, pretjerano osjetljiv, slabašan, a presudnu je ulogu u ovakvom njegovom djetinjstvu odigrao krut i autoritativan otac. Zbog takvog je djetinjstva Kafka cijeloga života ostao povučen i usamljen, nesiguran u sebe i vrijednost djela koja je napisao (oporučno ih je namijenio spaliti!).
Djela: ''Preobražaj'' (pripovijetka), ''Proces'', ''Dvorac'', ''Amerika'' (romani)

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka (objavljena 1915., za Kafkina života)

ZNAČAJ:
1. Inspiraciju je za ovu pripovijest Kafka mogao pronaći u vlastitoj obitelji. Imao je izuzetno strogog i autoritativnog oca, pa se sam pored njega osjećao neznatnim poput kukca. Kukac ima oklop i mnogo nožica, predstavlja nešto beznačajno što je moguće zgnječiti. Kukac nosi mnoga simbolična značenja. Veliki oklop simbolizira otuđenost, začahurenost, izoliranost, nemogućnost komuniciranja, a tanke i slabašne nožice simboliziraju nemoć.
2. Ono što je Kafki bio otac u djetinjstvu, kasnije postaje društvo koje guši čovjeka i onemogućava razvoj individualnosti. Čovjek ne može ostvariti život onakav kakav želi jer mu društvo nameće pravila i granice.
3. Čovjek osjeća strah i taj ga strah izobličuje. Postoje mnogi strahovi koji opterećuju čovjeka u životu (strah od bolesti, od gubitka posla, od gubitka ljubavi, od nerazumijevanja, itd.). Tema straha čini Kafku ekspresionistom. Ponekad se čak i cijeli narodi, najčešće pod utjecajem politike, pretvaraju u kukce.
4. Kafka u ''Preobražaju'' otkriva obitelj kao temeljnu zajednicu u kojoj sve funkcionira na bazi interesa. Ljubav nije dovoljna, potreban im je novac za opstanak obitelji. Bez njega i obitelj dolazi u pitanje. Suvremena obitelj pati od egoizma, licemjerja i zavisti, a osnovni princip koji je prisutan i u obitelji i u društvu princip je korisnosti.

SADRŽAJ:
Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja.
Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta.
Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom.
Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela.
Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.
Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe uklonila jednim zamahom metle.
Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre.
Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
GREGOR SAMSA: Jednog se jutra probudio i primijetio da se pretvorio u golemog kukca. Osjećao se bespomoćno, čak mu se i glas promijenio, kao da nije njegov. Isprva nije htio nikome pokazati kakav je, ali kasnije su ga vidjeli. Radio je kao trgovački putnik i u pet godina svoga službovanja nikada nije bio bolestan.

OTAC: Odnos je oca prema svom sinu Gregoru grub, on ga mrzi i ne smatra ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga pogodio u leđa, zbog čega Gregor poslije umire.

MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

SESTRA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora; ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Gregor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatorij,
budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati...

četvrtak, 24.07.2008.

Kafka - PROCES

ŽIVOTOPIS:
Franz Kafka (1883.-1924.) austrijski je pripovjedač.
Rođen je u Pragu u židovskoj obitelji. Kao dijete bio je nesretan, povučen, introvertiran, pretjerano osjetljiv, slabašan, a presudnu je ulogu u ovakvom njegovom djetinjstvu odigrao krut i autoritativan otac. Zbog takvog je djetinjstva Kafka cijeloga života ostao povučen i usamljen, nesiguran u sebe i vrijednost djela koja je napisao (oporučno ih je namijenio spaliti!).
Djela: ''Preobražaj'' (pripovijetka objavljena 1915., za Kafkina života), ''Proces'', ''Dvorac'', ''Amerika'' (romani)

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

ZNAČAJ:
1. ''Proces'' je roman kojim se kritizira birokracija koja je jača od svega ljudskog i čovjeka svodi na formular. Ne postoji čak ni sud kao institucija koja bi čovjeku pomogla i olakšala mu život. Uz takav sud nije moguće doseći pravdu. Čovjek je neznatan u odnosu na birokratsko društvo.
2. ''Proces'' je možda povezan sa židovskim pitanjem jer kriv si, npr., što pripadaš određenoj naciji. Možda time Kafka progovara da sluti stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu. Koju krivicu snosi čovjek ako pripada određenom narodu, vjeri, klasi, rasi??? Možda je kroz ''Proces'' prikazana takva krivica??
3. Jozef K. se, pogotovo u početku procesa, ogorčeno suprotstavlja optužiteljima. Ljudi koji se mire s postojećim stanjem nikada ne izriču kritiku i oni su u milosti svake vlasti. Jozef K. na početku optužuje čak i vlast za svoju apsurdnu poziciju. Možda je on još jedna tragična osobnost koja zbog svojih snova i kritike mora stradati.
4. Neki u romanu vide uzaludnost borbe protiv sudbine, protiv onoga što nam je predodređeno...

SADRŽAJ:
Jednog jutra Jozefa K., bankovnog službenika, posjetila su dvojica neznanaca i priopćila mu da je uhićen, no nisu mu htjeli reći zašto. No dopušteno mu je da i dalje dolazi na posao i naizgled se u njegovu životu ništa ne mijenja.
Uskoro ga telefonski obavještavaju da je u nedjelju saslušanje. Uputio se na danu adresu i pronašao kuću koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Od kata do kata traži Istražnu komisiju pod izgovorom da traži stanovitog stolara Lanza, ali nailazi samo na siromašne stanove sa zaposlenim ženama i mnogobrojnom djecom. Tek ga je na posljednjem katu neka pralja uputila do jedne sobe. Danas mu je bio trideseti rođendan.
Ustavši, K. se našao u dvorani nalik sudnici, gdje mu je sudac prigovorio da kasni cijeli sat, no da će ga ipak poslušati. K. se branio, nastojeći zadobiti simpatije publike, koja na njegovo izlaganje reagira čas odobravanjem i smijehom, a čas šuti. I tako, odlazeći iz sudnice, K. shvati da je sam sebi oduzeo povlasticu da bude saslušan.
Iduće se nedjelje K. ponovno uputio na sud, nepozvan, gdje mu ona ista pralja povjeri neke nove detalje o njegovu slučaju, te kako je ona potpuno u vlasti suca istražitelja koji ju s pripravnikom studentom iskorištava i nudi se K.-u da je odvede odatle. No uto dolazi student i odvodi ženu k sucu, a K. ga ne uspijeva spriječiti. Uskoro dolazi i sudski poslužitelj i provodi K.-a sudom. Od atmosfere suda Jozefa K.-a spopada mučnina, od koje se oporavlja tek kad napusti zgradu suda.
Zagonetnosti suda i K.-ovoj nesigurnosti pridonosi još jedan nedoličan događaj kada K. susreće tri čovjeka. Prepozna dvojicu gradskih stražara, koji mu se požale da ih ovaj treći treba išibati jer se on žalio sucu na njih. Zbunjen prizorom K. pokušava batinaša nagovoriti da ih pusti, no ovaj odbija i počne ih šibati, zbog čega se K. udaljava. Taj mu prizor nije izlazio iz glave. Jozef K. sve češće nailazi na neobjašnjive detalje i znakove koji upućuju na ozbiljnost stanja u kojem se nalazi.
Jedan ga dan posjećuje stric i govori mu da bi njegov položaj mogao naštetiti čitavoj obitelji te ga uvjerava da uzme odvjetnika. K. se začudi kad uvidi da je odvjetnik već upoznat s njegovim slučajem. O starom odvjetniku brine djevojka Leni s kojom K. već pri prvom susretu upada u čudnu ljubavnu vezu. Stric ga zato prekorava jer smatra da je ''mala gadura'' sigurno odvjetnikova ljubavnica.
K.-a sve više zaokupljaju misli o procesu. Posjete ga odvjetniku učvršćuju u uvjerenju kako mora obranu preuzeti u svoje ruke, i zato K. želi ubrzati proces jer smatra da ga odvjetnik oteže. Želi otkazati odvjetnika i odluči sam napraviti predstavku, no još uvijek ne zna za što je optužen. Sve teže obavlja svakodnevne obveze, a usto su i svi njegovi partneri upoznati s procesom. Jedan ga tvorničar upućuje na sudskog slikara Totorellija koji zna neke pojedinosti o K.-ovom slučaju. K. posjećuje slikara koji ga donekle upućuje u mehanizam suda. Taj je sud čvrsto uvjeren u krivicu optuženog i ne priznaje nikakve dokaze, no na suce se može utjecati iza leđa osobnim vezama. Slikar nudi K.-u svoje jamstvo kao pomoć u slučaju. Zbunjen slikarevim objašnjenjima, K. kupuje nekoliko njegovih slika i odlazi ne dogovorivši konkretni oblik slikareve pomoći.
K. se jedne večeri uputi odvjetniku s namjerom da mu otkaže punomoć, gdje mu vrata otvara odvjetnikov klijent, trgovac Black, koji je također ponešto načuo o K.-ovom slučaju. Čuo je da se među optuženicima priča da će K. sigurno biti osuđen. Usprkos tome ustraje u namjeri da otkaže odvjetnika te se uputi u njegovu sobu, gdje ga odvjetnik optužuje da je nestrpljiv zato što se s njim postupa isuviše dobro s obzirom na to da je optuženik. Nakon otkaza odvjetnika K. osjeća da njegov slučaj postaje sve kompliciraniji te da mu prijeti otkaz na poslu.
Jednog dana dolazi u katedralu, gdje ga neki tamnički kapelan spominje da previše traži tuđu pomoć i da mu se u procesu zlo piše. Kako bi K.-u približio bit zakona, priča mu parabolu o čovjeku sa sela i čuvaru. U razgovoru sa svećenikom K. parabolu tumači kao obmanjivanje čovjeka sa sela, a sud kao sustav koji se osniva na strahu. S druge strane, svećenik mu ukazuje na dvosmislenosti, ali parabola na kraju ostaje neprotumačena, a smisao zakona kao da izmiče ljudskom razumijevanju.
Uoči K.-ova 31. rođendana u njegov stan dolaze dva neobična gospodina u crnim kaputima i cilindrima. K. je također u crnom odijelu sjedio kraj vrata kao da očekuje goste. Bez otpora im dopušta da ga odvedu do malog kamenoloma izvan grada. Položiše ga na kamen i jedan od gospode zarine mu dugačak mesarski nož u srce.
''Kao pseto!'' bile su mu zadnje riječi i činilo mu se kao da će ga sramota nadživjeti.

STIL FRANZA KAFKE
1. njegovo djelo nosi obilježja ekspresionizma: a) zbog osjećaja straha i osamljenosti, b) zbog toga što izriče protest društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje
2. elementi nadrealizma vidljivi su u halucinantnim vizijama
3. elementi aktualne društvene kritike (protest protiv austro-ugarske birokracije)
4. najvažniji je element svijet Franza Kafke, njegova egzistencijalna usamljenost, nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan

- Kafkin je stil jasan i jednostavan. Na Kafku su utjecali egzistencijalistički filozofi i austrijski psiholog Sigmund Freud.

IDEJE FRANZA KAFKE
1. o besplodnosti i nemoći čovjekovoj da shvati principe i mehanizme svijeta
2. o potrebi poslušnosti i bezuvjetnog podređivanja vlasti
3. o malim ljudima koji se pokoravaju bez pitanja i tako su uvijek u milosti vlasti, a osuđeni su oni koji se bune i koji zbog svojih intelektualnih sposobnosti pokušavaju nametnuti svijetu svoje standarde

- Kafka je za života bio sasvim neshvaćen, a danas je jedan od najznačajnijih modernih pisaca 20.st. On je pisao o čovjeku bez sigurnosti, o svijetu bez istine, o svijetu bez ljubavi i svijetu bez pravednosti.

četvrtak, 22.05.2008.

Petrarca - KANCONIJER

ŽIVOTOPIS:
Francesco Petrarca (1304.-1374.) talijanski je pjesnik i humanist.
Sin je firentinskog građanina koji je, poput Dantea, bio prognan iz Firenze. Veći je dio života proveo u Avignonu, gdje se 1327. godine zaljubio u udanu ženu Lauru. Time započinje njegova ljubavna patnja koju će ovjekovječiti u svom najpoznatijem djelu, zbirci pjesama ''Kanconijer''.
Bio je priznati pjesnik i 1341. godine ovjenčan je vijencem kao pjesnik.
Pisao je i na latinskom jeziku, a osobito je poznat njegov latinski spjev ''Africa''.

O DJELU:
''Kanconijer'' (''Canzoniere'') je zbirka od 366 pjesama (317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala) posvećenih voljenoj ženi Lauri.
Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je dio nastao za Laurina života, a drugi poslije njezine smrti.
Pjesme su raspoređene tako da postižu kronološki tijek pjesnikove ljubavi, ali isto tako i njegov duhovni razvoj od čisto fizičkih do duhovnih stremljenja.
U liku Laure, Petrarca je ostavio ne samo spomenik voljenoj ženi već i trajni simbol težnje prema nedostižnoj ljepoti koja se pred kraj ''Kanconijera'' sve više pretvara u nebesku.
''Kanconijer'' je značajan i po tome što prvi put u povijesti pjesništva bilježi i iznosi čovjekov unutarnji svijet doživljaja.

Petrarkin sonet
Talijanski ili petrarkin sonet oblik je pjesme od dva katrena i dvije tercine s najčešćim rasporedom rima: abba abba cdc cdc.

Petrarkizam
Diljem Europe pjesnici oponašaju Petrarcu po osnovnim motivima i osjećajima.
Petrakisti uzdišu za voljenom ženom, koja je uzvišena i nedostižna, ljubav je za njih bol i patnja, ali i inspiracija za umjetničko stvaranje.
Hrvatski su petrarkisti Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić i Mavro Vetranović.

ZA ŽIVOTA GOSPOĐE LAURE

- ovom je pjesmom Petrarca opisao svoje osjećaje u trenutku kada se zaljubio u gospođu Lauru.

- starac pred smrt odlazi u Rim vidjeti Veronikin rubac. Njegova mu vjera pomaže savladati sve teškoće na putu. On vjeruje u Veroniku i uzvisuje ju baš kao što uzvisuje i Lauru jer je već počeo svoju ljubav smatrati duhovnom. Na kraju pjesme počinje svoju ljubav tražiti u drugim ženama.

- ovaj je sonet preveo na hrvatski jezik Petar Zoranić (16. st.) u pastirskom romanu ''Planine''. Prijevod je dosta slobodan, kao i Mažibradićev, pa je danas teško upotrebljiv. Zato je taj sonet prevoditelj ponovno preveo.


POSLIJE SMRTI GOSPOĐE LAURE
- Petrarca sanja da ga Laura tješi. U cijeloj se pjesmi obraća Smrti kao nekoj osobi i prigovara joj što je uzela Lauru.

- ovaj sonet ide u red najljepših Petrarkinih soneta. De Sanctis ga je neobično mnogo cijenio. To je jedna od onih pjesama po kojima je Petrarca i danas u talijanskoj lirskoj poeziji nedostižan uzor.

srijeda, 07.05.2008.

Plaut - ŠKRTAC (AULULARIA)

ŽIVOTOPIS:
Plaut (oko 254. - 184. pr. Kr.) je najveći rimski komediograf.
Neko je vrijeme bio radnik na pozornici, glumac u Rimu, zatim se kao trgovac zadužio pa je morao raditi kao rob u mlinu.
Pripisivalo mu se oko stotinu komedija, a autorstvo je utvrđeno za samo 21, od kojih su najuspjelije ''Menaechmi'', ''Hvalisavi vojnik'' i ''Škrtac''. U svojim djelima obrađuje scene iz porodičnog građanskog života, ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike, pa i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike željne prvenstveno razonode.
Obilježja Plautove komedije: vješto vođena intriga u kojoj presudnu ulogu ima rob, živi dijalozi, sočan narodni govor, jasno ocrtani, često i karikirani likovi

KNJIŽEVNI ROD: dramatika
VRSTA DJELA: komedija karaktera

MOTIVI: zlato, škrtost
TEMA: Žudnja za zlatom

O DJELU:
Starac Euklion čuva blago koje je pronašao u kućnom ognjištu. Usprkos tome, on se svima predstavlja kao siromah. Kćerku Fedru želi udati za starog Megadora, ali ona voli mladića Likonida (trudna je s njim). Likonidov sluga Strobil krade Euklionu novac. Završetak je komedije izgubljen, ali u prologu je navedeno da je sretan: Euklion dobiva novac, a Fedra Likonida.

Ova je Plautova komedija nadahnula mnoge pisce, među ostalima Marina Držića, za njegovu komediju ''Skup'' i Molierea za njegovu komediju ''Škrtac''.
Ova je komedija u Hrvatskoj prevedena pod naslovima: ''Tvrdica'', ''Škrtac'', ''Ćup''. Njezin je naslov u izvorniku ''Aulularia'', što bi u doslovnom prijevodu glasilo ''Komedija o lončiću''.

KOMPOZICIJA DJELA:
Dvije dramske radnje:
1. Škrti starac Euklion i njegovo blago
2. Udaja Fedre

KRATAK SADRŽAJ:
Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao je i maltretirao Stafilu jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu.
Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao. Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu.
Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu. Ona je željela svom bratu sreću te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi.
Premda mu je sestra obećala da će mu pronaći ženu, Megador joj je predložio da za ženu uzme Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju. Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan.
Ode Megador k Euklionu kako bi ga priupitao za ženidbu. Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje. Euklion reče da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. On je, naime, smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću provjeriti je li zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio. Premda zlato bijaše netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom. Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja, kao što su ''Poznaješ li ti mene?'', ''Kakva sam ja roda?'', ''Jesam li pošten?''…
Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo, nego ga je dostojno pitao takvo nešto. Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu se kći uda, na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti.
Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari su Antraks i Kongrion pripremali svadbu. Pitodik, koji je bio glavni sluga, svako je toliko provjeravao kuhare rade li svoj posao. Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj ništa ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće. Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram.
Naime, Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, pa je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram. Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato. Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao. Pritom u kuću ulazi Likonid (Eunomijin sin) te, pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži.
Naposljetku Likonid, nakon podosta uvreda upućenih njemu od strane Eukliona, uspije reći Euklionu za taj događaj. Euklion više nije znao za sebe.
Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklionu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu. Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.
Na kraju Euklionu biva vraćen novac, a Likonid oženi Fedru.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- likovi:
KUĆNI BOG
EUKLION, gospodar, opsjednut novcem i ne uživa u trošenju nego gomilanju novca, važniji mu je novac od vlastite kćeri, grub je prema slugama, sumnjičav prema bližnjima, sebičan, gubitak mu je novaca jednak smrti
FEDRA, Euklionova kći
STAFILA, stara sluškinja - kćerina dadilja
MEGADOR, Euklionov susjed
EUNOMIJA, Megadorova sestra
LIKONID, Eunomijin sin
STROBIL, sluga u Megadorovoj kući
ANTRAKS i KONGRION, kuhari
PITODIK, sluga

subota, 08.03.2008.

Držić - SKUP

ŽIVOTOPIS:
Marin Držić rođen je 1508. u Dubrovniku u pučanskoj obitelji, a umro 1567. godine.
Jedno vrijeme boravi u Sieni gdje upoznaje talijansku renesansnu komediografiju.
Književni je rad započeo kao lirik (pisao je ljubavne pjesme u duhu petrarkizma), no ubrzo se u potpunosti posvetio drami. Okušao se u svim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji.
Bio je najizvođeniji dubrovački dramatičar.
Djela: pastirske igre ''Tirena'', ''Venera i Adon'', ''Grižula''; pokladna komedija ''Novela od Stanca''; komedije ''Dundo Maroje'', ''Arkulin'', ''Skup''; tragedija ''Hekuba''.

KNJIŽEVNI ROD: dramatika
VRSTA DJELA: komedija

TEMA:
Tema je komedije u svojoj osnovi patološka i pretjerana škrtost, ali bi se općenito moglo reći da se radi o filozofiji pristupa životu, renesansnom svjetonazoru, odnosu prema materijalnim dobrima, ljubavi, kao i odnosu između starosti i mladosti.

MJESTO I VRIJEME RADNJE:
Komedija se zbiva u Dubrovniku, u Držićevo doba, dakle u 16. stoljeću. To je razdoblje renesanse i prevlasti humanističkog nazora na svijet. Sama se radnja zbiva u rasponu od dva dana, tj. određuje je skrivanje, nestanak i ponovni pronalazak Skupovog blaga, odnosno sklapanje, raskidanje i ponovno sklapanje zaruka.

O PROLOGU ''SKUPA'':
Na samom se početku predstave na pozornici pojavljuje satir, lik poznat iz književne vrste pastorale, mitsko biće koje živi u šumi. On najavljuje predstavu, komediju o starom škrcu i uvodi publiku u drugu, kazališnu stvarnost govoreći joj da poistovjećuje sebe kao glumca s likom kojeg glumi ('I Stijepo sam i satir sam') i predstavljajući Njarnjase, glumačku družinu koja će igrati predstavu ('Njarnjasi, kako znate, večeras festižaju. (...) ovo je Njarnjas-grad, Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju'). Samo je ime Njarnjasi igra riječi koja označave one koji su gospodari, koji vladaju, dakako, u svom zamišljenom, kazališnom Njarnjas-gradu.
Satir potom tumači o kojoj je komediji riječ i koja je osnovna nit fabule. Najavljuje se i osnovni karakterni sukob na kojem će se temeljiti komedija: to je sukob između škrtosti i uživanja u blagu, između starosti i mladosti, a ponajviše između snaha i njihovih, nikad zadovoljnih, svekrva. Satir spominje da je komedija 'ukradena' iz neke prastare knjige, tj. od Plauta. Rimski komediograf Tit Makcije Plaut je u 3. stoljeću pr. Krista napisao komediju sličnog sadržaja pod nazivom ''Ćup sa zlatom – Aulularija''.

FABULA (PO ČINOVIMA):
1. U prvoj sceni razgovaraju dvije služavke, mlada Grube, služavka vlastelina Džive, te stara Variva, služavka škrtog starca Skupa, o udaji Skupove kćeri Andrijane koju otac želi dati nekome tko je bogat i ne traži miraz, no Andrijana zbog toga pati jer voli samo mladog Kamila. Pored toga, Skup se panično boji da će ga netko opljačkati, tj. da će mu uzeti blago koje je pronašao u kući i koje drži u tajnosti u jednoj zemljanoj posudi te zato neprestano razmišlja gdje da ga sakrije i kako da se ponaša da ne bi privukao pažnju mogućih lopova koje vidi u svima koji ga okružuju, pa čak i u najbližoj rodbini i posluzi. Najveći mu je problem taj što bi morao izići iz kuće zbog brojnih poslova, no boji se ostaviti zlato bez nadzora.
Variva javlja Kamilu da Skup želi udati kćer za nekog starca koji ne traži miraz. Čini se da će taj starac biti upravo Kamilov stric Zlati Kum kojeg njegova sestra, Kamilova mati Dobre, nagovara da si nađe mladu ženu koja bi mu pod stare dane bila oslonac kad već nema vlastite djece. Malo-pomalo razgovor ih navede na Skupovu Andrijanu koju Dobre ipak ne odobrava.

2. Kamilov sluga Munuo priča kako mu je gospodar zaljubljen, nesretan i kako se zbog svega toga ponaša kao da je poludio. Skup i Zlati Kum počinju dogovarati detalje oko ženidbe, a Skup je oduševljen njime jer ovaj razumno govori o potrebi štednje, istovremeno ne tražeći miraz. Variva juri Kamilu s vijestima da je ženik upravo njegov dundo Zlati Kum, dok Munuo, koji vidi da će njegov gospodar posve poludjeti, nastoji pronaći neko rješenje. Zlati Kumov sluga Pasimaha, udvarajući se Grubi, prenese vijest da mu se gospodar zaručio za Andrijanu.

3. Dživo tumači Dobri, koja se još uvijek nada da Skup neće udati Andrijanu za Zlati Kuma, da joj se sin Kamilo zaručio s Andrijanom. Dolazi i Gruba koja javlja kako je Kamilova ludost sve gora, ali samo ona zna da je to sve zapravo dio igre. Zlati Kumovi sluge Pasimaha i Drijemalo dolaze u Skupovu kuću noseći stvari za svadbu kao da je ona već gotova stvar, ali ih Skup istjera iz kuće misleći da su ga došli opljačkati. Skup potom odlučuje sakriti svoju škrinjicu s blagom na mjesto gdje je nitko ne smije tražiti - u grob u crkvi, no nije primijetio da sve prati i prisluškuje Kamilov sluga Munuo.

4. Zlati Kumu dolazi Pasimaha i kaže kako ih je Skup istjerao, na što Zlati Kum otkazuje svadbu, misleći kako mu budući tast nije normalan. U tom trenutku iz crkve izjuri Skup vičući kako je pokraden, a Munuo, koji je uzeo Skupovo blago, sreće Grubu i nagovara je da se uda za njega govoreći joj kako je bogat.

5. Skup i Kamilo razgovaraju, no dolazi do nesporazuma. Kamilo mu govori kako želi Andrijanu, a Skup misli da želi njegovo blago. Za to vrijeme Munuo bježi s blagom, ali ga opazi prijatelj Pjerić i prisiljava da pođe s njim Kamilu. Kamilo konačno otkriva Skupu da je zapravo već oženjen njegovom kćeri Andrijanom, dok Zlati Kum izjavljuje kako je njemu svejedno jer se ionako ne namjerava ženiti. U zadnjoj su sceni prisutni Skup, Kamilo, Zlati Kum, Dživo i Pjerić koji dovodi Munua s blagom. Završetak drame nedostaje.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
SKUP je glavni lik, nositelj dramske radnje, lik koji svojim karakternim osobinama nosi komiku cijele drame. On je utjelovljenje bolesne škrtosti i u svim ljudima oko sebe vidi potencijalne lopove. Svojim nepovjerljivim ponašanjem pokvari svadbeni dogovor sa Zlati Kumom, ali i ostane bez svog blaga, usprkos tome što pri njegovom skrivanju nije prezao ni pred otvaranjem grobova u crkvi i premetanja ljudskih kostiju.

ANDRIJANA i KAMILO nisu dublje analizirani likovi. Oni su tipovi 'uzdišućih' ljubavnika, nepokolebljivih u svojim emocijama te su oličenje ljubavi koja na kraju uvijek pobjeđuje.

Služavke VARIVA i GRUBA predstavljaju sukob između starih i mladih. Gruba je puna erotskih nagovještaja, uvijek spremna na igru riječima pri zavođenju, zalaže se za ljubav između Kamila i Andrijane, dok Variva nastoji sačuvati svoj životni mir priličan starijoj osobi, a jedina joj je ambicija biti što bliže kućnom ognjištu.

DOBRE, Kamilova majka, primjer je dosadne svekrve kojoj nijedna snaha nije dovoljno dobra i koja se bavi time da posreduje u ženidbi drugih na temelju njene racionalne prosudbe. S druge strane, ipak popušta zbog dobrobiti svog sina.

ZLATI KUM i NIKO, Dobrina braća, tip su ljudi 'kojima svaka dlaka smeta' i koji su posve zaboravili da su i sami nekad bili mladi. Bogati Zlati Kum nije siguran ni da se želi, ali ni da se ne želi vjenčati. Dovoljan je jedan Skupov ispad nepovjerljivosti pa da, srećom po komediju, odustane od vjenčanja. Niko također iznosi konzervativno mišljenje da mladi nepromišljeno i glupo srljaju u brak i protiv je vjenčanja Kamila i Andrijane.

MUNUO, sluga Kamilov, u skladu s renesansnom filozofijom smatra da je najvažnije pomoći samome sebi. On je primjer lukavog sluge koji, pomažući svom gospodaru, vrlo često preuzima konce raspleta u svoje ruke. Cilj njegova udvaranja je Dživova Gruba.

PASIMAHA i DRIJEMALO sluge su Zlati Kuma koji žive u zavjetrini svog bogatog gospodara i uživaju blagodati njegova bogatstva. Primjeri su lijenih i proždrljivih ljudi kojima je u životu najvažnije dobro jesti i spavati.

četvrtak, 21.02.2008.

Krleža - GOSPODA GLEMBAJEVI

ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981.
Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.
1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti.
Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; drama u tri čina (psihološko-socijalna)

MJESTO RADNJE: Zagreb
VRIJEME RADNJE: jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914.-1918., od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet)

O DJELU:
Radnja se u drami odvija u 3 čina:
1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom
2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt
3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt

Drama je dio ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica Castelli
Glembajevi su bogata aristokracija u čijim životima postoji dvojnost između:

PRIVIDA -> LAŽ
- bogatstvo
- ljepota
- sreća
- moć

i SUŠTINE -> ISTINA
- lažljivci
- kradljivci
- ubojice
- potvrđena i u Barboczyjevoj legendi (Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Charlotte je bludnica i ubojica...)
*Barboczyjeva legenda – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice

Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su svih glembajevskim krizama

TEMA: Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
IGNJAT GLEMBAY, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)
BARUNICA CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga žena (45 godina)
Dr. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina)
ANGELIKA GLEMBAY, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)
FABRICZY, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)
Dr. PUBA FABRICZY, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)
Dr. med. ALTMAN, liječnik (51 godina)
Dr. theol. et phil. SILBERBRANDT, baruničin ispovjednik (39 godina)
OLIVER GLEMBAY, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina)
Sobarice, gosti

LEONE i IGNJAT GLEMBAJ: Leone i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i udobnosti, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema njegovoj majci.
Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na žalost svih nazočnih, uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika.
Leone je srušio očevu viziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Glembajeva kraja.

Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga.

KRATAK SADRŽAJ:
Prvi čin
Crveni salon. Na zidovima se nalazi petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju.
Na sceni stoji sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru, te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale, Leone u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su ju oslobodili i da o tome više ne govore jer ju uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da ju boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava:
Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg, zajedno sa sedmomjesečnim djetetom, nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njezinu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe.
Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone im, cijelo vrijeme pozorno slušajući, govori da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On prijeđe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njezinu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone to ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina.
Dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njezino lažno dobročinstvo. Silberbrandt ju počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Drugi čin
Zbiva se trideset minuta poslije, u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka, još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta.
Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne, no Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu, stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i pita je li to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leone to odbija. Glembay traži dokaze, a Leone kaže da ih nema. Leone počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila baruničin ljubavnik. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s buketom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Očenaš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakva prava da ju optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka.
Ponovno se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu, što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvarivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio.
Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje
sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Treći čin
Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann.
Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti govori s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i pokida ju, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna.
Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto ju mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njezin sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da ju treba direktor Trgovačke banke.
Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angelika ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se.
Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone ju tjera van. Ona mu govori da je ta kuća njezino vlasništvo, da ju nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone ju želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom.
Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

subota, 09.02.2008.

Kovačić - U REGISTRATURI

ŽIVOTOPIS:
Ante Kovačić (1854.-1889.) rođen je u Oplazniku.
Maturirao je u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu. Radio je u tuđim advokatskim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu do 1887., kada je doktorirao i otvorio vlastitu odvjetničku pisarnicu u Glini.
Bio je pristaša Stranke prava i Ideja Ante Starčevića.
Bio je novinar, feljtonist i književnik.
Djela: ''Baruničina ljubav'', ''Fiškal'', ''U registraturi'', ''Izabrane pjesme'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini

VRIJEME I MJESTO RADNJE: 19. st., Hrvatska (relacija selo - grad)

OBILJEŽJA OVOG ROMANA:
1. ROMATINČARSKA:
Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u intrigama, Laurinom hajdučkom životu, u tajanstvenosti njezina odnosa s Ferkonjom i babom Hudom.
2. REALISTIČKA:
Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog dječaka Ivice Kičmanovića i njegovu preobrazbu u građanina. Prikazan je prodor kapitalizma na selo (Medonić), a preko kumordinara Žorža tip siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga. Preko Ferkonje pokazuje zametak velegradskog kriminala.
Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. Između tih je dviju sredina (i dviju žena koje ih predstavljaju) Ivica Kičmanović.
3. NATURALISTIČKA:
U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeđem (Laura je plod grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest - postaje ljubavnica vlastitog oca; zlo je u njoj ukorijenjeno samim rođenjem).
4. MODERNISTIČKA:
Vrijeme nije izraženo u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak romana prikazuje nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog usuda koji ravna njegovim životom.

UKRATKO O DJELU:
Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj sredini.
Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova. Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i Laure (Mecenina smrt, Ivičin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kuću, razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivičin povratak u grad).
Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenađenja. Ljubavni trokut: Laura – Miha – Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica – Anica u kojem Laura ubija Anicu. Slijedi Laurino pogubljenje i Ivičino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.

KRATAK SADRŽAJ:
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa» koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja (Laura joj odreže grudi). Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
IVICA: u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.
Njegov lik, kao i ostali, prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar: Nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao neretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.
JOŽICA KIČMANOVIĆ: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe.
LAURA: ključni faktor u Ivičinu životu, njegova prva ljubav i ''femme fatale''. Njena ga privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija, isto kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona ili jako mrzi ili jako voli. Takvi sukobi su od nje učinili hladno neemocionalno biće, koje na kraju završi hajdučeći uokolo. Među ostalim, ona je i glumica, i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin je životni put pun razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.
ŽORŽ: Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova je stvarna uloga da se ulizuje Meceni.
MECENA: lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak, to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u svakodnevnim prilikama: npr. učenje govora. Iza njegove je površinske kreposti skrivena razbludnost i hedonizam.

STRUKTURA DJELA:
Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je uključeno mnoštvo likova iz različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.

nedjelja, 20.01.2008.

Dante - BOŽANSTVENA KOMEDIJA (PAKAO)

ŽIVOTOPIS:
Dante Alighieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. godine u Ravenni od malarične groznice.
Bio je političar, filozof, tvorac književnoga talijanskoga jezika i, prije svega, pjesnik.
Zbog političke je opredijeljenosti bio prognan iz rodnoga grada. U progonstvu provodi 20 godina.
Bio je zaljubljen u Firentinku Beatrice Portinari, koju je prvi puta vidio kao 9-godišnjak i nakon desetak se godina ponovno zaljubljuje u nju. Beatrice 1290. umire, a tjelesna ljubav prema njoj postaje duhovnom u njegovom najpoznatijem djelu ''Božanstvena komedija''.
Dante se 1295. oženio Gemmom Donati, s kojom je imao četvero djece.
Od 1318. živi u Ravenni.
Pisao je na talijanskom i latinskom jeziku.
Djela: na latinskom jeziku ''Gozba'' (nedovršena knjiga filozofskih rasprava) i ''O monarhiji'' (politički traktat) te na talijanskom jeziku ''Novi život'' (zbirka pjesama) i ''Božanstvena komedija'' (pisana je od 1307. do 1321.)

Tumačenje naslova
Zove se komedija jer se prema srednjovjekovnoj poetici tako nazivalo pripovjedačko djelo u stihu napisano jednostavnim, svima razumljivim izrazom koje započinje tužno, a završava sretno.
Atribut božanstvena, kojim se htjela naglasiti uzvišenost sadržaja, dodan je u jednom mletačkom izdanju iz 1555. godine, a dodao ga je Boccaccio

Jezik
Djelo je pisano firentinskim narječjem, koje postaje temeljem talijanskog književnog jezika.

Struktura djela
Sastoji se od tri dijela: Pakao (Inferno), Čistilište (Purgatorio) i Raj (Paradiso).
Svaki dio ima 33 pjevanja, a ukupno ih je 100 jer je jedno pjevanje uvodno.
Dante se na početku nađe u mračnoj šumi, što je alegorija grješnoga života. Da bi se spasio od opasnih zvijeri koje su mu se ispriječile na putu, odluči slijediti Vergilija (rimski pjesnik koji vodi Dantea kroz pakao, a i sam se nalazi u paklu, u prvom krugu Limbu, gdje su nekršteni), koji je simbol razuma i Danteov uzor.
Kroz Raj ga provodi Beatrice, koja je simbol ljubavi, čistoće i Božje milosti. Sv. Bernard predstavlja lice Božje.
Čistilište predstavlja patnju s nadom; riječ je o planini - vertikala prema nebu. Obrnut je redoslijed grijeha u odnosu na Pakao.
Raj se sastoji od devet neba i Empireja, gdje stoluje Bog. Bog se objavljuje kao ljubav, svjetlost i radost.
Uvodno pjevanje započinje alegorijski: šuma je simbol duševne krize.

Simbolika brojeva
Dante poštuje srednjovjekovnu simboliku brojeva prema kojoj je 3 sveti broj, 4 zemaljski broj, a 7 broj savršenstva.

Staro - srednjovjekovno u djelu
Značajke koje djelo povezuju sa srednjim vijekom su oblik alegorijske vizije, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, srednjovjekovna simbolika brojeva.

Novo - renesansno u djelu
Narodni jezik kojim je pisano, kritičnost (osobito prema crkvenim dostojanstvenicima, što dokazuje da se čovjekov svjetonazor oslobađa od srednjovjekovnih stega).

Ljubav
U Dantea nailazimo na tri različite ljubavi:
1. najniža razina - fizička ljubav: niži stupanj tjelesne, zemaljske ljubavi
2. viša razina - duhovna ljubav: ljuba prema mrtvoj Beatrice
3. najviša razina - ljubav prema vlastitom duhu
Ljubav je za Dantea ''sila koja pokreće Sunce i ostale zvijezde''.


___PAKAO___

VRSTA DJELA: ep

MJESTO RADNJE: pakao
VRIJEME RADNJE: 14. st.

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: mrka, prijeka, tvrd, ljut
- personifikacija: ''Ovi im lice šarahu do krvi, gdje to beru meki gadni crvi...''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
DANTE: Pjesnik koji putuje kroz Pakao gdje susreće duše grješnika. Njegova putovanja počinju 1300. g. na neodređenom mjestu naše zemlje, u tamnoj šumi. Putovanje nastavlja kroz golem lijevak u podzemlju gdje se spušta kroz 9 krugova Pakla.
VERGILIJE: Dolazi iz Limba Danteu u pomoć. Rimski je pjesnik i Danteov književni uzor. Poslala ga je Beatrice, Danteova nesuđena ljubav.

KRATAK SADRŽAJ:
Tko uđe, nek se kani svake nade!
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe pantera (koja predstavlja putenost, požudu), lav (koristoljublje) i vučica (lakomost). On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana ''Vita nuova'' (''Novi život''). Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište u Raj.
Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše grješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži, to su krugovi niži i uži.

U prvom se krugu - Limbu nalaze duše nekrštenih. Njihove se duše ne muče i jedina im je muka neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

U drugom se krugu nalaze duše preljubnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže grješnike. U tomkrugu Dante razgovara s Francescom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

U trećem se krugu muče duše proždrljivaca i pijanaca. Njihove su muke da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, raščetvoruje.

U četvrtom su krugu duše rasipnika i škrtaca. Oni guraju kamenje, a čuva ih vuk Pluton (nekada bog bogatstva, a sada paklena neman).

Peti je krug krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a lijeni se dave pri dnu rijeke Stiks. Čuva ih Flegija.

Šesti je krug krivovjeraca i onih koji nisu vjerovali u besmrtnost duše. Oni su zakopani u otvorenim gorućim grobovima grada Disa. Tu Dante priča s Farinatom i Cavalcantijem. Proriču Danteu da će biti prognan iz rodnog grada.

Sedmi je krug krug nasilnika, a podijeljen je na tri pojasa. U prvom se pojasu nalaze nasilnici protiv bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih, dok su uronjeni u Flegaton, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom se pojasu nalaze samoubojice, koji su pretvoreni u otrovno granje, a kljucaju ih harpije (ptice sa ženskim licima) i gladne kuje. U trećem se krugu na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga i prirodnih zakona, a zasipa ih ognjena kiša. Bogohulnici leže na leđima, lihvari sjede pognuti, a sodomiti trče okolo. Čuvar je toga kruga Minotaur.

Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. Dante i Vergilije u taj krug stižu zahvaljujući Gerionu, zmaju oštrog repa i ljudskog lica koji je simbol prevare i čuvar toga kruga u kojem su varalice. U prvom su rovu svodnici i zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudske fekalije). U trećem su rovu simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu dok im gore tabani. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom se rouv nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopako. U petom su rovu podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom su rovu licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim olovnim kabanicama. U sedmom su rovu varalice društva i Crkve koji trče ruku svezanih straga progonjeni od otrovnih zmija; zmije ih grizu, a oni se pretvaraju u pepeo iz kojeg se, poput feniksa, ponovno rađaju. U osmom su rovu lažni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom su rovu sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom su rovu krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

Ulaz u deveti krug (duboki zdenac) čuvaju lancima svezana trojica giganata: Nimrod, Efijalt i Antej. Taj je krug podijeljen na četiri zone: Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. Ima tri lica: crveno, crno i žućkasto. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije, trojica najpoznatijih izdajnika.

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

subota, 19.01.2008.

Shakespeare - OTELO

ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.

KNJIŽEVNI ROD: dramatika
VRSTA DJELA: tragedija

KRATAK SADRŽAJ:
Jago i Roderigo pričaju, a Jago mu se tuži kako mrzi svog generala, svog vođu Otela.
Njih dvojica odlaze do senatora i govore mu kako mu kćer zasigurno nije u kući, već je sa svojim ljubavnikom crncem Otelom. Brabanzio se naljuti zbog toga i odluči potražiti svoju kćer. Jago se povlači na stranu.
Otelo je u svojoj sobi, a Jago mu se uvlači govoreći mu kako je Roderigo senatoru rekao mnoge neistine o njemu (Otelu).
U taj tren dolazi Cassio, Otelov pomoćnik, i govori mu kako ga dužd hitno treba jer je na Cipru izbio rat protiv Turaka pa ga se mora suzbiti. Otelo odlazi tamo, no tamo se pojavljuje i Brabanzio i stade ga napadati da mu je oteo kćer Dezdemonu. No, u taj čas dolazi Dezdemona i objašnjava ocu da se ona svojom voljom udala za Otela.
Naime, Otelo ju je zaveo svojim pripovijetkama. Ona još traži da ide sa svojim mužem na Cipar, i to joj bi udovoljeno.

Na Cipar se polazi još noćas. Brabanzio govori Otelu da pazi na njegovu kćer.
Roderigo se želi ubiti jer je zaljubljen u Dezdemonu, ali mu Jago to ne dopušta te mu govori neka pokupi svo svoje imanje i neka krene i on na Cipar pa će možda zadobiti Dezdemoninu ljubav i povjerenje.

Cipar
Montano vidi kako je more uzburkano i boji se da dolaze Turci. No, gospoda mu govore kako su Turci uništeni, i nek' žive Otelo i Cassio.
Dolazi Cassio na lađi te slavi pobjedu. No, on se brine za Otela jer ga dugo nema. Cassio pripovijeda svima kakav je junak Otelo, te da se Otelo oženio prelijepom Dezdemonom.
Dolazi Dezdemona sa Emilijom, Jagovom ženom, te pričaju s Jagom. Jago se šali na račun žena općenito.Tada se uz zvuk trublja sretno vraća Otelo, kojeg je zadržala oluja na moru. Svi ga sretno dočekuju, osim Jage. Dezdemona mu skače u zagrljaj!
Jago govori Roderigu da ona neće još dugo voljeti tog crnca te da će se ona zaljubiti u Cassija.
Jago misli da je Otelo bio s Emilijom i zato se želi osvetiti.Glasnik javlja da je vrijeme za slavlje na otoku.
Jago i Cassio za vrijeme straže pričaju o Dezdemoninoj neizmjernoj ljepoti. Jago napije Cassija te ga pošalje na stražu. Kao po dogovoru, dođe Roderigo do Cassija i počne ga vrijeđati. Cassio ga pretuče, ali se u gradu digne velika uzbuna. Došao je i sam Otelo te, vidjevši što se dogodilo, smijeni Cassija sa mjesta svog pomoćnika.
Cassio se kaje zbog svog ponašanja. Jago mu se ulizuje i govori mu da pokuša od Dezdemone tražiti oprost. To je zapravo Jagov tajni plan.
I napokon, Cassio priča s Dezdemonom, ali dolazi Otelo pa Cassio brzo pobjegne. Dezdemona moli Otela da oprosti Cassiju.
Jago tada navodi Otela da posumnja u vjernost svoje žene. Govori mu da pazi na Cassija.Dezdemoni slučajno pada rubac koji joj je poklonio Otelo kao znak svoje ljubavi. Spletom okolnosti rubac dolazi u Jagove ruke, koji odmah smisli što će s njim napraviti.
Otelo sve više sumnja u Dezdemoninu vjernost jer mu Jago truje um bolesnim pričama kako Cassio stalno u snu doziva Dezdemonu. Jago mu reče kako je onaj njezin rubac sada kod Cassija.
Otelo još samo traži vidljivi znak prjevare te stalno viče:Po tim se riječima vidi koliko je ljut! Njih dvojica se tada dogovaraju kako da ubiju ljubavnika.
Otelo razgovara s Dezdemonom i pita ju gdje joj je onaj rubac. Ona ne zna gdje je pa Otelo odlazi ljut.
Dezdemona govori Emiliji kako je u zadnje vrijeme Otelo iznimno ljubomoran.
Dolazi Bianca, Cassijeva draga, i pita ga gdje je bio ovih tjedan dana. On joj govori neka šuti i neka mu izveze još jedan rubac kao onaj što ga je našao u svojoj sobi. Ona ga posluša.
Jago ima plan kako da raskrinka Cassija. Naime, Jago razgovara s Cassijem i Cassio govori kako ne osjeća ništa prema Bianci. Uto dolazi Bianca, čuje sve to i baca Casiiju onaj rubac u lice govoreći mu da ga mrzi.
Otelo, koji je sve to promatrao, spazi rubac i poludi. Došlo m je da ubije Dezdemonu.
Kasnije dolazi Lodovico i nosi vijesti od dužda.
Dezdemona kaže da na prijateljski način voli Cassija, a Otelo ju udari i govori joj neka ide u krevet i neka ga tamo čeka. On joj reče:Cijela stvar završava tako što Roderigo, na Jagov nagovor, napada Cassija ispred Biancine kuće, pa Roderigo umre, a Cassio biva teško ranjen.
Kada je došao kući, ogorčen i ljut Otelo zadavi Dezdemonu.
Ranije je još umro Brabanzio, Dezdemonin otac, umire od tuge.
Emilija otkrije Otelu da ga je Jago prevario. Jago reče:te probode Emiliju mačem i pobjegne van.
I na samome se kraju nađu pisma koja je Jago pisao Roderigu te svi Jagovi planovi izađu na vidjelo.
Otelo reče nazočnima da pričaju o njemu budućim generacijama bez nekog uljepšavanja. tada se probode i pade mrtav. Zadnje Otelove riječi:i tada umre...

ponedjeljak, 07.01.2008.

Čehov - TRI SESTRE

ŽIVOTOPIS:
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860., a umro je 1904. godine.
Ruski je pripovjedač i dramatičar, po zanimanju liječnik.
U književnosti se javlja kratkim humoreskama (sažetost izraza, karakterizacija), a zatim prelazi na novele i pripovijesti (rezignacija, očaj).
Završava plodno razdoblje ruskog realizma i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti.
Djela: ''Tri sestre'', ''Galeb'', ''Ujak Vanja'', ''Višnjik'', ''Čovjek u futroli'', ''O ljubavi''...

Slika života u Čehovljevim djelima:
Opisuje običnu svakidašnjicu bez jakih ličnosti i neobičnih zbivanja. Život teče bez pravog cilja i bez nasilja, ispunjen maštanjima o ljepšoj budućnosti i težnjama koje se nikad neće ostvariti.
U svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje. Pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu i dovodi do rezignacije.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; drama u četiri čina

MJESTO RADNJE: mali ruski provincijski grad
VRIJEME RADNJE: 19. st.

UGOĐAJ:
Cijela je drama protkana čežnjom i tugom - čežnjom za Moskvom, koja likovima predstavlja san i ideal o promjeni života, a tugom jer ne uspijevaju otići u Moskvu ni promijeniti svoj život.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- drama je nazvana prema trima sestrama Olgi, Maši i Irini

OLGA: najstarija; profesorica u gimnaziji, kasnije i ravnateljica; htjela se udati, ali to nije ostvarila
''Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.''

MAŠA: udana za Kuligina, gimnazijskog profesora, ali je zaljubljena u Verišinina, s kojim ne može ostvariti ljubav jer je on oženjen i odlazi
''... zavoljeh ga s njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Voli, dakle, to je moja sudbina. I on mene voli!''

IRINA: najmlađa sestra; želi pronaći utjehu u radu; govori četiri jezika, a radi najprije kao telefonistica, potom u gradskoj upravi, da bi na kraju položila ispit za učiteljicu
''O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako, sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.''

ANDREJ: njihov brat; svim srcem želi biti sveučilišni profesor, ali gubi svoje iluzije, gubi na kartama i na kraju postaje predsjednik zemaljske uprave, a njegova ga žena vara s potpredsjednikom
''Ja, koji sanjam, da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se, da će mi se smijati, zastidjeti me!''

STRUKTURA DJELA:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti, sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti.
Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica.
Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi, a kamoli jedna drugoj.

KRATAK SADRŽAJ:
PRVI ČIN
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života i napornog rada, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva, odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti.
Među drugim gostima, slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka zbog bolnog i neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova će joj se osvetiti.

DRUGI ČIN
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića; iako će odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.

TREĆI ČIN
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami.
Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokartao kuću i založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne dobiju influencu. Također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće jer ju smatra seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom, pripitom, stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa stoga i neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.

ČETVRTI ČIN
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini. Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao muža. Olga je postala upraviteljica i skupa se s Anfisom preseljava u iznajmljeni stan kraj gimnazije.
Kuligin je postao inspektor i, sljedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemoći.
Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi o promjenama.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.

Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.

Lirska drama
Čehovljeve se drame uglavnom nazivaju lirskima jer u njima:
1. nema izrazitog glavnog junaka
2. nema oštrog i jasnog zapleta
3. autor ne gradi dramu na vezanim replikama koje su podređene dramskom zbivanju, već u dijaloge unosi paralelne tematske nizove koji stvaraju dojam da se na sceni događa nešto prirodno
4. ubacivanjem popratnih motiva (lirskih monologa, stanki, glazbenih zvukova), Čehov stvara ugođaj

<	veljača, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

Komentari da/ne?