ŽIVOTOPIS:
Ksaver Šandor Gjalski (pravo ime Ljubomil Tito Babić) romanopisac je i novelist (Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854-Gredice, 9. II. 1935).
Od svih je hrvatskih realista Gjalski u svome književnom djelu ostvario najveći tematski raspon. Iznimno otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, pomalo pomodan i nekritičan, prošao je nekoliko stvaralačkih faza i, u doba političke karijere (1906-20), veliku književnu stanku. Bio je poklonik Šenoe, Flauberta, Schopenhauera i, posebice, Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni modernistički poticaji te fantastične, metafizičke i okultne teme. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku - kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva - duboko na Šenoinu tragu.
Prve je književne tekstove, novele „Illustrissimus Battorych“ i „Maričon“, objavio kao tridesetogodišnjak u Viencu 1884. i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) započeo kroniku zagorske plemenitaške sredine, obuhvativši je zbirkom „Pod starim krovovima“ (1886.). Utjecaj Turgenjeva očevidan je - kako u tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima U novom dvoru (1885.) i Na rođenoj grudi (1890.).
Ostala djela: politički roman „U noći“ (1886.); društveno-psihološki romani „Janko Borislavić“ (1887.), „Radmilović“ (1894.); povijesni romani „Osvit“ (1892.)„Za materinsku riječ“ (1906.), „Dolazak Hrvata“ (1924.); posljednji roman „Pronevjereni ideali“ (1925.)
_Uvod_
Sedamdesetih je godina Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sazvao svoju prvu sjednicu. Umjesto kralja došao je ban kao njegov predstavnik kako bi otvorio tu sjednicu. Nakon čitanja kraljeva pisma i uslika odobravanja, ban sjedne kako bi održao pozdravni govor okupljenima.
U trenu kad je počeo govoriti, otvore se vrata sabornice i u nju stupe tri starca u svečanim, iznošenim, ali zlatom izvezenim odorama, sa sabljama u rukama, a na glavi im kape ukrašene dugim orlovim perima. „Kao da su u ovaj skup novovjekih frakova zabasali glasnici davnog - davnog nekog doba, no svečani i staroliki naziv sabora, kojim još od davnih davnina pozdravljaju apoštolski kraljevi skupštinu zakonoša svoje drevne kraljevine, kao da je tek u ovaj par našao pravi smisao i pravu svoju adresu kad su unišla ova tri starca. Sva njihova prikaza: njihova bijela kosa, duge im sijede brade i još dulji bijeli brkovi, njihova starinska odjeća, njihovo svečano - tek nešto i frondersko - vladanje, pak njihove duge sablje, obješene o široke, zlatne i svilene pojase - sve je to tako skladno pristajalo dugomu neobičnomu naslovu. I bilo je začas kao da nema više tih školskih klupa moderne sabornice, kao da nema u klupama naslaganih crnih kaputa i frakova, a mjesto toga zanjišu se pred očima prilike dalekoga, prošloga doba, kada je i tomu nazivu i takovim staračkim prikazama cvala prava pravcata sadašnjost.“ Starci sjedoše na zadnja mjesta na strani desnice, što je izazvala mnogo ruganja i dobacivanja. Najviše su se rugala četvorica koja su sjedila na galeriji. Njihovo je ponašanje živciralo muškarca (Gjalski) koji je sjedio pored njih i stoga im se napokon odlučio obratiti. Počeo je braniti onu trojicu staraca. Četvorica su ga „rugača“ upitala poznaje li on te starce kad ih tako dobro opisuje i brani. Peti je odgovorio da ne poznaje njih osobno, ali da je poznavao mnoge nalik njima i zato smatra da ih ta četvorica nemaju prava izvrgavati ruglu.
I nakon što je sjednica završila, rasprava se petorice muškaraca nastavila. Šetali su po Markovu trgu, a četvorica su petog pridošlicu vrlo pozorno slušala dok im je govorio o svojim starim znancima, a najviše je spominjao nekog svog susjeda Batorića i njegov dom Brezovicu. Napokon peti kaže kako je najbolje da im pročita svoje bilješke i uspomene o Batoriću i Brezovici i njihovu prijateljstvu.
Tako su se petorica okupila u starom dvoru onog petog koji im je čitao svoje bilješke.
_Illustrissimus Battorych_
KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: novela
VRIJEME RADNJE: 19. st.
MJESTO RADNJE: Brezovica
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KORNEL pl. BATORIĆ, „ili kako je bilo na njegovoj litografiji (bio je naslikan u modroj, zlatom izvezenoj surki): Cornelius Battorych alias Miloshich de Nehaj et Livno, perpetuus in Breszovitza, S. C. A. R. Majestatis consiliarius, eques auratus et inclyti comitatus ...ensis supremus comes etc., etc.* - rodio se pod konac osamnaestog stoljeća u Brezovici od oca Vuka, bivšega vicebana i zagrebačkog vel. župana, i matere Leonore rođ. Virány de Tomasin et Ráczfallu, kćeri veoma ugledne mađarske obitelji u Bačkoj. Batorići su pripadali također redu najstarijih hrvatskih obitelji.“
ANALIZA JEZIKA I STILA:
usporedbe: kao sakrita od svijeta, kao mjesec iza noćnih oblaka, kao da im to nije donijelo sreće
epiteti: ozbiljne vrane i lakoumne svrake, guste, mliječne magle
KRATAK SADRŽAJ:
Nedaleko piščeva doma nalazio se stari dvorac u koji je kao dijete volio zalaziti. „Odnekada - još djetetom - volio sam zalaziti u taj zabitni kut, pod stari taj krov ili - kako ga gizdavo nazivahu stoljetna pisma - curia nobilitaris Brezovytza. A i bijaše u svem nešto neobično.“
Opisuje kako je taj dvorac izgledao: pored crne drvene kuće koja se nalazila među bregovima, bila je niska, drvena crkvica posvećena svetom Križu, a nešto dalje nalazio se veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i voćkama. Tako je izgledala Brezovica.
Vlasnik je bio starac Kornel Batorić, umirovljeni župan neke županije, „muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine i malone lijep starina. Lice sasvim obrijano bilo je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta, bijela kosa. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, a uz to dobroćudan i blag. I odijelo mu bijaše uvijek elegantno i birano, dakako kroja tridesetih godina; košulje je svaki dan mijenjao, a i svaki se dan sam brijao“.
Iako su se Gjalskom i Batoriću u mnogim temama razilazila mišljenja, bili su dobri susjedi i iskreni prijatelji. Mnoge su dane i noći provodili sjedeći za starim masivnim stolom razgovarajući uz vrč vina. Batorić je govorio o prošlosti, a Gjalski je slušao pun zanimanja.
Gjalski se sjeća susreta s Batorićem nakon što se jedne zime vratio kući nakon više godina školovanja. Vani je snijeg obavio čitav kraj i gledajući taj lijepi prizor, Gjalski se zaželio Batorića i njegove Brezovice, te ga odluči posjetiti. Stupivši u Batorićevu blagovaonicu, vidi kako se, po običaju, kod Batorića sastalo staro društvo. „Bio tu domaći župnik Janko Ercigonja, ujedno vicearciđakon ili, kako se u nas kaže, podjašprišt - bio Đuka Paštrović de Lomna et Gvešće, vlastelin kamenički, zatim Škender Radičević de Glamoč, consiliarius regius - i vlastelin u Radakovu, nadalje Štefica pl. Petrović, županijski sudac i vlastelin brdovački, napokon Lacko pl. Kuntek de St. Pál, nekad honorarius jurassor, a sada općinski bilježnik; sve same sijede glave, udovci, sve takovi koji moraju tražiti najviše svojih simpatija i uspomena na groblju.“ U početku ga društvo nije prepoznalo, no Batorić tad shvati da je to njegov mladi prijatelj te ga zagrli. Nakon toga svi nazdrave što se Gjalski vratio i zapjevaju staru pjesmu: „Nikaj nije lepšega niti veselešega / Neg s prijateli koji su veseli / Zestat se...“.
Kao i uvijek, razgovaralo se o politici. Budući da su jedni bili pripadnici Narodne stranke (osnovane u drugoj polovici 19. st.), a drugi su branili ustav i svetu krunu Kraljevine Mađarske, razvila se ponovno žustra rasprava. Batorić je bio jedan od onih koji su se rado prisjećali i branili stare dane Hrvatske, nisu mu se sviđali današnji ljudi i zakoni. Govoreći o tome, zastao je pogledavši u stari potret svog djeda Mateja koji je živio u tim slavnim danima, a zatim pun ponosa nastavio govoriti o njemu.
Nakon toga zapalili su cigare i lule i sjedili tako neko vrijeme u tišini jer su znali da Batorić ne voli razgovarati nakon prvih nekoliko dimova, pa je stoga tek nakon četvrtog dima Radičević počeo govoriti o tome kako su prije cigare bile bolje. One cigarete koje im je pripravljao Adam Rauch u Lužnici. To je potaknulo Batorića na razgovor. Toliko je toga zamjerao sadašnjem vremenu i stanju u državi, a pogotovo to što mu nije dopušteno da uzgaja duhan na zemlji koju su njegovi preci krvlju stekli i branili. Gjalski je pušio nekakvu njemačku cigaru i to je također pomalo smetalo Batoriću jer njemačka cigara nema takvu bogatu povijest kao što ima Batorićev duhan. Batorić mu kaže da će to njemu možda biti smiješno što on tako zagovara domaće, hrvatske proizvode, no Gjalskom to nije bilo smiješno, nego je pozorno slušao što mu Batorić govori.
Nakon razgovora o cigarama uslijedilo je sjećanje na stare dane. Prvo se razgovaralo o svemu i svačemu. „I tako su nastavljali dok nisu uzdignutim i jačim glasom, a s pravim entuzijazmom, uzeli slaviti i hvaliti ono prošlo doba mladosti svoje i otaca svojih. Napokon se i nazdravilo čašom vina onim dobrim, starim vremenima, a Batorić je latinskim govorom slavio sjaj, plemenštinu i poštenje negdašnje gospode hrvatske.“
Ubrzo je pao i mrak, no nitko nije mislio na to da sobu osvijetli svijećama, nego im je jedina svjetlost dopirala iz stare peći. Tad se počelo razgovarati o ljudima koji su davno umrli. Kad im je sluga donio svijeće, Batorić je opet počeo govoriti što mu smeta u vezi s novim vremenom i ljudima. Govori o tome kako su prije svi bili bogati, a sad jedva preživljavaju. Nekad se svatko ponosio time što je Hrvat, a čak su i stranci htjeli živjeti u Hrvatskoj, a sad stranci upravljaju svime.
No čak i ta rasprava nije uspjela otjerati veselje iz društva. Uživali su razgovarati uz toplu peć u toj hladnoj zimskoj noći. Već je skoro i ponoć otkucala, no njima san još uvijek nije dolazio na oči. Batorić pozove slugu da im donese još vina i druge svijeće, no i ogladnili su pa su i večerali po drugi put. Kad je sat odzvonio ponoć, kroz sobu zaurla strašan zvižduk. Tad Gjalski shvati da je to vjerojatno hladan zimski vjetar našao prostor kroz koji će ući u kuću jer Batorić već 25 godina nije ništa popravljao na kući. To ih je napokon uvjerilo da idu kući spavati.
Kornel pl. Batorić potomak je jedne od najstarijih hrvatskih obitelji. Batoriće su tad još nazivali i Milošići. Potječu iz predjela blizu rijeke Sane što je prije pripadao Hrvatskoj, no kasnije je pripao Bosni. Za vrijeme prve su navale Turaka Batorići otjerani iz svojih gradova, a gradovi su prodani Turcima. Batorići su se žalili saboru i kralju, no nitko nije uzimao njihove žalbe u obzir. Prije nego što se obitelj opet uspjeli uzdignuti, trojica su sinova poginula u ratu s Turcima, a tek je četvrti dobio kraljevsku donaciju u križevačkoj županiji. Tu su se Batorići domogli ugleda i moći, posebno ženidbom s posljednjom kćeri mađarske obitelji Bator, te se otad počinju nazivati Batorići. No i iz križevačke su županije Batorići bili otjerani zbog Turaka i ponovno njihove žalbe nisu urodile plodom. Srećom po Batoriće, u Zagorju je izumrla obitelj Brezovića, a budući da su im to bili rođaci, kralj im je dodijelio Brezovicu. Tako su Batorići dospjeli u Zagorje. „Od toga doba ispunjaju mnogi list u povijesti gornjih triju županija hrvatskih.“
Svih se tih dostojanstvenika Kornel Batorić vrlo rado prisjećao. Čuvao je i nekakav spis koji je njegov otac napisao pod naslovom „Paskvil nekojega vrednoga Francuza van dan i rastepen leta 1794“, koji je započinjao riječima: „Zakaj išli bi Horvati proti Francuzu vojuvati... / Bolje bi se z njim složiti, pak po vseh skup vudriti...“. Otac je Kornela poslao u Ugarsku na školovanje, gdje je obavezno učio i njemački i francuski jezik. Kad je otac umro, Kornel se vratio kući i započeo svoju karijeru županijskog odvjetnika u domovini, a isto se tako istaknuo i u politici kao izvrstan govornik. Kad je imao 25 godina, kraljevska ga je deputacija izabrala za glavnog govornika. Za nekoliko je godina postao županom neke županije, pa se opet vratio u Hrvatsku. No uskoro je došlo novo vrijeme. „Kako je Batorić bio mirne i obzirne ćudi, mogao je i u Hrvatskoj i u Ugarskoj postrance ostati.“ U Ugarskoj su se u njega svi pouzdali, dvor ga je mnogo cijenio i Batorić mu je bio odan. No u Hrvatskoj se novo vrijeme sasvim drugačije manifestiralo. Tu se više nije obraćala pozornost na povijesni kontekst, povijest naroda. „Dok je probuđena narodna svijest bila u granicama određenima prošlošću, Batorić je također krepko stajao uz taj pokret.“ Ali „kad se pak taj pokret zavio u oblake ilirizma, kad ga je, ma i preko njegove volje, umjela za se upotrijebiti bečka uprava, - tad je Batorić, taj slavljeni jurist, ne mogavši shvatiti kako bi se moglo stoljetnim diplomama, člancima i ugovorima priznato hrvatsko ime zamijeniti ilirskim - kojim su po njegovu znanju dosele domaću kraljevinu nazivali samo fratri u svojim kronikama -“, tad je Batorić okrenuo leđa novom pokretu jer pokret više nije slavio prošlost, nego su se stvarale nove ideje koje nisu imale uporište u prošlosti.
Opreke su postajale sve oštrije i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Batorića su tako poslali u neku županiju kako bi proveo istragu protiv „iliraca“. On je to shvatio kao građansku parnicu, pa se držao toga da sve objektivno istraži, no to se nije svidjelo Mađarima, koji su htjeli vidjeti obješeno barem deset iliraca, a ni ilircima se nije svidjela Batorićeva istraga jer „ih zove na sud radi činâ skroz patriotičnih i za »probuđenje narodne svijesti potrebitih«“. Mađari optužiše Batorića da s ilircima kuje urotu protiv njih, a ilirci su ga optužili da s Mađarima kuje urotu. „To bijaše dosta da se mjesto Batorićevo uzdrma.“ I tako je Batorića svrgnulo novo vrijeme.
Tako se Batorić vratio u Brezovicu, u ladanjski mir, no ubrzo je opet poželio raditi. No znao je da tu želju ne može ostvariti te je bio prisiljen na taj mir u koji je silom došao. Predugo je bio u središtu gradske vreve te se vrlo teško privikavao na sadašnji mir. „A što je još gore bilo: sve ono što je novi svijet donosio protivilo se toliko njegovu uvjerenju, protiv svega dalo bi se toliko toga reći - a on jadnik - nitko ga i ne pita, kao da baš nije više ni na svijetu!“ Tako su započeli mučni dani starosti za Batorića jer je bio sam samcat, a budući da je tijekom čitava života bio previše zauzet poslom, nije se ni oženio.
Tako su prošle mnoge godine, a osim nekoliko susjeda, nitko ga nije ni posjećivao, niti je on išao nekome u posjetu. Ali nikad nije prestao biti ljubazan i veseo. Obožavao je svoju Brezovicu toliko da nije dao da se išta u njoj pomakne sa svog mjesta. „Što ga je brige bilo da je štogod nužno trebalo popravka; on nije dopuštao novotarija. Ta povrijedio bi bio te ostatke iz boljih vremena kad bi se pomiješali s klincima ili čavlima današnjih dana. U svojoj ljubavi prema svojoj kuriji nije opažao kako se sve više raspada: zato i nije mogao vjerovati, da bi ikad bilo moguće, te bi tako stara kuća, što je toliko vjekova prkosila svim burama i nevoljama, mogla jednom propasti!“
Što je Batorić bivao stariji, sve je rjeđe napuštao Brezovicu, sve dok jednog dana nije više išao nikamo, čak ni najbližem susjedu. U svom je dvorcu vrijeme provodio čitajući svoje latinske knjige, Ovidija, Horacija i Vergilija, a jedino je zimi volio ići u lov. Gospodarstvo i ključeve dvorca povjerio je svom slugi Vanku. No ni u Brezovici se nije mogao oteti sukobima s novim vremenom, osobito što se tiče stvari oko imovine. Bio je prilično bogat i u posljednje vrijeme, osim Brezovice imao je kuće u Zagrebu i Varaždinu, no to nije ništa naspram onoga što su Batorići nekad posjedovali. „Nekoć osim Brezovice još dvije kraljevske donacije u križevačkoj i zagrebačkoj županiji, tri biskupska predija u Posavini kraj Zagreba i u Banatu, kuće u Zagrebu, Varaždinu i Požunu, gdje su Batorići poradi sabora imali stalne stanove.“ No Batorićev je otac mnogo izgubio u nekakvom poslu s dobavljanjem žita, a takva je nesreća zadesila i Batorića. Izgubio je vrijedne radnike, morao platiti poreze, no on je ipak i dalje trošio kao i prije. Nastale su i mnoge pravne razmirice sa seljacima, no Batorić je to sve prepustio odvjetnicima neka riješe. „No novi svijet i stari svijet kad se razumiju?“ Tako je Batorić izgubio mnogo novca, a posljednja je parnica bila najgora. U jednu od Batorićevih šuma seljaci su vodili stoku na ispašu, za što su plaćali danak, no nakon svih tih parnica, seljaci nisu više plaćali, a i dalje su dovodili stoku u tu šumu. Tako je došlo do sudske parnice. Seljacima nije bilo jasno zašto oni ne bi mogli dovoditi stoku na ispašu kad su to radili oduvijek, no Batoriću je trebao taj novac koji su seljaci prestali davati. Tako se ta parnica odužila na 25 godina uz gotovo svakodnevne sukobe između Batorića i seljaka.
Tako je bilo i posljednje godine. Gjalski priča kako su bili u lovu krajem veljače. Dan je bio divan i njih su dvojica ulovili mnogo životinja. Dođoše tako do nekog luga za koji su čuli da je u njemu lisica i stoga su se htjeli okušati i u lovu na lisicu. Lugar Janko odveo ih je na najbolje mjesto na kojem će čekati da lisica izađe. Gjalski začuje lavež pasa, i ubrzo pored njega izleti lisica, a on ju ubije. Pobjedonosno počne vikati, no začuje malo daje viku i razabre Batorićev glas. Gjalski ode do njega i vidi kako Batorić sav bijesan viče na razjarene seljake sa sjekirama. Gjalski odvuče Batorića odatle jer su seljaci krenuli i na njega te tako sazna kako je došlo do svađe. „Pred Batorićem je ležao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasječen na nekoliko komada; a među seljacima vidjele se krvave sjekire.“ Seljaci su mu vikali neka se više ne pojavljuje na njihovoj zemlji. Tad Gjalski odvede tužnog Batorića kući. Taj su se dan brzo rastali.
Sutra ujutro Gjalski ode k Batoriću provjeriti kako je, a vidi kočiju ispred Brezovice. Vanko reče kako Batorić ide u Zagreb. Izlazi i Batorić te ga Gjalski pita kamo ide, a Batorić mu odvrati na njemačkom: „Idem u Zagreb k svomu odvjetniku radi toga nesretnoga luga; hoću da jednom svemu tomu učinim kraj.“. Vratio se sutradan te pozvao Gjalskog k sebi kako bi mu priopćio da je istjerao pravdu te da će mu lug biti vraćen u travnju. Dan se predaje sve više približavao. „U predvečerje urečena dana stigoše iz grada sudbeni vijećnik s pristavom, kotarski sudac Petrović i odvjetnici obiju stranaka. Svi se nastaniše u Brezovici. »Da ne budu sami«, poslao je Batorić po mene i župnika Ercigonju. Budući da se držalo da će uredovanje biti bez ikojih poteškoća, nije vijećnik odredio ništa posebno, te smo svi bili posve bezbrižni.“ Kasnije na večeri Batorić je bio sretan što je napokon vratio ono što mu pripada, te dok su svi držali govore, Gjalski pogleda kroz prozor i ugleda Batorićevu staju kako gori. Svi su izašli van, no nije bilo pomoći. Batorić je nepomično stajao nasred dvorišta i gledao buktinju. Kad se naposljetku srušio i krov staje, Batorić je samo promrmljao: „Bez krova dakle!“ i pao mrtav na hladnu zemlju.
„Puklo mu srce od velike boli. Ah - ljubio ju je, ljubio tu staru svoju kuću, to gnijezdo roda svoga. Nestalo nje, nestalo i njega! I posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom; bijedniku je novo vrijeme i to uzelo. No za štolu je ipak dobio župnik po starom običaju osedlana konja.“
ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija
VRIJEME RADNJE: nekoliko dana
MJESTO RADNJE: Verona, Mantova
GLAVNI SUKOB: mržnja između obitelji Capuletti i Montecchi
O DJELU UKRATKO:
Zaplet: Romeo prerušen dolazi na večeru kod Capulettijevih; Romeo i Julija se zaljubljuju
Vrhunac: Romeo je prognan zbog ubojstva Tibalda, a Juliji naređuju da se mora udati za Parisa; Julija pije napitak kako bi izgledala mrtva, no Romeo misli da je mrtva te popije otrov i umre, a Julija se budi i probode si prsa bodežom
Rasplet: svećenik Lorenzo priča kako je došlo do te nesretne situacije; Montecchi i Capuletti se pomire
TEMA: Tajna ljubav pripadnika zavađenih obitelji. Zabranjena ljubav.
LIKOVI:
ESCALO, veronski knez
PARIS, mlad plemić, knežev rođak
MONTECCHI i CAPULETTI, glave dvoju zavađenih obitelji
ROMEO, Montecchijev sin
JULIJA, Capulettijeva kći, 13 godina (rođena 31. srpnja)
GOSPOĐA MONTECCHI
GOSPOĐA CAPULETTI
JULIJINA DOJILJA
MERCUZIO, knežev rođak i Romeov prijatelj
BENVOGLIO, Montecchijev sinovac i Romeov prijatelj
TIBALDO, Capulettijev sinovac
LORENZO i GIOVANNI, franjevci
BALTAZAR i ABRAHAM, Montecchijeve sluge
SAMSON i GRGUR, Capulettijeve sluge
CAPULETTIJEV ROĐAK
PETAR
PARISOV PAŽ
MERCUZIJEV PAŽ
LJEKARNIK
PRVI, DRUGI, TREĆI SVIRAČ
PRVI, DRUGI, TREĆI STRAŽAR
SADRŽAJ:
PROLOG:Kor govori o sadržaju radnje. Dvije su časne i slavne obitelji u zavadi godinama, no iz njih iznikoše dva zaljubljena srca koja zbog obiteljske svađe tragično završe svoju ljubav i živote.
„Sad slušajte, a naš će biti trud, / Da ne bude vam pažnja uzalud.“
PRVI ČIN
1. prizor:
Na trgu Verone nalaze se Samson i Grgur, Capulettijeve sluge, s mačevima i štitovima. Razgovaraju o tome kako će Montecchijevim slugama pokazati da nisu kukavice i osvetit će im se. Nailaze Montecchijeve sluge Baltazar i Abraham te Samson nagovara Grgura da započne nekakvu svađu s njima. To će postići griskanjem palca (u Shakespearovo je doba to bio poznat izazov na borbu).
Abraham shvati njihov poziv te se počnu svađati oko toga čiji je gospodar bolji. Uto s različitih strana uđu Benvoglio i Tibaldo. Sluge se bore, te im Benvoglio izbije oružje iz ruku naređujući im da prestanu s borbom. Tibaldo ga provocira što sudjeluje u borbi s jadnicima, te napadne Benvoglia. Iz jedne i iz druge kuće (Capulettijeve i Montecchijeve) dolazi još ljudi koji sudjeluju u općoj borbi. Napokon dolaze i glave obiju obitelji, no i oni se samo nastavljaju svađati, bez ikakva pokušaja da zaustave borbu svojih ljudi.
Dolazi knez Escalo s pratnjom i zaustavlja taj metež, grdeći glave obitelji što su dopustile da dođe do toga. Kako bi istražio tko je započeo borbu, govori Capulettijevima da sad pođu s njim dati izjavu, a Montecchi neka dođu sutra poslijepodne u Villafrancu na ispitivanje.
Odlaze svi osim Montecchija, gospođe Montecchi i Benvoglia. Montecchi pita tko je započeo borbu, na što Benvoglio odgovara da je borba već trajala kad je on došao pa ih je on htio rastaviti, no došao je Tibaldo i napao ga. I tako je sve više ljudi dolazilo i borilo se, sve dok nije došao Escalo i napokon sve to zaustavio. Gospođa Montecchi ga pita gdje je Romeo. Benvoglio kaže da je vidio jutros kako šeće vrtom, valjda želeći u samoći malo srediti misli, te ga Benvoglio nije htio smetati. Montecchi kaže da su mnogi već vidjeli Romea kako sam šeće, no nitko ne zna razlog toj njegovoj depresiji. Benvoglio vidi da Romeo stiže, te kaže Montecchijevima da odu jer će on pokušati saznati koji je razlog Romeovu jadu.
Montecchi i gospođa odu, a dolazi Romeo. Benvoglio upita Romea zašto je despresivan. Romeo veli da je zaljubljen, ali je tužan jer se njegova ljubav Rosalina zaklela na cjeloživotnu čistoću. Benvoglio kaže neka pokuša ne razmišljati o njoj, neka gleda i ostale ljepotice pa će ju brzo preboljeti: „Čuj savjet moj i ne misli već na nju.“. Romeo kaže da mu ništa ne može skrenuti misli s nje, no Benvoglio kaže da će mu pomoći.
2. prizor:
Na ulici razgovaraju Capuletti, Paris i sluga. Paris kaže da je šteta što su dvije tako moćne obitelji već godinama u zavadi, no ipak mijenja temu i pita Capulettija što misli o njegovoj prosidbi. Želi se oženiti Julijom. Capuletti kaže da Julija nije još navršila ni četrnaestu godinu i da bi on najradije da prođe još dvije godine prije nego ju nekom da. Paris mu govori kako su se neke djevojke i mlađe udavale, no Capuletti govori da mu je ona jedino dijete koje mu je još živo (imao je još djece, no umrla su) i ona mu je jedina nasljednica, stoga govori Parisu neka pokuša steći Julijinu naklonost pa će vidjeti što će biti nakon toga. Što god Julija odluči, njezin će ju otac podržati. Capuletti govori Parisu kako će danas organizirati večeru na kojoj će biti mnogo časnih ljudi, pa stoga poziva i njega, kako bi se mogao družiti s Julijom. Capuletti daje slugi popis uzvanika kojima će sluga otići udijeliti Capulettijev poziv na večeru te Capuletti i Paris odlaze.
Sluga ostaje sam brinući se kako će uspjeti pronaći ljude s popisa kad ne zna čitati kako treba i stoga želi prvo pronaći nekog obrazovanog čovjeka da mu pomogne. Uto dolaze Benvoglio i Romeo. Benvoglio i dalje govori Romeu da mora pronaći novu ljubav kako bi prebolio staru. Capulettijev ih sluga pozdravi, pitajući ih znaju li čitati. Romeo veli da zna, stoga mu sluga preda popis uzvanika na Capulettijevu večeru da mu pročita. Romeo mu pročita, te ga upita gdje je ta večera. Sluga mu kaže da je večera kod Capulettijevih, te nadodaje da dođu i oni (Benvoglio i Romeo), ali samo ako nisu iz Montecchijeve obitelji. Benvoglio kaže Romeu da će mu i Rosalina biti na toj večeri, pa stoga neka idu i oni kako bi se Romeo uvjerio da Rosalina nije onakva kakvom se čini. Kaže mu da mu je Rosalina lijepa zato što ju ni s jednom nije imao prilike usporediti, ali na toj će večeri imati priliku. Romeo se složi da idu na večeru, „ali ne, da to doživim, / Već jedino da svom se zlatu divim“. Odu.
3. prizor:
Soba u Capulettijevoj kući; uđu gospođa Capuletti i Julijina dojilja tražeći Juliju. Uđe i Julija. Gospođa Capuletti želi razgovarati s Julijom jer se sad već odrasla djevojka: „Bit će joj / Četrnaest ljeta.“, odnosno za dva tjedna navršit će četrnaest. Dojilja se prisjeća Julijina djetinjstva, kako je jednom trčala i ozlijedila glavu. Budući da dojilja nije prestajala govoriti, Julija i njezina majka joj kažu neka već jednom ušuti, a gospođa Capuletti kaže da želi s Julijom razgovarati o njezinoj udaji. Julija veli da o tome nije još razmišljala. Majka joj kaže kako se Paris želi oženiti njome, te ga nastavi hvaliti ne bi li se Julija smilila i rekla da će se udati za njega. Govori Juliji da ga dobro pogleda na večeri, te ju pita može li ga zavoljeti. Julija odgovori: „Pa gledat ću da zavolim ga, ako / Od gledanja se ljubav može rodit - / Al u tome će tvoj me nauk vodit, / I ne ću dalje puštat oči svoje, / No privoljenje dopušta im tvoje.“. Dolazi sluga reći da je večera poslužena i da su gosti pristigli, stoga tri žene odlaze na večeru.
4. prizor:
Romeo, Mercuzio i Benvoglio su na ulici; stavili su maske na lice (običaj je bio da oni koji nisu pozvani na zabavu, stave maske na lice i onda kad uđu u kuću, ispričaju svoj smioni dolazak posebnim govorom u kojem bi slavili ljepotu gospođa ili ljubaznost domaćina). Dogovoriše se da će ući, otplesati koji ples te otići, no Romeo kaže da on ne može plesati jer je previše utučen zbog neuzvraćene ljubavi. Benvoglio i Mercuzio ga zadirkuju. Uplašiše se da nisu zakasnili na večeru, no Romeo primijeti: „Ne – prerano smo stigli, bojim se, / jer moja duša sluti neku kob, / Što sad još stoji među zvijezdama, / Al počet će svoj gorki, strašni tijek / Večeras još na ovoj zabavi / I jadnom kaznom smrti prerane / Završit put života mrskoga, / Što zatvoren je tu u prsima“. Nakon Romeova monologa odluče ući.
5. prizor:
Dvorana u Capulettijevoj kući. Svirači čekaju, a sluge ulaze raspravljajući o tome što sve moraju raditi.
Ulaze Capuletti, Tibaldo, Romeo, Mercuzio, Benvoglio, gospođa Capuletti, Julija, dojilja i ostali. Capuletti naredi sviračima da počnu svirati kako bi gospoda i gospođe mogli plesati. Romeo ugleda djevojku koju ne poznaje, a koja mu se mnogo svidi, te pita jednog od slugu zna li tko je ona. Sluga kaže da ne zna. Romeo kaže: „Kad ples se svrši, ja ću je potražit / i uz nju blagu dvilju ćud razblažit. / Sad vidim, da je to mi prva ljubav, / Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.“. Tibaldo čuje i prepozna da je to netko od Montecchijevih i stoga kaže sluzi neka mu donese njegov bodež. Capuletti pita Tibalda zašto je tako bijesan, a Tibaldo mu odgovori da je na večeri Romeo Montecchi, došao im se rugati. Capuletti mu kaže neka pusti Romea na miru jer će tako samo upropastiti zabavu. Tibaldo bijesan ode.
Romeo prilazi Juliji govoreći joj lijepe riječi, te ju napokon i poljubi. Kaže kako je svojim usnama otklonila njegove grijehe, no ona veli kako ih je sad ostavio njoj. Stoga ju on još jednom poljubi kako bi ju oslobodio od tih grijeha. Dolazi dojilja i kaže Juliji da majka želi razgovarati s njom. Romeo upita dojilju tko je djevojčina majka, a ona mu odgovori da je to gospođa Capuletti. Romeo je jadan, poljubio je kći svog neprijatelja. Benvoglio dolazi po njega da idu kući. Odlaze svi osim Julije i dojilje.
Julija pita dojilju tko je bio mladić s kojim je maloprije razgovarala. Dojilja kaže da ne zna, no ode se raspitati. Vraća se i veli da je to Romeo Montecchi. I Julija je očajna, zaljubila se u sina svojih neprijatelja. Njih dvije odu.
Ulazi kor i pjeva o tome kako se rodila ljubav koja će zauvijek biti zabranjena, no oni će ipak naći načina da se vide.
DRUGI ČIN:
1. prizor:
Ulica kraj vrta Capulettijevih. Romeo sam ulazi u vrt; popne se preko zida. Naiđu Benvoglio i Mercuzio. Mercuzio je sretan što je Romeo otišao kući spavati, no Benvoglio mu kaže da je sad vidio Romea kako se penje preko zida u Capulettijev vrt. Pokušavaju ga dozvati natrag, no bezuspješno. Shvatiše da je previše zaljubljen i da gleda i misli samo na Juliju. „Hajd'emo – čemu da ga tražimo, / Kad i ne želi da ga nađemo.“
2. prizor:
Romeo je u Capulettijevu vrtu. Želi vidjeti Juliju. „Al tiho! Kakva svjetlost prodire / Kroz onaj prozor tamo? To je istok, / A Julija je sunce.“
Julija se pojavi na prozoru, no nije vidjela da je Romeo u vrtu. Dok ju on gleda, ona priča sama sa sobom, uzdiše za njim: „Romeo, o Romeo! Zašto si / Romeo? O zataji oca svog, / Odbaci ime to – il ako nećeš, / Prisegni da me ljubiš, pa ću ja / Poreći da se zovem Capuletti. (...) Tek tvoje ime moj je dušmanin, / Jer ti si ti i bez tog imena. „Montecchi“ nije ruka niti noga / Ni lice niti trup ni drugo ništa, / Što pripada muškarcu. Drugo ime / Na sebe uzmi – ime nije ništa! / Što nazivljemo ružom, slatko bi / Mirisalo i s drugim imenom. / Baš tako bi Romeo, da i nije / Romeo, svu milinu svoju divnu / Sačuvao i bez tog imena. / Romeo moj, odbaci svoje ime, / Jer ono nije dio bića tvog, / I mjesto njega uzmi mene svu!“.
Romeo joj se pokaže. Ona u početku ne zna tko je to jer je mračno, no prepozna ga po glasu. On joj govori da ga je ljubav dovela k njoj. Razgovaraju o tome koliko vole jedno drugo. Uto Julija začuje svoju dojilju kako ju zove te nakratko uniđe u sobu. Ubrzo se vraća i govori Romeu, ako ju on iskreno voli, ona će sutra poslati svoju dojilju k njemu kojoj on treba reći kad i gdje želi da se vjenčaju. Nakon toga Julija odlazi, no ubrzo se vrati na prozor. Pita Romea u koliko sati da pošalje dojilju k njemu, a on odgovara da ju pošalje u devet ujutro, ni časka kasnije. Zažele jedno drugom laku noć te odlaze svatko svojoj kući.
3. prizor:
U ćeliju redovnika Lorenza pred zoru ulazi Romeo. Lorenzo ga upita zašto je ustao tako rano, ili možda nije ni išao spavati? Romeo kaže da je proveo slatku noć budan. Lorenzo misli da je Romeo bio s Rosalinom, no Romeo kaže da je nju već i zaboravio. Govori mu da svim srcem ljubi Capulettijevu kći. Lorenzo mu prigovara kako je mogao tako brzo zaboraviti onu ljubav zbog koje je toliko patio i isto tako brzo našao novu ljubav zbog koje će također patiti. Romeo mu kaže neka ne prigovara jer se njemu jako žuri pa je najbolje da pođu da mu Romeo može reći svoje planove u kojima će mu Lorenzo pomoći.
4. prizor:
Benvoglio i Mercuzio po ulici traže Romea. Romeo se nije uopće vratio kući, a Mercuzio govori da je to sigurno zato što još pati za Rosalinom. Benvoglio kaže kako je Tibaldo poslao pismo Romeo u kojem ga izaziva na dvoboj, no i Mercuzio i Benvoglio uvjereni su da će mu Romeo odgovoriti na izazov kako i priliči. Mercuzio govori kako Tibaldo nije i propalica ni kukavica, da je pravi majstor u borbi. Dok Mercuzio govori o Tibaldovim manirima i vještinama, Benvoglio primijeti da dolazi Romeo. Prigovaraju mu što sinoć nije bio s njima, nego je lutao tko zna kamo. Govore mu da se nekako promijenio, da nije više depresivan kao prije, da je sad sav neki poletan i društven.
Nailaze Julijina dojilja i Petar, sluga. Mercuzio zbija šale na račun dojiljine dobi, zbog čega mu dojilja govori da je bezobrazan. Ona kaže da treba razgovarati s mladim Romeom i stoga Benvoglio i Mercuzio odlaze.
Romeo sad govori dojilji plan. Kaže neka Julija poslijepodne nekako dođe k ocu Lorenzu na ispovijed i tad će ih Lorenzo vjenčati. Nakon toga Romeo kaže dojilji neka pozdravi Juliju, te ode. Nakon njega odlaze i dojilja i Petar.
5. prizor:
Julija je u vrtu Capulettijevih, razgovara sama sa sobom kako je u devet sati ujutro poslala dojilju k Romeu kako bi dogovorili vjenčanje. Dolaze dojilja i Petar, što Juliju silno razveseli. Petru govore neka ode stati na vrata, „čuvati stražu“, te njih dvije ostaju same. Dojilja se žali kako ju sad boli cijelo tijelo od te šetnje, no Julija ju požuruje neka već jednom kaže što je Romeo rekao za vjenčanje. Dojilja napokon govori Juliji neka poslijepodne ode na ispovijed, a tamo će ju čekati Romeo te će ih otac Lorenzo vjenčati. Dojilja će sad nabaviti ljestve uz pomoć kojih će se Romeo večeras popeti k Juliji u sobu. Julija je sretna zbog svega, te njih dvije ubrzo odlaze.
6. prizor:
Romeo i Lorenzo su u Lorenzovoj ćeliji u samostanu. Lorenzo traži Božji blagoslov za Romeovo vjenčanje.
Dolazi i Julija. Romeo i Julija govore si koliko vole jedno drugo, a Lorenzo ih ostavlja same, ali samo nakratko jer bez Božjeg blagoslova ne smiju dugo ostati nasamo.
TREĆI ČIN
1. prizor:
Mercuzio, Benvoglio, paž i sluge nalaze se na trgu. Benvoglio moli Mercuzija da odu jer ne želi da naiđe Tibaldo pa da se posvađaju. Mercuziju je to smiješno jer je Benvoglio inače od onih ljudi što se svađaju sa svima zbog kojekakvih nebitnih stvari, a sad tobože želi izbjeći svađu. Dok Mercuzio tako govori Benvogliu, primijete da dolazi Tibaldo s pratnjom.
Tibaldo želi razgovarati s njima dvojicom, pita Mercuzija gdje je Romeo jer je primijetio da Mercuzio svuda ide s njim. Benvoglio ih nagovara neka se idu svađati na neko skrovitije mjesto jer tu na trgu svi gledaju u njih, no Mercuzio ne želi uzmaknuti.
Dolazi Romeo. Tibaldo mu govori da je hulja, no Romeo se ne želi svađati s njim. Tibaldo se ipak želi boriti s njim jer ga je Romeo mnogo puta uvrijedio, no Romeo to niječe i govori: „Kunem se, / Da nikad uvrijedio te nisam / I da te ljubim više nego možeš / I zamisliti, dok ne doznaš razlog / Toj ljubavi – i to ti budi dosta, / Moj Capuletti, koje ime cijenim / Baš ko i svoje rođeno.“. Mercuziju je dozlogrdilo Tibaldovo šepurenje te stoga uzima mač i izaziva Tibalda na borbu, što Tibaldo spremno prihvaća. Njih se dvojica bore unatoč tome što ih Romeo pokušava smiriti. Tibaldo tad rani Mercuzija, a onda ode sa svojim pristašama.
Mercuzio zapomaže te stoga šalje paža po vidara (liječnika). Romeo mu govori neka bude hrabar jer sigurno nije teško ranjen te će se brzo oporaviti. Mercuzio stalno proklinje i Capulettijeve i Montecchijeve, neka obole od kuge obje obitelji. Benvoglio odvodi Mercuzija, no ubrzo se vraća Romeu govoreći mu da je Mercuzio umro. Romeo sad zna da mora osvetiti njegovu smrt: „Što tu se zače, mora da se svrši.“. Vraća se i Tibaldo, te ga Romeo napadne. Iz te je borbe Romeo izašao kao pobjednik, a Tibaldo je smrtno ranjen. Benvoglio kaže Romeu neka pobjegne jer će ga osuditi na smrt ako ga nađu.
Romeo tad odlazi, a oko Tibaldova se tijela počinju okupljati građani, pitajući kamo je nestao Tibaldov ubojica. Napokon dolazi i knez Escalo u pratnji Capulettija i Montecchija i njihovih supruga. Escalo upita tko je ubio Tibalda, a Benvoglio mu reče: „Iskazat ću vam, dični kneže moj, / na koji način zametnuo se boj. / Tibaldo pade od Romea našeg, / Al on je smako Mercuzija vašeg.“. Gospođa Capuletti plače nad mrtvim Tibaldom. Escalo upita tko je uopće započeo tu svađu, a Benvoglio mu ispriča sve o tome kako je Tibaldo zapravo izazvao Romea na borbu, no Romeo u početku nije htio ni čuti za borbu, ali umiješao se Mercuzio, kojeg je Tibaldo ubio, a zatim je Romeo htio osvetiti njegovu smrt ubivši Tibalda. Gospođa Capuletti reče Escalu neka ne sluša što Benvoglio govori jer je on Montecchi i želi zaštititi Romea i stoga laže o svemu. Escalo reče da će izgoniti Romea iz grada i bolje mu je da ga više ne vidi ovdje.
Nakon toga svi odu.
2. prizor:
Julija je u svom vrtu. Ne može dočekati noć da vidi svog Romea. Uto dolazi dojilja noseći uže u ruci, uže koje će poslužiti Romeu da napravi ljestve i popne se k Juliji.
Dojilja joj govori da je mrtav, iz čega je Julija zaključila da je Romeo mrtav. No dojilja kaže da je mrtav Tibaldo, Romeo ga je ubio i stoga je prognan iz grada. Julija je očajna zbog toga jer joj je to gore nego da je Romeo mrtav; očajna je znajući da je Romeo blizu, a ne smije ga nikad više vidjeti. Dojilja joj govori da se Romeo skriva kod oca Lorenza pa će otići k njemu. Julija joj kaže: „O nađi ga i ovaj prsten daj / Mom vojnu vjernom. Reci, neka dođe. / Da posljednji se oprostimo put.“. Nakon tog razgovora obje odu.
3. prizor:
U Lorenzovoj ćeliji. Lorenzo govori Romeu da je čuo da će zbog ubojstva Tibalda Romeo biti prognan iz grada. I on je očajan zbog te kazne jer zna da više nikad neće vidjeti Juliju. To mu je gore od smrti.
Začuje se kucanje na vratima. Lorenzo govori Romeu neka se sakrije u njegovu radnu sobu. Na vratima je Julijina dojilja, nosi poruku za Romea. Dojilja govori da je Julija očajava otkad je čula koja je Romeova kazna, na što Lorenzo odgovara da je i Romeo takav. Dolazi i Romeo, uplakan. Lorenzo mu govori neka bude sretan što je osuđen na progonstvo, a ne na smrt jer uvijek postoji mogućnost da se knez Escalo smiluje i dopusti mu da se vrati u grad. Kaže neka noćas ide k Juliji kao što je i planirao, ali neka ne ostaje do zore jer će ga inače netko vidjeti, a tad mu nitko više neće moći pomoći. Romeo govori dojilji neka prenese taj plan Juliji, a tad se dojilja sjeti da je Julija poslala Romeu prsten te mu ga preda i odlazi.
Romeo je sretan što će moći vidjeti Juliju. Lorenzo mu govori neka se čuva, neka ne ostaje do zore, a dok je u progonstvu, boravit će u Mantovi, a Lorenzo će mu s vremena na vrijeme slati sluge koje će ga obavještavati o stanju u gradu.
4. prizor:
U jednoj od soba u Capulettijevoj kući razgovaraju Capuletti, gospođa Capuletti i Paris. Paris se želi što prije oženiti Julijom, te gospođa Capuletti kaže da će odmah sutra ujutro ispitati Juliju što misli o tome. Capuletti je uvjeren da će Julija pristati na udaju, te dodaje kako je najbolje da se vjenčaju u četvrtak, odnosno za tri dana. Paris se složi s njim, te se tad rastanu i odu na počinak.
5. prizor:
Romeo i Julija su u Julijinoj sobi. Bliži se zora, pa Romeo mora ići, no Julija se ne želi rastati s njim pa smišlja svakojake izgovore kako bi ga još samo malo zadržala uz sebe. Romeo veli da je spreman umrijeti ako ona to želi, pa će ostati ako treba i cijeli dan, no Julija ipak ne želi da on umre te mu govori neka pođe. No ipak oboje nekako slute kako im se bliži kraj života. Dolazi dojilja reći im da je već svanulo te da s Julijom želi razgovarati njezina majka i Romeo sad mora ići kako ga ne bi uhvatili. Romeo odlazi kroz prozor koristeći uže koje je pribavila dojilja.
U Julijinu sobu ulazi njezina majka. Julija plače zbog rastanka s Romeom, no njezina majka misli kako plače zbog Tibalda te joj govori kako će osvetiti njegovu smrt, neka se Julija ništa ne brine. Julija glumi kako mrzi Romea te govori kako će biti zadovoljna tek kad ga vidi mrtva. Majka joj govori neka se razvedri jer će u četvrtak postati ženom mladog grofa Parisa u hramu svetog Petra. Julija govori da se nema namjere udavati: „A kad i budem htjela, kunem se, / Romea – kojeg znaš da mrzim – volim / No Parisa.“.
U sobu dolazi i Capuletti te mu supruga govori kako je Julija rekla da se neće udati za Parisa, no on joj na to odgovara da se ili uda za Parisa ili neka ide iz njegove kuće. Nakon što otac ode, i majka joj govori neka radi kako god želi jer joj ni ona nema više što za reći.
Kad su oboje otišli, i dojilja savjetuje Juliji neka se najbolje uda za Parisa. Julija ih ne želi poslušati jer ni oni ne poštuju njezine želje, te govori dojilji neka kaženjezinoj majci da se ide ispovijediti kod oca Lorenza. Nakon što dojilja ode, Julija je smislila plan kako će otići Lorenzu neka joj pripravi neki svoj lijek (Lorenzo se bavio pripravom lijekovima od bilja) i pomogne joj.
ČETVRTI ČIN
1. prizor:
Paris je došao posjetiti oca Lorenza i obavijestiti ga o vjenčanju s Julijom koje se treba održati u četvrtak. Lorenzo se čudi što je vjenčanje tako brzo nakon Tibaldove smrti te pita zna li Julija za to da je vjenčanje u četvrtak. Paris govori kako je Julijin otac rekao da se vjenčaju tako brzo kako bi Julija što prije preboljela Tibaldovu smrt.
Uto dolazi i Julija, na ispovijed. Paris ju već sad naziva svojom ženom, što Juliji nije baš milo, no pravi se da je sve u redu. Kaže da je došla ocu Lorenzu na ispovijed pa zato Paris odlazi.
Julija odmah iznosi Lorenzu svoje jade. Nada se da je Lorenzo smislio kako će pomoći Romeu i Juliji da ostanu zauvijek zajedno. Lorenzo kaže da je čuo kako se ona mora udati za Parisa i da ništa ne može odgoditi taj događaj. Julija mu na to kaže da bi se radije ubila nego se udala za Parisa: „Ne reci, oče, da si o tom čuo, / Van da mi kažeš, kako to ću spriječit, / Il ako tvoja mudrost ne zna lijeka, / Nazovi mudrom moju namjeru, / I ovaj nož će smjesta mi pomoći! / Romeovo je srce s mojim Bog / Udružio, a naše ruke ti -“. Lorenzo veli kako je smislio kako da pomogne Juliji. Kaže, ako joj je milija smrt od udaje za Parisa, onda može podnijeti i to da se čini da je mrtva. Smislio je lijek od kojeg će Julija zaspati i činit će se mrtva, a kad ju odnesu u grobnicu, Romeo će čekati da se ona probudi i onda će moći živjeti zajedno. Lorenzo nadodaje kako će on poslati Romeu pismo u kojem će mu objasniti cijelu situaciju i doći će čekati da se ona probudi. Ona se složi sa svime, kaže da ju nije strah ničega, te Lorenzo kaže kako će poslati jednog od redovnika u Mantovu da preda Romeu pismo, a Julija neka izvrši plan. Julija se pozdravi s Lorenzom i ode.
2. prizor:
Na trijemu Capulettijeve kuće Julijini roditelji i dojilja sa slugama dogovaraju sve za vjenčanje. Uto dolazi Julija s ispovijedi. Capuletti je vidno sretan što će se njegova lijepa kći udati za grofa Parisa, a Julija je također sretna, ali samo prividno. Julija kaže dojilji da joj pomogne izabrati nakit za četvrtak. Majka kaže da do četvrtka ima puno vremena za to, no Capuletti govori neka samo ode jer sutra treba ići u crkvu dogovoriti sve detalje oko vjenčanja. Julija i dojilja odu.
3. prizor:
Dojilja i Julija izabrale su haljinu za vjenčanje, no sad ju Julija moli neka ju ostavi samu jer mora mnogo molitava izmoliti kako bi Bog blagoslovio njezin život pun grijeha.
Uđe i gospođa Capuletti, no i njoj Julija govori što i dojilji, da ju ostave samu večeras, te gospođa Capuletti i dojilja odlaze.
Julija se sprema popiti napitak od kojeg će zaspati. No ima neke sumnje: možda je taj napitak zapravo otrov jer Lorenzo želi da ona umre jer ga je sramota što ju je potajice vjenčao s Romeom. No ako i nije otrov, što ako se probudi sama u grobnici, gdje će pored nje ležati mrtvi Tibaldo, te ju toliko prenerazi taj prizor mračne grobnice pa poludi? Pored sebe je stavila bodež za slučaj da se probudi prije nego što je mislila pa se ipak bude morala vjenčati s Parisom. Ipak voli Romea te ispija napitak (utorak je navečer) i padne na postelju.
4. prizor:
U Capulettijevoj kući već naveliko teku pripreme za sutrašnje vjenčanje. Dojilja odlazi po Juliju jer se treba spremiti i otići sa zaručnikom u crkvu. Bezuspješno pokušava probuditi Juliju i tad shvati da je Julija mrtva (dakako, samo prividno) te počne glasno zapomagati i zvati Capulettija i gospođu. Prvo dolazi gospođa Capuletti pitati dojilju zašto viče, no shvativši razlog, i ona poče zapomagati. Dođe i Capuletti te ostane bez riječi od boli.
Dolaze Lorenzo i Paris sa sviračima pitati je li Julija spremna ići u crkvu. Capuletti im tad donosi ružne vijesti. Nadodaje i kako će sve što su spremili za vjenčanje, sad poslužiti za pogreb. Lorenzo im svima savjetuje da se odu spremiti kako bi mogli Juliju ispratiti na vječni počinak.
PETI ČIN
1. prizor:
Ulica u Mantovi. Romeu dolazi Baltazar prenijeti tužne vijesti iz Verone: Julija je mrtva. Romeo je slomljen. Traži od Baltazara papir i crnilo kako bi napisao pismo, te brze konje kako bi još večeras otišao iz Mantove. Pita Baltazara nije li mu neki redovnik dao pismo koje je trebao predati Romeu, no Baltazar mu odgovara da nije. Romeo mu tad govori neka ode, a on će ubrzo za njim. Baltazar ode.
Romeo govori kako će večeras ležati zajedno s Julijom u grobu, no mora smisliti kako će to izvesti. Sjeti se da je u blizini neki ljekarnik te će od njega zatražiti nekakav otrov. Ljekarnik mu isprva ne želi ništa prodati jer se boji smrtne kazne koja je propisana za svakog tko proda nekome otrov, no ubrzo promijeni mišljenje jer mu Romeo nudi puno novaca, a ljekarnik je siromašan. Sad Romeo može izvršiti što je naumio.
2. prizor:
K Lorenzu dolazi otac Giovanni kojeg je Lorenzo poslao da Romeu preda pismo, no Giovanni nije uspio izvršiti taj nalog jer nije mogao zbog redara ući u Mantovu. Budući da je u Veroni vladala kuga u nekim dijelovima, redari su posumnjali da su i Giovanni i njegov pratitelj možda bolesni te ih ne htjedoše pustiti u Mantovu.
Lorenzo je očajan, ne zna kako će sad spasiti stvar. Mora otići što prije do Julije u grobnicu jer će se ona uskoro probuditi, a ponovno će pisati u Mantovu i reći Romeu sve, a Juliju će dotle zadržati u svojoj ćeliji kako bi dočekala Romea.
3. prizor:
Pored grobnice obitelji Capuletti nalaze se Paris i njegov paž. Pažu je rekao neka ugasi baklju jer ne želi da ga itko vidi. Donio je Juliji cvijeće te želi biti s njom. Kaže pažu neka ode na ulaz i pazi da netko ne naiđe, a ako tkogod naiđe, neka zazviždi. Paž učini što mu je Paris rekao iako se boji što će biti sam usred groblja.
Paris stavlja cvijeće pored Julije i govori kako će joj svake noći tako donositi. Uto paž zazviždi te se Paris skloni jer se netko približava.
To ulaze Romeo i Baltazar. Romeo daje Baltazaru pismo koje treba predati Romeovu ocu te mu govori neka sad ode i ostavi ga samog s Julijom. Također mu govori, ako vidi da se vratio iz znatiželje, vidjeti što to Romeo radi, ubit će ga. Baltazar ode, no ipak se skrije nedaleko grobnice jer vidi da je Romeo poludio i da snuje zle stvari pa će on biti u blizini kako bi to pokušao spriječiti.
Romeo ulazi u grobnicu, a Paris stane pred njega želeći spriječiti da oskvrne Julijino tijelo. Počnu se boriti te Romeo ubije Parisa. Romeo tad popije otrov i umre govoreći: „U cjelovu / Ovako umirem!“.
Uto stiže i Lorenzo na groblje te vidjevši Baltazara, kaže mu da mu pomogne ući u grobnicu. Baltazar mu govori da je i Romeo unutra već pola sata. Također, Baltazar govori kako je zaspao i usnuo da se Romeo borio s nekim i ubio ga. Lorenzo mu govori neka on sad ode, a Lorenzo će sam unutra izvidjeti situaciju.
Lorenzo uđe i ugleda svu tu krv. Vidi mrtve Romea i Parisa. Uto se Julija probudi. Lorenzo joj govori da trebaju otići odavde jer čuje da netko stiže. Julija pita za Romea, te ga tad ugleda pored sebe mrtvog. Lorenzo više ne smije oklijevati i mora otići da ga ne nađu tu. Julija vidi da je Romeo popio otrov: „Ha, otrovom je dokrajčio muke! / O tvrdice, zar sve si popio - / Ni kapi nisi drugarske mi htio / Prepustiti, da pođem s tobom? / Poljubit ću ti usnice, jer možda / Još osta nešto jeda na njima, / Da umremo od istog napitka.“. Julija poljubi Romea. Julija čuje buku izvana te uzima Romeov bodež i probode si grudi: „Tu, tu su tvoje korice!“.
Ulaze stražari i Parisov paž. Vide ih sve mrtve. Drugi pak stražar nalazi Lorenza koji je sav uplašen i dršće. Dolazi knez Escalo s pratnjom, a ubrzo i obitelj Capuletti jer im nije jasno čemu sva ta buka koja se stvorila oko njihove grobnice. Stražar im govori kako su unutra mrtvi Julija, Romeo i Paris. Capuletti je očajan jer shvaća da je Julija tek sad mrtva, kad si je probola srce Romeovim bodežom. Dolazi i Montecchi. Escalo mu prenosi vijest o Romeovoj smrti, na što Montecchi odgovori da mu je i supruga umrla noćas, zbog tuge što je Romeo prognan i tako daleko od nje.
Lorenzo im tad priča kako je došlo do tog nemila događaja, a Baltazar im predaje pismo koje je Romeo napisao svom ocu. Escalo kaže da Romeovo pismo potvrđuje Lorenzove riječi. Tad govori Capulettiju i Montecchiju: „A sada amo dušmani! Montecchi / I Capuletti – evo, kakav bič / Na vašu mržnju pade. Ljubavlju / Razorilo je nebo vašu radost! / A ja sam trpeć važu omrazu, / Izgubio dva mila rođaka - / I tako svi smo sada kažnjeni!“.
Capuletti pruža ruku Montecchiju u znak pomirbe, a Montecchi kaže da će njegovoj kćeri u Veroni podići kip od suha zlata, a Capuletti nadodaje kako će Romeo zauvijek sjati uz njegovu Juliju; „Dvije jadne žrtve naše mržnje klete“.
Escalo govori: „Maglovit mir nam nosi ova zora, / Od bola sunce svoju glavu skriva - / Koješta još ispitati se mora, / Da nekriva razaznamo od kriva - / Jer težu kob nitko nije žeo / No Julija i mili njen Romeo.“
ŽIVOTOPIS:
Među istaknutim je pripovjedačima u vremenu hrvatskog realizma bio Vjenceslav Novak najmlađi, ali i najplodniji. Rođen je 11. rujna 1859., a u književnosti se javlja pripoviješću "Maca" već 1881.; posljednji je njegov roman "Tito Dorčić" objavljen neposredno nakon njegove smrti, 20. rujna 1905.
Dvije su njegove značajke, u usporedbi s ostalim pripovjedačima njegova vremena, veliko područje životne građe koju je obuhvatio u svojim djelima te izrazito socijalno osjećanje kojim su ona proniknuta.
U svojim je pripovijestima i romanima zahvatio četiri područja: grad Senj u njegovoj prošlosti i u svom vremenu; Podgorje; hrvatsko građanstvo i malograđanstvo; hrvatski proletarijat.
Likove nije izmišljao, nego su mu se oni sami nametali u njegovim svakidašnjim susretima. Cijeli njegov književni rad ima izrazito socijalno značenje.
Djela: "Posljednji Stipančići", "Pod Nehajem", "Pavao Šegota", "Nezasitnost i bijeda", "U glib", "Iz velegradskog podzemlja", i dr.
O DJELU:
Od iskrenih simpatija prema radnicima i proleterima Novak se postepeno razvio od slikara ljudske bijede i do kritičara društvenih odnosa. Od pisca regionalista i slikara birokracije postao je pomalo slikarom općih hrvatskih nevolja i težnji, postavljajući se otvoreno na stranu slabijih. U noveli "U glib" kritičar je Hrvat, siromašni student Jerko Pavličević. Na vidiku nepravde koja se očituje u činjenici što imućni i manje talentirani đak otima stipendiju siromašnom i nadarenom.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: pripovijetka
MJESTO RADNJE: Zagreb
SADRŽAJ:
„Artur Kranjčić došao je punom i svijetlom dušom u Zagreb da se upiše na juridički fakultet.“
Dobio je stipendiju od dvjesto forinti, što ga je jako obradovalo, kao i njegove roditelje iako su bili imućni. U Zagrebu su m use odmah ostvarili gotovo svi snovi: „grad, okolica, društvo, knjige, predavanja, pozornica – sve je teklo poput bistre i bujne rijeke u njegovu dušu i natapalo je svojom oplođujućom snagom“. Taj je divan život trajao punih pet tjedana, a tad mu se prvi put javio nemir u duši, nostalgija za obiteljskim domom. Ovo mu je bio prvi put da je daleko od roditelja. U svakom je trenu razmišljao o njima i o svom domu. Tako se sjetio i nekog svog prijatelja iz gimnazije koji je također došao u Zagreb na fakultet te ga odluči potražiti jer bi mu dobro došlo da se može izjadati nekom „svom“, nekom tko dijeli njegove osjećaje. Ubrzo je saznao gdje taj prijatelj živi te se uputio k njemu.
Taj se prijatelj zvao Jakov Kosović. On je bio seljački sin koji je također poželio više se obrazovati pa je otišao u Zagreb na fakultet. Jakov je u gimnaziji bio najbolji matematičar, sve je probleme lakoćom rješavao. Iako je volio matematiku, mnogi su mu rekli da će za studiranje matematike jako teško dobiti stipendiju i stoga je u molbi napisao da bi se uz matematiku posvetio i filologiji i povijesti. Tad je saznao za natječaj za stipendiju „na koju su imali pravo sinovi iz bivše Granice koji će slušati bilo koju granu nauke u sveučilištu“. A kako je saznao da je najsiromašniji od svih koji su poslali molbu, bio je siguran da će dobiti stipendiju. No vratili su mu molbu s porukom: „Zamoljena potpora bi podijeljena drugome.“. Saznao je da je njegovu stipendiju dobio Artur Kranjčić, bogati trgovčev sin jedinac. I iako je volio Artura, ipak je sad osjetio neprijateljstvo prema njemu. Jakovljev se otac odmah pomirio s tim da Jakov nije dobio stipendiju, samo rekavši rezignirano: „Tako je uvijek bilo... gospoda su jača...“. No Jakov se nije mogao pomiriti s tim. „Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namijenjeno siromahu?“ Jakov je znao da ima talenta i veliku volju za učenjem pa je stoga i tražio stipendiju, a i njegovi su bili siromašni pa mu inače ni ne bi mogli priuštiti fakultetsko obrazovanje. I Artur je talentiran i želi učiti, no nema ono najbitnije: nije siromašan; on je jedinac bogata oca, a Jakov je jedan od petero djece siromašna oca. Jakov uspoređuje svog oca s Arturovim i nije mu jasno kako uopće netko može i razmišljati komu će dati stipendiju kad se i vidi da je njegov otac jako siromašan, a Arturov nije. Ničim si nije mogao objasniti situaciju u kojoj se našao. Tad se u Jakovu jave mržnja i želja za osvetom. Poslao je molbu za stipendiju i u Zagrebu, no odgovora još nije bilo, a on već mora putovati na fakultet. Otac je prodao nešto žita, a brat mu je iz Rijeke poslao pet forinti.
„U rubac je svezao svoje dvije rubače i nešto rublja, k tomu je primetnula mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata – i tako pošao pješke do prve željezničke stanice.“
Na ploči je u sveučilištu Jakov vidio oglas kojim se traži sustanar. Oglas je stavio Jerko Pavličević i stoga ga Jakov odluči potražiti. Jerko ga je uvjeravao kako od tog stana jeftiniji neće naći, a imaju svoju sobu i nitko im neće dosađivati. Saznavši da ni Jakov nema nikakav mjesečni prihod, Jerko se razveseli što je našao nekog slična sebi i kaže da će se izvrsno slagati. Zatim su krenuli u stan. Nakon pola sata hoda dođoše napokon na odredište. Stan je bio malen i otužan. „- Zidovi plaču... – rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne kapljice po zidu... – A molim vas, što da bude veselo u siromaha?“ No unatoč tome, Jakov odluči ostati s Jerkom.
Nakon tri dana Jerko donosi Jakovu vijest da ga zovu u dekanat, sigurno radi stipendije, a Jakov reče da bi ga jedino to sad spasilo jer je potrošio skoro sve novce koje je imao. Jakov je bio uzrujan i svakakve su mu se misli rojile u glavi. „- Sad ću znati sve... – pomislio je naglo i našao se s ledenom, kao okamenjenom dušom pred vratima dekanata... Pavličević je stajao na dnu stuba i, turivši obje ruke u džepove svoga istrošenoga kaputa, čekao na Jakova. Najednom se pomolio gore Jakov... Bio je blijed, a kad je vidio Pavličevića, usta su mu se otvorila na osmijeh...“ Jakov reče da je opet odbijen. Više nije bilo spasa, mora otići kući, no Jerko ga tješi da može kod kuće učiti, a dolazitisamo polagati ispite. Ali Jakov je očajan, govori da je izgubljen. Jerko mu zato predloži da odu u krčmu da se malo razvedre i potroše dvije forinte koje mu je majka poslala. U krčmi su popili dosta vina, a Jerko je naručio još. Govori da neće štedjeti: „- Kad nemaš dugo, dugo ništa, pa ti ovako iznenada kapne groš – razveseli srce!“
Jerko je zatim iz džepa izvadio majčino pismo da ga pročita Jakovu, te mu nagrnu suze na oči. Govorio je koliko je dobra njegova majka. Njih dvojica zato nazdrave svojim majkama koje otkidaju sebi od usta samo da bi mogle njima pružiti ono što trebaju. Jerko skrene s teme da se ne rastuže još više. Govori Jakovu da će teško naći posao jer je sve već razgrabljeno, ljudi odlaze u tuđinu, a na njihova mjesta dolaze stranci, ostavljajući tako Hrvate nezaposlene i siromašne. Jakov je sa zanimanjem slušao njegova razmišljanja. Nakon toga i ostatak su novca potrošili na vino, da utope tugu i olakšaju dušu.
„Jednom poslije podne sjedio je Jakov u tamnoj sobici i gledao u posao kojim je bio zabavljen Pavličević.“ Jerko je prao košulju i odjednom počeo držati govor o gladovanju, „to je zločin ubojstva počinjen od onih koji su krivi da gladuješ“. Govori Jakovu kako je Arturov otac kriv što on gladuje jer tako bar neće imati problema sa zakonom ako Jakov umre, a da ga je ubio, odgovarao bi za taj postupak. Ali ishod će biti isti – umro bi i da ga je ovaj ubio, a može umrijeti i od gladi. Artur se lijepo hrani i odijeva, a Jakov gladuje. A za mlada je čovjeka gladovanje smrt jer tijelo nema hrane da se razvija, što uzrokuje slabljenje i propadanje organizma. Jerko i dalje govori o tome da je gladovanje čovjeka protivno prvom Božjem zakonu. Kaže da čovjek može sve podnijeti, i hladnoću, i bolest, no ne može glad. Gladan se čovjek i vragu nekad proda za malo kruha. Imao je i on ideale kao i svi ljudi, ima ih još uvijek, „a što je čovjek bez ideala?“, no često ga je glad natjerala da izda ideale. Dalje nastavlja mišlju da siromaštvo oštećuje čovjeka, a ne da ga jača. Jerko i dalje žestoko zbori, o tome da su siromašni ljudi svugdje zapostavljeni, svi ih gledaju svisoka. „U gladovanju privikavaš se na poniznost, ćutiš kako se siti sve smjelije i drskije dižu nada te... A u tebe je možda više duha nego što ga ima u njih“, no pravda će stići, kad-tad. Jerko napokon veselo podigne košulju koju je oprao, no opet se smrkne. Kaže kako mu se nikad dosad nije dogodilo da nema baš nimalo novca. Govori kako je prije uvijek mogao posuditi novce od nekog svog rođaka, no više ni taj nema. Kad je Jakov rekao da je ljudima jednostavno nestalo novca, Jerko mu kaže da je naivan, pita ga kako onda nađu novac za sve te beskorisne stvari, kao što su parade. Sav novac „glavešine“ potroše na sebe i svoju zabavu. Jerko je i dalje pričao, no Jakov ga više nije slušao. U posljednja je dvadeset četiri sata pojeo samo komad kruha. Sjetio se svoje rodne kuće. Roditelji i braća sjede oko vatre, jedu vrući krumpir, a majka se pita što radi njezin Jakov. Jerko ga trgne iz misli, reče mu da ide po kruh. Uto pokuca netko na vrata. Bio je to Artur Kranjčić.
S Arturom se Jakov sreo samo jednom otkad je u Zagrebu. U njemu se javi onaj osjećaj mržnje zbog otete stipendije. No Artur mu srdačno pruži ruku i kaže da mu je drago što ga je našao. Artur je iskreno bio radostan i veselo pričao Jakovu o svom dosadašnjem životu u Zagrebu očekujući da će i Jakov dijeliti njegovo oduševljenje. Artur je i Jerku pružio ruku, no on ju ne prihvati, nego samo oštro kaže: „Vi ste sin onoga načelnika koji vam je izmolio stipendiju.“. Jerko mu grubo nastavi spočitavati kako može bez imalo grižnje savjesti gledati Jakova kako gladuje, a oteo mu je stipendiju. Artur nije ništa shvaćao, bilo mu je neugodno, no Jerko je nastavio s optuživanjem iako je Jakov pokušavao smiriti situaciju. No najednom Jerko zašuti, a tada reče Arturu da zna da on nije nizašto kriv, no Jakov gladuje, a Artur se „luksuzira“, pa se zato poziva na njegov razum, na njegov moral. „Sit čovjek pretrpava punu torbu noseći je ispred gladne rđe, a ona skapava od gladi... Sit gleda rđu koja skapava, ide s punom torbom i dalje i misli u sebi: Umrijet će rđa naravnom smrću, jer nije imala što da jede...“ No isto tako koliko zna da Artur nije kriv za nastalu situaciju, toliko zna da je Arturov otac kriv, on je znao što radi, znao je da je to grijeh, a ipak je to napravio. Jakov je rekao da je dosta svega toga, no Jerko i dalje govori Arturu da promisli što mu savjest govori o tom nepravednom činu koji je počinio njegov otac.
Na vratima se čulo oštro kucanje i u sobu uniđe Marko Ivčević, dvadesetčetverogodišnji pravnik na zagrebačkom sveučilištu. Bio je Jerkov sugrađanin i prijatelj. Ni on više nije imao nikakvih prihoda. Pozdravio se s Jerkom i Jakovom, a Artura je ignorirao. Artur kaže da odlazi i pita Jakova ide li s njim, a zatim je pružio ruku Ivčeviću, no ovaj ju nije prihvatio, nego je samo hladno rekao isto što i Jerko: „Vi ste – rekao mu je onda kao s visoka – sin jedinac imućnoga oca gradonačelnika koji vam je izmolio stipendiju?“. Artur nije odgovorio. Bio je blijed i umoran od Jerkovih optužbi, stoga se samo naklonio i otišao. Jakov upita Jerka zašto je napadao Artura, on mu je prijatelj, nije nizašto kriv. Jerko kaže da to sve u njemu kipi već duže vrijeme i morao se na nekom iskaliti, ni ne zna što je sve govorio. Jakov mu kaže da je vrijeđao Arturova oca, no Ivčević kaže da se slaže s Jerkom jer su Artur i njegov otac bezobzirni. Jerko kaže da se ipak trebao malo suzdržati, no nije mogao jer gleda Jakova gladna već dva dana. Ivčević poče vikati na njih: „Biju vas po licu, a kad udare jedanput rukom o zid mjesto po vašem licu, vi ih molite za oproštenje... Pa neka vas biju!“. Još je nešto htio reći, no primijetio je da je Jakovu loše. Najednom se Jakov onesvijesti. Kad su ga uspjeli osvijestiti, Ivčević im reče da ima dvije forinte pa neka idu večerati svi zajedno.
Jakova je svladala već prva čaša vina te ga je Jerko vodio kući. Jakov ga opet upita zašto je uvrijedio Artura, a Jerko ponavlja da je to učinio jer je Jakovu oteo stipendiju koja mu je hitno trebala. No Jakov i dalje ispituje zašto je vrijeđao baš Artura, koji je dobar i nije nizašto kriv. Jerko klikne kako je Jakov dobar čovjek i poljubi ga u čelo.
Artur nije mogao izbaciti iz glave Jerkove optužbe koje su ga jako zaboljele. Razmišljao je kako treba učiniti nešto, nešto čemu nije dorastao, nešto da nestanu Jerkove riječi i da ponovno izađe na svjetlo mirne i čiste duše. Nakon tri je dana odlučio pisati ocu da se odriče stipendije jer ga guši, svi ga uvijek poprijeko gledaju. Bilo ga je strah očeve reakcije, skoro pa je odustao od nauma, no na kraju ipak sjedne i počne pisati. Piše ocu kako ga kolege mrze zbog tog što je Jakovu oteo stipendiju. „Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. (...) Oče, riješi me ovoga tereta!“
Bio je zadovoljan pismom kad ga je dovršio, već je mogao vidjeti kako se otac hvali sinovljevim čvrstim karakterom. No očev je odgovor glasio neka ne priča bedastoće, d anije on jedini bogataški sin koji uživa potporu za svoje nauke i neka nastavi živjeti kao i dosad, a oni koji ga mrze su samo zavidni.
„I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.“
LIKOVI:
Antun Kranjčić:
„Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim neiskustvom u svijet...“
Jakov Kosović:
„Taj se drug Arturov iz gimnazije zvao Jakov Kosović i bio je seljački sin tamo iz najrđavijeg kraja u Lici. Kroz gimnaziju se provlačio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali, pa zato ga je stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije toliko u krvi doista nikojemu ogranku hrvatskog naroda koliko Ličaninu.“
„Jakov je bio u gimnaziji najvrsniji matematičar. U tom predmetu nije poznavao poteškoća.“
Jakovljev otac naspram Arturova oca:
„Činilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gaćama, u otrcanoj platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojničkom kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam godina kad se posljednje dijete krstilo – gleda ga takova, a pored njega stoji Arturov otac, ugojen gospodin, načelnik grada, u odijelu francuskog kroja, s teškim zlatnim lancem na prisluku i s punim prstima prstenja... Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je na ponuku sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu – a uza nj je pružio i Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežući za istom milostinjom, mole: - Udijelite meni! – I ne može Jakov naočigled toga kontrasta da shvati kolebanje onih koji odlučuju, o potpori, u čiju će ruku pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Čemu tu kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu čovjeka koji je zlatom nakićenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje – ali na licu nije bilo stida...“
Jerko Pavličević, Jakovljev sustanar:
„Dozna za adresu i upozna se s nekim pravnikom četvrte godine, Jerkom Pavličevićem. Taj Pavličević našao je sobu za dvojicu uz šest forinti mjesečno stanarine.“
Marko Ivčević, Jerkov sugrađanin i prijatelj:
„Na vratima se čulo oštro kucanje i odmah je ušao u sobu ozbiljnim korakom mlad čovjek od dvadeset i četiri godine. U njega je bilo široko lice, crn brk i velike crne oči samosvjesna, ponešto prkosita pogleda. Zvao se taj čovjek Marko Ivčević, bio je pravnik već jednu godinu u zagrebačkom sveučilištu. (...) Bio je u njega i nagao temperament i neko žučljivo isticanje svoje „čovječanske“ vrijednosti. U sebi je bio čovjek dobar, ali njegovo nesakriveno zahtijevanje da ga učenici i roditelji respektiraju – nijesu trpjeli ni jedni ni drugi. Tu slaboću držali su da je napetost i oholost sirotinje koja mora biti ponizna – i tako je stradao. Poradi stradanja zapeo je i s ispitima.“
JERKOV i JAKOVLJEV stan:
„U dvorištu je bila dugačka, niska, žuto oličena kuća sa mnogo vrata i prozora. (...) Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze. - (...) Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol, svaki svoj stolac – a vode koliko god hoćete! – dodao je veselo pokazavši na zemljani vrč odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici kraj male željezne peći. Ta je pećica imala lik dugačkog i vrlo začuđenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog prezačuđenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo proplakati.“
ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873., a najveći je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio učitelj.
Završivši učiteljsku školu, Šimunović i sam postaje učiteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tuđinac'', ''Porodica Vinčić''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; pripovijetka
VRIJEME RADNJE: ljeto, jesen
MJESTO RADNJE: Čardaci (Lug, Marčinkova glavica)
O DJELU:
"Duga" je napisana 1906. godine, a izašla je u "Savremeniku" 1907. godine.
U njoj se javlja motiv karakterističan za sve Šimunovićeve pripovijetke: mržnja prema svemu što je neprirodno, ustajalo, izvještačeno, a ljubav prema radosnu, nesputanu životu.
Lik je djevojčice Srne dan s velikom nježnošću i bujnim ilirizmom. Kao da i u ovoj desetogodišnjoj djevojčici živi tradicija o junaštvu, želja za smionim pothvatima, koja se dramatično sudara s malograđanskim uvjerenjem da je Bog ženama dosudio da trpe sve zlo koje im se pošalje. Srnina je nesreća opširno motivirana.
Sve su osobe u "Dugi" povezane s prirodom. Šimunovićeva sklonost lirskom opisivanju pejzaža toliko je jaka da ga katkad prikatuje ne samo kao uvjet čovjekova raspoloženja nego i kao posljedicu čovjekove radosti, tuge, nade ili očaja.
SADRŽAJ:
„Odozdo rijeka Glibuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku.“
Gore na klisurama počiva stara zapuštena tvrđava, sredinom se penju Čardaci, a dolje tiho teče Glibuša. Posljednji su ljetni dani. Nedaleko, u brežuljkastu polju, veselo teku Glibušini pritoci i čuje se žamor zaposlenih seljaka. To se polje zove Lug.
„Toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj i toplinu na Čardake i Lug, na Glibušu i njezine pritoke. No što je silno sunce više razvijalo obilja i sreće u Lugu, to su Čardaci pod njegovim božanskim zrakama postajali sve ukočeniji i tiši: varošani su se posakrili u svoje kamene kuće usječene u hrid da prospavaju to žarko ljeto.“
Samo su se mali Čardačani, dječaci, smjeli pržiti na suncu i igrati se u rijeci. Djevojčice su morale čekati večer kako bi se dotjerale i prošetale s roditeljima po selu. Serdarova je kći Srna, pravim imenom Brunhilda, cijeli dan sjedila pored prozora i osluškivala dječačku igru uzdišući žalosno što i ona ne može činiti isto. Dok su njezini roditelji Serdar Janko i Emilija spavali, Srna je tiho upijala ljeto gledajući kroz prozor. Kasnije će morati moliti s majkom, a onda u lijepoj odjeći prošetati s roditeljima čardačkom ulicom iz koje se nije vidio ni Lug ni Glibuša. „Zato je Srna i voljela to žarko popodne nego večer, pa je sa čežnjom slušala veseli žamor dječaka dolje u Lugu među rakitom.“ Unatoč svemu, Srna je bila vesela pa bi često i zapjevala od sreće onim svojim lijepim i milim glasom, pa bi tad otrčala i do roditelja da vidi je li i do njih došla ta sreća, no to se nikad nije dogodilo. Serdar i Serdarovica mislili su kako je nepristojno da djevojčica pjeva kad god želi, a nisu joj ni glasovir kupili.
Majka i otac opomenu ju što stoji na prozoru gdje ju svi mogu vidjeti, a opomene su se događale svakodnevno. Srna je također svakodnevno morala piti nekakve napitke kako bi ostala zdrava, a roditelji joj nikad nisu dali ni da jede koliko hoće jer „dječaci mogu žderati koliko hoće“. „Oni treba da budu veliki i jaki, a ti moraš biti tanka i vitka.“ Srna je voljela gledati igre dječaka i svaki bi put pustila suzu što se nije mogla igrati poput njih. Ona se ionako nije uklapala među čardačke djevojčice, uvijek je imala drugačije želje od njih: htjela se penjati na drvo, preplivati rijeku, jahati konja... Jednom je uzela očevu pušku i tko zna što bi se dogodilo da joj ju nisu oduzeli, a zbog toga su joj zabranjivali i neke stvari koje djevojčice smiju činiti. No ona je unatoč svemu voljela svoje roditelje.
Nakon prijekora, došao je red na molitvu, no Srna je i tijekom molitve mislila samo na dječake i njihovu veselu igru. Nakon toga obukla je žutu opravu i krenula s roditeljima u šetnju prašnjavom, zagušljivom ulicom, a nakon deset se sati uvečer svi raziđu opet svojim kućama.
Došla je i jesen. Počele su kiše, a nakon njih nebo je uvijek bilo još sjajnije, stvarala se duga u tisuću boja za koju su Čardačani govorili da omogućuje da se dogode čuda, a Čardačani su vjerovali u svakojaka čuda.
Došla i je berba grožđa. Serdar i Serdarovica odluče otići sa Srnom u vinograd na Marčinkovoj glavici, koja je udaljena sat vremena od Čardaka. U podnožju su bili vinogradi, a na vrhu šuma puna siromašnih kuća. No Marčinkovi, iako siromašni, bili su na glasu zbog kljaste Save koja nije imala šake, a ipak je bila najbolja vezilja u čitavoj krajini. Sava je bila vrlo lijepa dok je bila mlada i mnogi su momci žalili zbog njezine sudbine, a bila je i vrlo pametna, no jako siromašna. Šake joj je odgrizla svinja dok je još bila u kolijevci. Sava sad ima dvadeset pet godina. Uvijek je bila tužna kad bi vidjela kako njezine prijateljice vezu i šiju, no u šesnaestoj je godini počela vesti, a ubrzo je to počela činiti tako dobro da su ju svi hvalili. Jedne je zime otišla nekamo, no vratila se za godinu dana s djetetom u naručju, djetetom tako lijepim da su ga svi željeli grliti i ljubiti, no Sava ga nije dala iz svojih kljastih ruku.
Na Marčinkovu se se glavicu Serdarovi uputili kupiti bijelog grožđa. Bio je to jedan od onih zlatnih dana kad se miješaju kiša i sunce i sve izgleda ljepše i sjajnije. S njima je išla i udovica Klara, gospodarica vinograda s bijelim grožđem. Klarin je muž davno umro pa je ostala s dva sina koji se školuju negdje. Bila je jako dobra i svi su ju voljeli. Klara je namolila Serdara neka dopusti Srni da se naskače danas, ionako ju nitko neće vidjeti. Srna je svuda trčala, „htjela je da zagrli i jablan i potok i kamen na kojem je počinula i da se zarije u vlažnu zemlju“. No htjela je sve vidjeti i svuda je trčala. A kad je zadihana došla na trenutak do roditelja, čula je Klaru kako im govori: „Grehota što vam nije sin!“, te se duboko zamislila nad tim riječima. Kad su došli do vinograda, Serdar i Serdarovica odoše k beračima, a Klara i Srna pođoše naći kljastu Savu da Srna vidi njezin vez i dijete. Našli su ju na maloj livadi, s djetetom i još dvoje djece koja su se veselo igrala oko nje.
Bilo je malo iza podneva. Sava i Klara se pozdraviše, a Srna je gledala samo Savino lice koje joj se činilo poput anđeoskog. Ubrzo Sava počne Klari pričati o svojoj obitelji i svemu ostalome onako kako to dosad nikom nije pričala. Kaže kako je ona najstarije dijete, osim njezine sestre Marte koja se udala davno, a imaju samo dva polja i malo ovaca, jako su siromašni. I uvijek joj je bilo teško pri srcu što su se svi ostali mučili i trudili, a ona nije mogla kad nema šake. Zato je počela šiti i vesti, da barem nekako bude korisna svojoj obitelji kad se ionako nikad neće udati. A tad im je ispričala kakvu joj je nesreću donio njezin vez. Često su djevojke i nevjeste dolazile gledati kako ona veze i divile joj se. Tako je jednog dana došao i njihov svećenik pa joj predložio da treba otići u grad jer će tamo ljudi čak i plaćati za taj njezin vez i da ju gledaju dok radi. Ona se opirala toj ideji, no naposljetku je ipak otišla. U gradu je bila smještena kod gospođe Lukre, koja joj je svaki dan uzimala po deset banovaca (zlatnika), a Sava je zarađivala dvaput više jer ju je mnogo ljudi dolazilo gledati kako veze, a i ono što je izvezla, prodavala je skupo. Tako je Sava htjela skupljati novce za novu kuću i stoku. No kod Lukre je počeo dolaziti neki njezin rođak, Marko, svidio se Savi, a ubrzo je Sava saznala da ju on želi oženiti. Ona je pristala. Kad su se vjenčali, dala mu je sve svoje novce, osim ono malo što je kriomice dala ocu. On je otad samo od nje tražio novce i tjerao ju da radi sve više kako bi više zaradila. Tad je Sava zatrudnjela, no Marko ju je napustio, a kad se dijete rodilo, vratio se da joj kaže da je našao dobar posao i da ju napušta. Sava mu je pokazala njihovu kći, no njega to nije previše zanimalo. Nakon toga Sava se razboljela i vratila ocu na Marčinkovu glavicu. Otad baš i ne veze, gadi joj se to. Tad joj Klara kaže da je tako svim ženama, nijedno žensko nema sreće od rođenja pa do smrti.
Počela je padati kiša, a nakon nje pojavila se duga. Svi su joj se divili. Sava kaže: „U nas svi govore da kad koja curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam još od djetinjstva slušala. Samo ne znam može li se i protrčati ispod nje.“, na što Klara upita zašto se ne bi moglo protrčati, no doda da ne zna bi li se djevojčica pretvorila u muško da to učini. Sava kaže: „Samo se male curice mogu u muško pretvoriti kad ispod duge protrče. Ja sam to znala, ali isto nijesam nikad trčala. Pogledajte samo, onolike duge nijesam još nikad vidjela!“.
Sava i Klara zadivljeno su gledale dugu, no Srna je očima mjerila Luško polje i već je vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod duge vraća k roditeljima, a oni ju grle i plaču od sreće. Tad Sava započe priču o velikom potopu iz Biblije. Nitko nije primijetio da je Srna nestala.
Savina mala braća rekoše da su ju vidjeli kako trči kroz vinograde, prema dugi. Tad vidješe kako je pala, a jedan od dječaka kaže kako je tamo močvara i da se tamo utopio Jašin konj. Klara i Sava kriknuše i potrčaše prema vinogradu. Srna je uspjela nekako izroniti „i sve gleda u dugu koja joj se činila tako blizu: treba samo još malo potrčati pa si ispod nje“. Stalno joj je u glavi bila misao da će uskoro postati sin, a pričinilo joj se i da ju i Sava bodri u tome. Trčala je preko livade i došla do polja koje joj se činilo suho i obraslo, no nije znala da se tu nalazi Mrtvo jezero, odnosno bila je to obrasla močvara i mnogi su se utopili u njoj. Srna se zatrči u močvaru i nestade je. Opet je počela padati gusta kiša. Pustim se Lugom čuo samo isprekidani plač, a Sava je i dalje dozivala Srnu.
„No Srne nijesu dozvali. Našli su je i izvukli seljaci istom peti dan.“
Prošla su već četiri tjedna od Srnine smrti, a dvadeset dana otkad su se Serdar i Serdarovica preselili iz Čardaka u pustu tvrđavu na vrhu litice. Ta je jesen za njih bila užasna, a kiša, magla i tama zavili su i Čardake u ništavilo. Nije se više vidio ni ponor u koji je jednom davno skočio mlad momak, vojnik na straži. I ta je noć bila tako tamna, puna kiše i urlikanja vjetra kad je vojnik odlučio skočiti u tu prazninu. Priča se kako ga je prije tog čina ispunila neobična sreća i osjećaj vječnosti, pa je odlučio iskušati sreću i skočiti. Na mjestu gdje su našli njegove ostatke i danas stoji kameni spomenik, jedini svjedok jedne povijesti. Serdar i Serdarovica nepomično su sjedili u toj zastrašujućoj tvrđavi među svim tim mrkim i nijemim stvarima. Oni su pred očima stalno imali prizor svoje Srne kad su ju izvukli iz Mrtvog jezera. Iako su se maknuli od svijeta, nikako nisu mogli zaboraviti taj prizor.
„Kroz njihove se uzburkane uspomene provlačili traci nekoga novog svjetla, a među njima su vidjeli blijedo i mokro Srnino lice kao da mirno spava. Mlade i nježne prsi, pokrivene bijelom košuljicom, tiho se nadizale, a tanka ručica podrhtavala u zlatnoj kosi. Dugo su gledale njihove duševne oči to izmučeno lice na novom krasnom svjetlu, pa su vidjeli i to kako je postajalo sve milije i blaže. Najednom vidješe kako se po tom dragom djetinjem licu rasplinu divna sreća, a ustanca zatreptaše od radosna smiješka.“
Kad su shvatili da je Srnina najveća sreća bila postati dječakom i uživai u životu, još se više smrknuše shvativši da su ju uvijek sputavali i tako pridonijeli tome da ona učini takvu ludost koja ju je odvela u smrt. Tad im se vrijeme učinilo beskrajno dugo, kao da njihova agonija nikad neće završiti. Tad im u očima bljesnu luđačka vatra. Pogledaše se kao da razgovaraju očima, a tad se uhvatiše za ruke i krenuše niz stepenice do vrha litice. Kiša je jako padala dok su se oni približavali mjestu na bedemu s kojeg je onaj vojnik skočio. Vjetar se stišao.
„Časak su stajali crni i prignute glave na visokom bedemu nad provalijom kao da još nešto promišljaju, a zatim ih nestade u dubini. Čardačani nijesu još nikad upamtili tako strašne noći pa su nagađali o uzrocima te silne oluje. No kad saznaše da je nestalo Serdara i Serdarovice, znali su zašto bijaše tako strašna ona noć.“
LIKOVI:
EMILIJA I JANKO SERDAR, Srnini roditelji
SRNA:
„Nije baš da joj je bilo ime Srna, već Brunhilda, no tako su je odmila prozvali Čardačani ne nalazeći u njezinu krsnom imenu onoliko čara koliko majka Emilija. I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu. Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala da bi svak, čim je vidi, pomislio na Srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj oči tako su se sjale, te bi mislio da su za sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni.“
„Bila je Srna kao vatra živa i govorila katkad čudne riječi, koje se od druge djece čardačke nikad ne čuju, niti su ostale djevojčice imale njezinih želja. Ona je htjela da se na jablan penje, da prepliva Glibušu, da trči na konju, da se potuče s dječacima – i stotinu drugih čudnovatih i strašnih stvari.“
„Ali se Srna izvukla iz močvare i sve gleda u dugu koja joj se činila tako blizu: treba samo još malo potrčati pa si ispod nje. U Srni se razigrala mlada krv i pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu. Ona je mislila da je tako stoga što se već dosta primakla k dugi. – Još malo pa ću biti sin – pomisli Srna.“
SAVA:
„Imala je zagasito, duguljasto lice, još svježe i u taj čas mirno i spokojno, pa bi ga mogao dugo i dugo gledati i bivalo bi ti sve milije.“
„A Srna sva uzbuđena i blijeda nije svraćala očiju sa Savina lica. Ono se Srni pričinjalo tako plemenito i anđeosko kakvo još nikad nije vidjela."
ŽIVOTOPIS:
Slavko Kolar (1891.-1963.) nasmijani je crtač našeg seoskog i malograđanskog života, punog vedrog i peckavog humora, s osjećanjem za ljudske slabosti, koji i kod iznošenja tužnih životnih strana zna naći dirljivu ljudsku notu koja pokazuje razumijevanje, a s njime i praštanje.
Djela: ''Nasmijane pripovijesti'', ''Ili jesmo ili nismo'', ''Mi smo za pravicu'', ''Perom i drljačom''
SADRŽAJ:
U kući broj 27 u selu Bikovcu, u kući svog supruga, i dalje je ležala bolesna Janica. Svekar Mika Labudan i svekrva Kata govore kako će Janica brzo umrijeti iako je mlada.
Janica je prije dva mjeseca rodila djevojčicu. Ležala je nekoliko dana u krevetu i motala se po kući, no onda ju potjeraše na pašu jer svekrva Kata nije mogla dopustiti da se Janica vuče po kući kao kakva dama. Janica se nije htjela svađati pa posluša Katu i ode raditi. No na njezinu su nesreću počele hladne i beskrajne jesenje kiše pa se Janica uvijek kući vraćala mokra do kože i ozebla. Kako je Janica bila krhka, ubrzo se razboljela. Babe su postavile dijagnozu: „Prehladila joj se krv!“.
Pokušavali su Janicu izliječiti kako su god znali, no bezuspješno. Janica je bila sve bolesnija, a ubrzo joj je i dijete umrlo. Janica nije mogla dojiti djevojčicu, a kravlje joj mlijeko nije odgovaralo, pa je djevojčica dobila užasne grčeve i umrla. Janici je bilo sve lošije. Počela je i halucinirati, „o nekakvim anđelima, o cvijeću, o muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu Marku“. Vijećali su Labudani tri dana, a onda zaključili da trebaju otići po svećenika i liječnika iako nisu vjerovali da će liječnik moći išta učiniti kad već sve vračare nisu mogle.
Mika Labudan uputio se po svećenika i liječnika. „Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom. – Bog sveti zna je li je budem jošće živu našel? – rekao je rezignirano. – Morti bi dobro bilo da se i za daske za škrinju propitam...“ Kata se složila s njim, a Janica je i dalje šutjela.
„Lijepo ti je malko biti bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava!“ To je mnogo puta poželjela i Janica otkad se udala za Marka, najstarijeg sina Mike Labudana. Zimi, prije zore, kad je baš divno spavati u ugrijanom krevetu, sa svog se kreveta, kao dvije sablasti, dižu stari Mika i njegova Kata. Janica je uvijek strepila jer je znala da će Kata uskoro zaurlati da Janica ustane. Janica odmah ustane, ponekad bez riječi, a nekad se i oštro otrese na svekrvu: „A kaj tu zijate, kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!...“ Marko još ostaje u krevetu jer je on lugar pa ga se kućanski poslovi ne tiču. Spava i Jaga, žena Markova brata koji je u vojsci. Nju Kata ne prisiljava da radi kućanske poslove jer su se njih dvije udružile protiv Janice. Kata je i Jagu prije gnjavila, no tad je došla druga snaha, Janica, pa je Kata nju gnjavila.
Janicu ljute te stvari, no od svađe nema koristi, stoga ona brzo, a ponekad i vrlo veselo obavi svoje poslove. Iako je tanka i slabašna, nije poput drugih žena. Elegantna je. Nadšumar, Markov šef, kad je ugledao Janicu, uzviknuo je Marku: „To je cura! – rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza!“ Pa nadoda: „Sad slušaj: što je breza među bukvama i grabrima, to ti je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama!...“ Zato ju je valjda Marko i odabrao za ženu, da ugodi šefu i da se može hvaliti pred ostalom gospodom.
Marko je bio svjetski čovjek, a već pomalo i stariji momak za kojeg su mislili da se nikad neće ni oženiti, no na svu sreću, oženio se Janicom. Janicu nitko drugi ni ne bi oženio „jer bogata nije bila, a onako tanka malo se momcima dopadala“. No Marko je ipak proputovao dio svijeta pa je imao drugačija razmišljanja. Kad se vratio, postao je lugar. Plaća nije bila velika, no izvrsno mu je pristajao lugarski šešir s perjanicom i puška koju je nemarno prebacio preko ramena, stoga je mnogim ženama Marko zapeo za oko. Pa kad je on izabrao Janicu za ženu, ona je bila presretna i svima se hvalila svojom srećom i mužem.
„Lijepo ti je biti bolestan dva-tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri-pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golemi! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.“ Marko je bio dobar čovjek, tek malo strog. Udario je Janicu samo jednom otkad su se vjenčali, ali ona priznaje da je sama kriva za to jer ga je grdila kad je bio pijan. No otkad je bolesna, Marko se ni ne obazire na nju, kao da ju izbjegava. Janica je znala da Marko ne voli te ženske bolesti, i razumjela ga je, no otkad je počela halucinirati, stalno je osluškivala neće li čuti Markov glas. Stalno je ponavljala: „O lepi moji gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove!“
Mika se teško otpravljao na put zato što nije znao treba li odmah dovesti daske za škrinju ili da čeka da Janica umre. Zna da joj nema spasa, no ženi nikad ne treba vjerovati jer se uvijek može predomisliti i ozdraviti. Njegova se žena Kata uvijek slagala s njim. Marko ih je ignorirao, njemu je bilo svejedno što će Mika učiniti. Njega je mučilo to što je svadbeno doba, a on je uvijek na svadbama bio zastavnik (barjaktar) i sad mu se baš razboljela žena, a što će tek ako ona umre uoči svadbe. Najbolje bi mu odgovaralo da Janica umre ili odmah ili za dva-tri tjedna, samo neka mu ne pokvari svadbu. Marko je volio svoju ženu, no ionako joj nije mogao nikako pomoći.
U međuvremenu, Mika je odlučio odgoditi nabavu dasaka, pa otišao sam pješke razmišljajući treba li ići uopće po liječnika. Ionako joj neće moći pomoći, a oni će imati samo puno troškova zbog toga. Tako je Mika došao do zaključka da neće ići po liječnika. Razmišlja kako sve košta u životu, ljudi bi samo htjeli jesti i piti na krštenju, na vjenčanju, na sprovodu. Zna on da će tako biti i kad Janica umre. Trebaju ljudi piti dok bdiju uz tijelo cijelu noć. Tako se sjetio kad su prije rata čuvali pokojnog Jakoba Dugijana. Ljudi su pili i jeli cijelu noć i malo-pomalo, plač je prestao, a zamijenio ga smijeh i pjesma. Taman su tu zalutala dva bankara i čuvši pjesmu i graju, misleći da je svadba, uđu u kuću. Kad su vidjeli mrtvaca nasred sobe i kako se oko njega ljudi vesele, jako se prestrašiše i pobjegoše. Sutradan se cijelo selo smijalo tome, no Jakobova se udovica jedina nije smijala jer su joj popili sve vino. Zato Mika zna da treba biti pametan i pobrinuti se da se to ne dogodi i na Janičinu sprovodu.
Jedna od kršćanskih dužnosti nalaže da treba posjećivati bolesnika. Janici nije bilo do posjeta, voljela je samo da joj Marko dođe, a inače je htjela samo mir i tišinu. No žene su joj ipak dolazile. Tako je bilo i tog poslijepodneva. Dočekala ih je Kata u toj sumornoj sobi. Žene se ne obaziru na dvoje Jagine djece koja se natežu po podu, već kao kokoši na grani, jedna do druge, posjedaju na krevete. Sve ih zanima prepoznaje li ih Janica još uvijek pa ju redom ispituju to pitanje. Janici nije bilo do razgovora, samo bi ih nakratko tužno pogledala pa opet sklopila oči. Žene počeše razgovarati o tome kako je Janica uvijek bila slaba i nikako im nije bilo jasno zašto je Marko nju oženio, a mogao je imati koju god poželi. Ubrzo su žene počele razgovarati o kokošima, predivu, muževima i susjedama. Najednom Janica uzdahne i mučno prošapta: „Marko... ja-bu-ko... moja! Zovete mi Marka!“ Jedna ga od žena pozove, no on kaže da će doći kasnije. Janica je stalno gledala prema vratima iščekujući Marka, no on nije dolazio. „I najednom se te prekrasne i prežalosne oči koje su se već stale zaklapati od napora, naglo i silno otvoriše. Zjenice se raširile u užasu jednom, divlje, preneraženo, kao da su ugledale nešto neviđeno strašno.“ Vidjevši da Janica umire, Kata i Jaga žurno potražiše svijeću (jer se umirućeg ne smije pustiti na onaj svijet ako mu nije zapaljena svijeća), no nisu ju mogle naći. Kata je molila Janicu da ne umre dok joj ne zapali svijeću. „Kad se svijeća našla, bilo je već kasno. Janica je bila umrla.“
Marko je dovršavao svoj posao kad je ugledao bijelu golubicu kako je poletjela s njegove kuće. Znao je da je to duša njegove Janice. I iako je sada bilo riješeno pitanje odlaska na onu svadbu, „ipak se na njegovu oporu dušu svalilo nešto teško i žalosno“. Žene su mu plačući došle reći da je udovac, a on je bez riječi ušao u kuću. Zaprepastio se kad je vidio tu bijednu, sitnu ženu koja je zbog bolesti jako propala. „Oko njenih malih usana opazio je neki čudni podsmijeh. Neki smiješak, pun žalosti i prijekora.“ Spustio je glavu i počeo moliti Očenaš.
Na dan Janičina pokopa zvonila su crkvena zvona, a kiša je tiho sipila. Janičin su lijes vukla dva Mikina vola, Rumen i Rogec, a uz njih je stupao Mika. Kata je ostala kod kuće praviti večeru za karmine. Bila je sva očajna što je Janica umrla bez svijeće, a i svećenik je stigao malo nakon Janičine smrti pa ih je izgrdio da su navukli veliki grijeh na svoj duše jer ga nisu prije zvali da Janica dobije posljednju pomast. Marko je išao iza lijesa, a iza njega žene iz sela. Miki je teško pala janičina smrt jer je ona bila dobra i vrlo mlada, bilo joj je svega osamnaest godina. Promišljao je o tome kako ne možemo svi biti sretni, kao što nismo svi ni bogati ni gospoda. Marka je mučila želja za cigaretom, pa je stoga zastao malo sa stričevim bratom Ivanom kako bi zapalili cigaretu. Ivan ga pita hoće li ići k Žugečićima na svadbu jer je njima jako stalo da Marko dođe. Marko je rekao da još ništa ne zna, no Ivan ga je i dalje nagovarao.
„Tužno su zvonila zvona na bijelom tornju one male, lijepe crkvice. Tužno su zvonila, i njihovi lelujavi puni zvuci lomili se nad raštrkanim, pogurenim kućicama, gubeći se kao crne ptice u tmurnim oblacima. Hladna je bila jesen, pa je ta pjesma bila još žalosnija i srca se još većma rastužila.“
Došavši do groblja na Bikovskom Vrhu, svećenik je blagoslovio grob i lijes i otišao, a zatim su zvonar i crkvenjak s jedne, a Ivan i Marko s druge strane spustili Janičin lijes u grob. Mika se rastužio još više ugledavši taj prizor. Ipak mu je bila dobra i marljiva, koliko je puta samo napravila njegov posao umjesto njega. Alkohol je malo pridonio tome da se Mika raznježi, te i on, teturajući, ode do groba da baci i on zemlju u grob. Malo se previše nagnuo i pao u grob, zbog čega se jako prestrašio vapeći da ga izvade otamo jer ne želi još u grob. Kiša je padala sve jače kad su ljudi krenuli kući. Mika se oporavio d straha, no opet se rastužio vidjevši da je Janica ostala u onoj blatnoj jami.
Budući da je Tomo Žugečić mnogo zaradio radeći u Americi, na svadbi je kod Žugečića svega bilo u izobilju. Kako da Marko onda ne ode u takvu kuću! Bio je izvrstan barjaktar. Istim putem kojim je prije osam dana sprovodio svoju Janicu sad vodi svatove. Pilo se već drugu noć, a Marka grlo još uvijek nije izdalo. I djevojke su očijukale s njim, pitale ga hoće li se uskoro opet oženiti. Tako i Marko očijuka s njima, ljubi ih i pleše s njima, što se nije svidjelo momcima iz tog sela pa su mu počeli malo-pomalo podmetati noge, gurkati ga. On sve to opaža, no ne poduzima još uvijek ništa jer tu nema nikog iz njegova sela, sam je. Najednom započne tučnjava: Marko je ošamario jednog Žugečića zbog svih tih gurkanja i podmetanja. Ubrzo svi nagrnuše na Marka, no one se nekako uspio probiti kroz gužvu i pobjeći iako je bio pijan. Marko je bio bijesan. Krenuo je u selo po svoju pušku, da im pokaže tko je marko Labudan i da ne mogu tako postupati s njim. Išao je kroz šumu, mjesečina mu je obasjavala put. Već je bio na izlazu iz šume, kad zastane zatečen. „Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena. Njegova pokojna Janica.“ „To jest, ne ona ista, već nekako drukčija, ali opet ona.“ Bila je visoka, bijela i tanka, a smješkala se onako čudnovato kao što je on vidio kad je umrla. Koljena su mu klecala, grlo mu se steglo. „Janica, kaj si... ti to?“, promucao je, no nije dobio odgovor.
„Suho lišće na zemlji šuškalo čudesno, neobično, drveće se ustremilo strašno, dublje u šumi zahuktala sova, a Janica, pokojnica, stoji prozirna i bijela, pa kao da se njiše u bokovima, kao da joj se vjetrić poigrava onom zlatnom, crvenkastom kosom. Kao nekoć kad je ko cura navrh brijega, pored šljivika, dočekivala svog Marka, nasmijana i sretna.“
Marko je ukočen stajao na mjestu, sve do zore. Sad je jasno vidio u što je gledao cijelu noć Nije to bila Janica, nego tanka, vitka, visoka breza. Pojurio je kući i odspavao u sjeniku, a kasnije se umio, stavio neki stari šešir na glavu jer su mu onaj s perjanicom uništili u tučnjavi, uzeo sjekiru i pošao u šumu. Nitko ga ništa nije pitao. Došao je do one breze koja mu je nalikovala na Janicu i odlučio ju je posjeći da se više ne sjeća sramote i da ga više ne plaši. No odmjerivši brezu, bila mu je tako fina, mila i lijepa, kao neka svetica. „Nije li to možda ipak njegova pokojnica, Janica?“ Ruke mu zadrhtaše i nije se usudio posjeći brezu. Samo se okrenuo i otišao kući.
„Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mučno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokoloe oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.“
LIKOVI:
JANICA: „Mada nije bila od neke gospodske pasmine, Janica je ipak bila nekud odviše tanka i fina, pa joj od tih šetnja na pašu stali sve jače cvokotati oni lijepi, sitni zubići, stala se ježiti koža, oblijevati je čas vrućina čas ledena hladnoća...“
„Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njenom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije. Oči su joj plave, plavlje od jasnoga neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama.“
MARKO, Janičin suprug:
„Tepa ona njemu kao malom djetetu, pa onda spominje njegove oči sokolove, njegov gizdav brk i perjanicu za šeširom.“
„Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak. Mislili su već da se (na sramotu ćaći svome i kući labudanskoj) neće ni ženiti, kadli na čudo svemu selu on izabra Janicu. Drugi je ne bi nitko uzeo, jer bogata nije bila, a onako tanka malo se momcima dopadala. No Marko je bio u Americi pa prošetao po čitavom svijetu za svjetskog rata, bio godinu dana pokusni žandar, pa šumski radnik, pa „cimerman“, živio neko vrijeme u gradu, bivao mnogo s gospodom, pa eto, on drukčije gleda na svijet!“
MIKA LABUDAN, Markov otac
„Na cesti ispod groblja stajao je stari Mika kaj svojih volova. Rastužio se i on. „– Itak mi je dobra bila! Vredna je bila, bog joj daj dušici lehko! Kuliko je puti mesto mene blago naranila i očistila, štalu osnažila...“ Tvrd je inače i mrk bio Mika Labudan, ali sad se je raznježio.“
KATA LABUDAN, Markova majka
„Ona je sitna, gurava i vječno nekud čađava kao da u dimnjaku spava. Od posla, razumije se, i nema kad da se uredi, a nije joj više do cifranja. Muva se ona po svoj kući. Sve prigleda. Skokne na dvorište, svađa se s kokošima, doziva piliće, zagleda i u štalu, pa vikne koju susjedu preko plota, pa se opet zaleti u sobu.“
JAGA, druga Mikina i Katina snaha, supruga Markova brata s kojim ima dvoje djece
ŽIVOTOPIS:
Marija Jurić Zagorka hrvatska je književnica i prva hrvatska novinarka rođena 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca.
U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom ''Egy Percz'' (''Jedan časak'') objavljuje 1876. u listu ''Obzor''. Za vrijeme je rada u ''Obzoru'' izvještavala o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprotstavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske.
Kad su dvojica čelnih ljudi ''Obzora'' završila u zatvoru (1896.), sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.
Svoj je prvi roman ''Roblje'' objavila 1899. u listu ''Obzor'' kao podlistak, a prvi se put u književnosti javlja 1886. crticom ''Pod sljemenom'' koja se u nastavcima objavljuje u listu ''Bršljan''.
Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana ''Grička vještica'' objavljivanim u listu ''Male novine'' (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivat će ih uglavnom kao podlistke u novinama.
Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji ju proglašavaju "luđakinjom" i "muškobanjastom babom".
Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.
Najpoznatija djela: ''Evica Gupčeva'', ''Grička vještica'' (ciklus od 7 romana), ''Gordana'', ''Jadranka'', ''Kći Lotrščaka'', ''Kraljica Hrvata'', ''Kneginja iz Petrinjske ulice'', ''Mala revolucionarka'', ''Nevina u ludnici'', ''Plameni inkvizitori'', ''Roblje'', ''Vitez slavonske ravni''.
MJESTO RADNJE: Zagreb, Varaždin te u Hrvatsko zagorje
VRIJEME RADNJE: započinje u kasno ljeto, a završava u proljeće iduće godine
VRSTA DJELA: roman
O DJELU:
"Grička vještica" je roman. Po temi, to je ljubavni roman s elementima pustolovnog, kriminalističkog, akcijskog, povijesnog. Djelo je nastalo u razdoblju moderne, no ono nije reprezentativan primjer toga razdoblja. U djelu se susrećemo sa mnogim romantičarskim motivima kao što su npr. : mistika, tajanstvenost, neobjašnjiva ubojstva, lik kontese Nere koji je tipičan romantičarski lik (ona je zbog svojih stavova u sukobu s društvom u kojem živi), spisateljičino unošenje narodne usmene predaje u radnju.
Likovi se upuštaju u vratolomne pustolovine kako bi spasili svoje ideale, obranili svoje stavove ili razotkrili zločince. Razna ubojstva, kao npr. u Tajni Krvavog mosta, kojim ubojica nagoviješta ubojstva još osmorice plemića, daju kriminalističku notu romanu.
FABULA:
1. Stanovnici Zagreba pronalaze mrtvog plemića
2. Ljudi pričaju priče o vješticama
3. Gvardijan zarobi Anzelma u podrum
4. Anzelmo izlazi iz podruma i spašava Stanku
SADRŽAJ:
Jedne mračne i olujne noći sjede mlinar Matijak, stolar Boltek i kovač Klement u Mlinu. Ispijali su vino kad je netko pkucao na vrata.
Matijak uzme svjetiljku kako bi provjerio tko je došao. Otvori vrata i ugleda troje ljudi koji su bili zamotani u plave plaštove. Oni mu plate, pa ih Matijak odvede u sobu, a zatim se vrati do Klementa i Bolteka.
Nedugo se zatim začula truba noćobdije andraša. Klement ustanovi da zvuk dolazi s Krvavog mosta pa se zaputi ondje. Ubrzo je pronašao Andraša i mrtvaca pored njega.
Tijelo je mrtvaca bilo zamotano u plavi plašt, a u prsa mu je bila zabodena pergamena. Ispod pergamene bila su tri križa, a na pergameni je pisalo: ''Ti si prvi od devetorice koji treba da budu kažnjeni, a slijedit će te tvojih osam drugova.''
Ljudi su nagađali da je to djelo vještica, no nisu imali dokaza za to. Uto jedna žena ispriča kako je na prozoru napuštene kuće vidjela žensku glavu i modro svjetlo, a pod prozorom bila su tri križa.
Za sve su to vrijeme velikaši bili na plesu kod Patačića. Kad je svanulo jutro, na vrata im netko pokuca. Bio je to otac Anzelmo. Velikaši su mu ispričali o događaju pod Krvavim mostom. Svi su odlučili otići vidjeti mrtvaca osim oca Anzelma i pripitog gvardijana, koji je zaspao čim su svi gosti otišli. Gvardijana je probudio otac Benedikt, a ubrzo zatim gvardijan se posvađao s ocem Anzelmom, zbog čega je zatvorio Anzelma u mračni podrum.
Anzelmo je uzalud tražio izlaz. Ubrzo začuje zvuk koraka. Bila je to žena po imenu Stanka. Oslobodila ga je iz kaveza, a on joj je zauzvrat obećao da će ju izvesti iz podruma. To je obećanje i ispunio. Odveo ju je u smočnicu Katarine Lehotske te ju je ona prihvatila kao sluškinju.
LIKOVI:
Likovi su plošno prikazani, odnosno ili su dobri ili su loši, nema psiholoških nijansi.
MATIJAK, mlinar, čvrst i snažan
KLEMENT, kovač, mrskih obrva, zaraslih očiju
BOLTEK, stolar
ANZELMO, fratar u jezuitskom samostanu, nemoralna osoba, proračunata, ali vrele ćudi. Nije volio gvardijana jer je ovaj bio zaljubljen u njegovu ljubavnicu, nadstojnicu u samostanu klarisa - Beatu. Anzelmo se s Beatom nalazio potajice u tajnom prolazu između samostana klarisa i jezuita. Jednoga dana se posvađao s gvardijanom koji ga je nakon svađe na prijevaru namamio u samostansku tamnicu te ga u njoj zatočio. U tamnici je u to vrijeme bila zatočena djevojka – Stanka, koja nije htjela biti gvardijanova ljubavnica te ju je on zbog toga zatvorio da umre ili pristane. Anzelmo i Stanka su uspjeli pobjeći iz tamnice tajnim prolazom. Stanku je Anzelmo povjerio Beati, a on je po povratku u samostan dao ubiti gvardijana.
STANKA, živjela u službi kod neke plemkinje jer nije imala ni oca ni majku. Plemkinja je bila vrlo pobožna pa ju je slala svaki tjedan k fratrima na ispovijed. Gvardijan fratara je želio da mu postane ljubavnica što je ona odbila. Zato ju je zatvorio u samostansku tamnicu odakle ju oslobađa fratar Anzelmo koji se spletom okolnosti isto tamo zatekao. On je odvodi u službu svojoj ljubavnici, nadstojnici samostana klarisa Beati. Budući da nadstojnica vodi dvostruk život, ona ju iskorištava u drugu svrhu – Stanka postaje nećak barunice Lehotske.
JURICA MEŠKO, pojavljuje se kao pustopašan mladić koji trati vrijeme opijajući se s plemićima u jezuitskom samostanu, te brojnim plemićkim palačama. Zahvaljujući svojoj mladosti, Meško uspijeva ostati pribran. Ponekad vara u ispijanju vina prolijevajući ga ispod stola: „...Gospoda nastoje stati na noge, ali im to ne uspijeva. Gvardijan se pokuša uprijeti o stol i podići trbuh, ali uzalud .Jedino Meško ustade. Mlad, čvrst, gibak, u licu mu simpatična odlučnost i inteligencija...”
(D.)
ŽIVOTOPIS:
Marin Držić (o. 1508.-1567.) u Dubrovniku je sredinom 16. st. razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost.
Snabdijevao je amaterske družine (Pomet-družina, Njarnjasi, Garzarija, Družina od Bizara) scenskim djelima i sudjelujući i sam u organiziranju predstava postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališta.
U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu, odd kojih su se neka izgubila (npr. komedija ''Pomet''), a neka su sačuvana samo djelomično. Preveo je i tragediju ''Hekuba'' talijanskog pjesnika Lodovica Dolcea.
Komedija ''Dundo Maroje'' prikazana je u vijećnici 1551. godine, a izvela ju je Pomet-družina.
PROLOZI:
Prvi prolog - DUGI NOS, NEGROMANT, GOVORI:
Dugi Nos pozdravlja čitav puk koji pred njim stoji. Kaže kako ga je već prije tri godine sreća dovela u njihov grad, ako se sjećaju, kada im je
Kaže, kada je već tu opet u vrijeme poklada, nije mogao a da im ne pokaže opet koju lijepu stvar. Ali prije oga će im reći jednu tajnu, tajnu kojoj su se mnogi mudraci čudili, tajnu koju su oni, vrijedini i plemeniti Dubrovčani, zavrijedili saznati.
Kad je prije tri godine otišao iz Dubrovnika, krenuo je put „Indija Velicijeh, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore“. Nakon toga krenuo je put „Malijeh Indija, gdje pigmaleoni, čovuljci mali, s ždralovi boj biju“. Otamo je krenuo u Novu Indiju, „gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica“. Tada je htip krenuti u Staru Indiju, no rekoše mu da se tamo ne može ići jer se na tom putu ispriječilo ledeno more i vječna zima, a na drugoj je strani pržilo vječno sunce i tamo ne može živ čovjek ostati niti zemlja može dati plod. Tamo se može doći samo čarobnjaštvom. I tako je Dugi Nos otvorio svoje čarobnjačke knjige i našao se u Staroj Indiji.
Tamo je našao divan život, utopijsku zemlju, u kojoj ne postoji „moje“ i „tvoje“, sve je svačije i svak je gospodar svega. Ljudi su blagi, tihi, razumni i mudri, a i njihova je vanjština jednako lijepa. Nisu zavidni i lakomi, svaki čovjek ima samo dobre misli, iskreni su. To su ljudi nazbilj.
Također, vidio je u jednom gradu veliku i jako ukrašen zgradu, a ispred kameni „čovječji“ lik, lutka, kip lica majmunskog, nakaznog, čudovišnog, s nogama od čaplje, sa žabljim tijelom. Dugi Nos upitao je otkud tu tolika ružnoća. Ispričaše mu kako su prije mnogo vremena mnogi čarobnjaci (negromanti) dolazili ovamo po zlato, i tako im donijeli mnogo tih nakaznih lutaka, a žene, „koje polakšu pamet imaju od ljudi“, rekle su kako bi bilo jako smiješno da te lutke znaju hodati i govoriti, te su stoga rekli čarobnjacima da ožive te lutke ako žele dobiti zlato jer te lutke ovako mrtve nisu nimalo zanimljive. I tako, lakomi čarobnjaci oživješe te nakazne lutke. One su u početku bile toliko smiješne da nijedan pir ili gozba nisu mogli proći, a da oni nisu pozvani. Te su nakaze ljudi nahvao. Tada su se ljudi nahvao počeli miješati sa ženama nazbilj i množiti se, te ih je uskoro bilo više od ljudi nazbilj. Htjeli su zagospodariti ljudima nazbilj, no ljudi nazbilj uspjeli su ih protjerati iz njihove zemlje.
Ljudi nahvao, zajedno s čarobnjacima, vratiše se opet u zemlju ljudi nazbilj u vrijeme kad je umro blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturn, „u zaltno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu“ . I tako Saturnovi manje razumni nasljednici primiše ljude nahvao, koji su se pomiješali s dobrima, razumnima i lijepima. Bilo je ljudi nahvao više nego ljudi nazbilj. Stoga su započeli rat za prevlast. Nekad pobjeđuju ljudi nazbilj, a nekad ljudi nahvao. Taj se rat još uvijek vodi: „i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda“.
A sada, kaže Dugi Nos, pokazat će puku jednu lijepu stvar, u kojoj će se vidjeti ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Učinit će da se pred njima pokaže Rim, i kako se u Rimu odvija jedna lijepa komedija. I kako su im prije na sceni bili ugodni Dundo Maroje, Pomet i Grubiša, zato će im ih i sada prikazati. A da ne dulji previše, doći će Prolog u kojem će im biti rečeno o čemu se radi u komediji. I neka im bude drago što znaju razliku između ljudi nazbilj i nahvao jer će im ta komedija sada prikazati te ljude. Dobri će uvijek biti dobri, a ljudi nahvao će uvijek govoriti zlo jer iz zlih usta ni ne može izaći ništa drugo doli zlo.
Drugi prolog – PROLOG:
Izvodi ga Pomet-družina. Budući da je vrijeme poklada, odlučili su puku prikazati jednu komediju, koja možda neće biti toliko lijepa i dobra, ali će bar žene u publici biti lijepe, a dobri svi koji slušaju.
Komedija donosi jednu novu i jednu staru stvar. Nova je ta što se ova komedija nastavlja na onu prvu, o Pometu, „kako da je ona i ova sve jedna komedija“; a stara je stvar što će u njoj biti isti likovi – Dundo Maroje, Pavo Novobrđanin, Pomet i ostali. „I prva je prikazana u Dubrovniku, a ova će bit u Rimu, a vi ćete iz Dubrovnika gledat.“ Kažu, ako publici scena nije dovoljno lijepa, to je zato što im arhitekti nisu tu; a i ako im komedija ne bude toliko draga, bar će im biti dragi likovi. Govore kako je uloženo puno truda u stvaranje komedije. Šest glumaca ju je u šest dana sklopilo.
Tada donose ukratko o čemu se radilo u prvoj komediji, „Pomet“. Dundu Maroju sin je Maro ukrao dukate, a kada ih je vratio, Dundo je s njim sklopio pogodbu da Maro, ako želi da mu se oprosti, ode u Anconu s pet tisuća dukata koje će mu Dundo dati, zatim iz Ancone u Firenzu kupiti tkaninu koju će prodati u Sofiji, i ako se vrati s dobitkom, dat će mu pismeni ugovor u kojem će se odreći sveg novca kako bi se Maro mogao oženiti i tada će Maro dobiti i sav ostali novac na raspolaganje.
Pomet-družina upozorava gledatelje da nikada ne daju svoje novce ni sinu ni ijednom drugom mladiću dok ne vide kako se ponaša u svim bitnim situacijama jer je mladost „po svoj naravi nesvijesna i puna vjetra“, i bliža je zlu nego dobrom; njezina je pamet ograničena i njom vlada volja više nego razlog. To im govore da im se ne dogodi ono što se dogodilo Dundu Maroju, koji je dao sinu pet tisuća dukata, nakon čega je Maro otišao u Anconu, no iz Ancone nije otišao u Firenzu, nego u Rim i tamo potrošio sav novac. Saznavši to, Dundo se odmah uputio u Rim sa svojim vinarom Bokčilom. Što će slijediti nakon toga, otkrit će im komedija, koja će sretno završiti.
Družina dalje savjetuje gledatelje da čuvaju novac od lude djece jer se ovakvo što događalo i u njhovu gradu, a nemaju svi sreću kao Dundo Maroje.
U komediji će se dogoditi i to da će Marova zaručnica, čuvši za ludo Marovo ponašanje, bojeći se da ju ne ostavi, uzme tristo dukata i zaputi se s bratom Dživom u Rim, a putem se prerušila u momka, glumeći da je sluga svog brata. Što će biti nakon toga, ispričat će komedija.
I to je sve što Pomet-družina želi reći. Mole gledatelje da otvore srce i zavole njih i njihov rad; a ako učine suprotno, i lijepa komedija će im biti užasna. No znaju da su gledatelji dobri pa će zato i misliti dobro o njima, a sa zlima neka raspravlja negromant.
SADRŽAJ:
Prvi čin:
Prvi prizor:
Dundo Maroje dolazi u Rim za svojim sinom Marom kojem je dao pet tisuća dukata da kupi i proda tkaninu, no Maro je otišao u Rim i potrošio sav novac, te ga nema kod kuće već tri godine. Maroje kuka kako li je mogao „vuku dat u pohranu meso“. Bokčilo se žali kako je gladan i žedan, kako mu Maroje ne da jesti ni piti, škrt je. Dok oni kukaju, Tripčeta i upita ih što im je. Sva trojica shvaćaju da su susjedi; Maroje i Bokčilo su iz Dubrovnika, a Tripčeta iz Kotora. Pozdrave se. Sretni su što su naišli na ljude koji govore istim jezikom. Bokčilo upita Tripčeta je li ovdje vino dobro, na što ga Maroje prekori i kaže mu da prestane govoriti o vinu te da se makne u stranu da Maroje i Tripčeta mogu razgovarati. Maroje govori Tripčetu kako je dao sinu pet tisuća dukata, koje je ovaj onda potrošio u Rimu. Tripčeta mu kaže da je bolje onda ne imati nijednog sina, nego imati takvog sina. U međuvremenu Bokčilo razmišlja kako bi Tripčeta mogao zaklati Maroja, a kada Maroje zavapi zbog svojih izgubljenih dukata i pozove Bokčila u pomoć jer se nije dobro osjećao, Bokčilo skoči i počne gušiti Tripčeta, no Maroje ga zaustavi i reče mu da ode stati dalje od njih i da ne dolazi dok ga on ne pozove. Tada Maroje nastavi Tripčetu govoriti o svojim mukama. Kako je zaručio sina, dao mu pet tisuća dukata da ode preko Ancone u Firenzu kupiti tkaninu koju će prodati u Sofiji, a ako to sve dobro učini, predat će mu sve svoje bogatstvo. No on je otišao u Rim trošiti novce na ženu, pa je Maroje sad došao stati tome na kraj. Kaže kako ga nije briga za Mara, nego mu je žao dukata. Pita Tripčeta zna li Mara, a Tripčeta mu kaže da je Maro s nekom kurtizanom. Bokčilo se opet žali da je gladan i žedan, a Maroje mu kaže da se strpi još malo. Tripčeta kaže da je u Rimu jedan vlastelin, signor Marin, kojem je otac Maroje, bogat čovjek iz Dubrovnika, a Maroje prepozna u tom opisu svog sina Mara. Tripčeta mu kaže da je Maro s prvom kurtizanom od Rima. Odlučiše otići u gostionicu na objed. Postoji tri gostionice: „Miseria“ (što znači lakomost), zatim „Ludos“, te „Oštaria della grassezza“ (Gostionica obilja). Oni odoše u „Miseriu“ jer tamo mogu objedovati za manje novce.
Drugi prizor:
Ugo Tudešak i njegov sluga Pomet došli su kod kurtizane Laure. Ugo se želi udvoriti Lauri, no ona govori Pometu da odu, da ona ne želi Uga. Pomet joj govori kako je Ugo najbogatiji u Rimu, a lud je baš za njom. Ugo joj govori da ima tvrdo srce, no ona ga i dalje tjera. Tada Pomet kaže Ugu neka idu, bit će bolje kad se Laura malo smiri, a njih dvojica idu piti.
Treći prizor:
Naiđu na Popivu, Marova slugu, koji im se ruga što ih je Laura otjerala. Hvali se ogrlicom koju će njegov sluga Maro Marojev darovati Lauri. Sve se to odvija ispred gostionice u kojoj je Maroje. Pomet tobože doziva Dunda Maroja da vidi ako njegov sin troši uludo njegove novce. Popiva im odvraća kako Dundo Maroje ima mnogo novca, pa da zato Maro i može doći Lauri s nakitom i novcem, i da ga zato i voli, a ne kao Ugo koji nudi samo vino i svakakve gluposti.
Četvrti prizor:
Uto dolazi Maro. Pita Pometa što on tu radi budući da je Pomet prije bio Marov sluga. Prijeti njemu i Ugu: ako ih vidi opet ispred Laurine kuće, Pometu će lice izrezati, a Ugu će probosti trbuh da mu isteče sve vino koje je ikad popio. Maro šalje Popivu zlataru da kupi dijamant i rubin, i dat će za to dvjesto dukata, a dotle u gostionici Dundo Maroje kuka zbog tog što Maro troši njegov novac uludo. Pomet Mara stalno podbada sarkastičnim primjedbama. Maro odlazi k Lauri na večeru.
Peti prizor:
Maroje, Bokčilo i Tripčeta izlaze iz gostionice. Maroje je bijesan. No Tripčeta mu savjetuje da se bolje vrate u gostionicu i pričekaju da Maro izađe iz Laurine kuće, te se tada suoči s njim. Maroje pristanu i oni se vrate unutra.
Šesti prizor:
Pera, prerušena u mladića, i Dživo dolaze u Rim. Dživo joj predlaže da idu vidjeti crkvu svetog Petra. Pera se sjetila svoje tete od koje je otišla bez pozdrava, za zaručnikom koji joj u tri godine nije nijedno pismo poslao. Misli što li će ljudi reći kad to saznaju. Što li će tek reći njezina teta kad sazna da joj je Pera iz škrinje uzela tristo dukata. Već su tri dana u Rimu, a nisu saznali ništa o Maru.
Uto sretnu Dživulina Lopuđanina, s kojim je Dživo plovio. Pozdrave se. Dživulin im kaže kako je plovio s nekim starcem, Maroje mu je ime, koji ide u Rim za svojim sinom Marom, a starac je poveo nekog svog slugu koji je popio sve misno vino. Dživulin sad ide u crkvu svetog Petra na proštenje, pa ga Dživo moli da se nađu poslije kod gostionica.
Drugi čin:
Prvi prizor:
Pomet vodi monolog. Vidi da je istina da onaj tko je zaljubljen, nije sam. To vidi po svom gospodaru Ugu. Sjeća se kako su za objed imali mnoga ukusna jela: pečenog pijetla, jarebice, teletinu, zečetinu i mnogo toga drugoga što bi svatko jedva čekao da jede, no Ugo mu je rekao neka se požuri s jelom da može ići k Lauri reći joj da će joj Ugo dati jednu, dvije tisuće dukata, koliko god treba. Ugo nije ni gledao svu tu hranu. Pomet kaže: „Ubi me kad mi to reče“; prekinuo mu je tu maštariju da ima sve što poželi.
Pomet kaže da se treba čovjek znati snaći, prilagoditi ako želi vladati svijetom. Nije bitno imaš li novca jer je vidio mnoge bogate ljude nesretne; nije bitno jesi li doktor jer ima mnogo fantastike; nije bitno jesi li junak s mačem u ruci jer ili ubijaš ljude ili ih trpaš u tamnicu; ne trebaš biti ni pjesnik ni pisati dobre komedije jer će te stalno iskorištavati na svadbama, a umjesto zahvale će ti reći da ti rad ništa ne valja i da se gubiš, postanu ti neprijatelji; ne treba biti ni glazbenik jer te prijatelji tjeraju da pjevaš i kad ti se plače. Treba biti pacijent i ugoditi zlu teretu jer ćeš kasnije biti nagrađen dobrim.
Pomet govori kako je ušao preduboko u razmišljanje, a ima danas puno posla, posla dostojnog Pometa. Treba Popivu i njegova gospodara istjerati iz kuće gospođe Laure. A tom je gospodinu Marinu došao otac. Oni su samo gubitnici bez novaca. Kraljevi idu s dukatima. Kaže da će činiti pothvate u Rimu kakve ni Cezar „ni Šila ni Marijo“ nisu činili. Pobijedit će neprijatelje, ostvarit će carski trijumf. Vidi nekoga da ide iz Laurine kuće. Petrunjela je; nju je i htio najprije vidjeti.
Dozove Petrunjelu; pozdrave se. Petrunjela ga upita što tu radi budući da Laura ne želi nikoga osim Mara. Pomet veli, ako Laura želi samo Mara, onda on želi samo Petrunjelu. Govori joj da mu se daruje, no ona mu kaže neka ide kod onih svojih ljubavnica, rimskih gospođa, a ona je dubrovačka sluškinja, no Pomet i dalje govori kako on želi samo nju da mu bude ljubavnica. Petrunjela htjede otići, no Pomet ju zaustavlja da joj kaže što da priopći svojoj gospodarici. Kaže joj neka priopći lauri kako je Ugo Tudešak lud za njom i želi na nju potrošiti sve svoje bogatstvo od 50 tisuća dukata, i da je došao Marov otac, pa kada ga on odvede natrag u Dubrovnik, neka Laura uzme Uga za ljubavnika. Petrunjela kaže da će prenijeti Lauri poruku, a Pomet joj kaže neka mu brzo donese odgovor. Petrunjela ode.
Pomet opet vodi monolog. Govori kako se Petrunjela dotjerala; kako se uistinu postaje drugom osobom kad dođeš u Italiju. Pomet jedva čeka da Laura dozna da je došao Marov otac. Kaže: „veći dinar manjega pokriva“, odnosno Laura će ostaviti Mara jer će joj Ugo ponuditi više novaca, a Mara će otjerati bez ijednog dukata. A Popivu bi Pomet najradije poslao u bolnicu. Ta beštija kurtizana Mande (tj. Laura) je Slavenka i ne razmišlja o tome što se može sutra dogoditi. Previše se uzoholila jer ju je malo poslužila sreća, a ne zna da se sreća može promijeniti u nesreću. Treba ju naučiti živjeti, a Pomet će joj održati lekciju. Kaže kako je lijepo kada možeš sve. On je istovremeno i doktor i filozof.
Drugi prizor:
Niko i Pero, mladi Dubrovčani, već dva dana traže Mara po Rimu. Pijero predlaže da nađu nekog da ih vodi ka kurtizanama jer će tako najbrže naći Mara. Niko se složi s njim. Kaže kako Dundo Maroje u Rimu malo troši da bi više mogao uštedjeti, dok Maro troši i uživa za obojicu. Govore kako bi sve bilo bolje da se djeca rađaju bez otaca budući da im tada nitko ne bi prigovarao i zapovijedao. Pijero kaže kako su mu oci smiješni budući da su oni sigurno u mladosti bili i mahnitiji od njih sada.
Ugledaju Vlaha. Pitaju ga odakle ide i je li donio što novaca. Vlaho kaže da ide s Livorna i da je donio dosta novaca. Niko kaže da je Vlaho škrt i da sigurno nema novaca, a Pijero govori Vlahu ako bi mu mogao posuditi dvjesto dukata. Vlaho mu govori počasnicu: „Dukat mi, dukat kralj i car, / dukat djevojci častan dar, / a za dukat se da na har / vele lijepa, vrijedna stvar.“, odnosno dukat je toliko vrijedan svima, a kada ga daš nekome, dobiješ zahvalnost. No neka se oni ostave brbljarija; pita Nika i Pijera kako su i kako im idu poslovi. Niko mu govori da im ide loše, a Pijero kaže da su oni kao i duše u paklu koje gledaju rajska veličanstva, a ne mogu ih doseći, odnosno gledaju rimsku sreću, a ne mogu ostvariti svoje želje.
Niko kaže kako je čuo da u Rimu ima lijepa kurtizana, a eno taman i njezine sluškinje na vratima pa ide nju upitati štogod.
Pita ju kako se zove gospođa koja tu stanuje, a sluškinja (Petrunjela) kaže da tu stanuje njezina gospodarica. Vlaho, a kasnije i Petrunjela i Niko i Pijero shvate da dolaze iz istih krajeva. Pijero prepozna da je ona Milica. Petrunjela ih prepozna i sretna je što ih vidi budući da ih nije vidjela već mnogo godina. Vlaho kaže kako za njega nije još ništa pitala, a Niko joj govori da ni ne pita za njega jer je škrt i neće im posuditi novaca. Vlaho kaže da on dukate čuva za gospođu. Niko i Pijero kažu Petrunjeli da su čuli da ima najljepšu gospodaricu, a Vlaho joj kaže neka ga spomene svojoj gospodarici. Petrunjela kaže Vlahu da je dobrodošao, iako Niko govori kako je Vlaho lakom. No Petrunjela pohvali Vlaha, na što joj on zahvali nazvavši ju opet Milicom, no ona ih upozorava da se više ne zove Milica, nego Petrunjela.
Treći prizor:
Laura izlazi i prekorava Petrunjelu zbog razgovora koje vodi s tom trojicom, a Sadiju govori da uđe u kuću. Pijero govori Lauri neka se ne ljuti, da su joj oni sluge. Tada Maro, stojeći na Laurinu balkonu, prepozna tu trojicu i kaže im kako će sići dolje k njima, a Pijero prigovori što ih Maro nije pozvao gore k sebi.
Maro je sišao pred Laurinu kuću i svi se pozdravljaju. Niko mu govori kako se on sigurno rodio pod sretnom zvijezdom; dok on uživa, oni nemaju novaca da bi uživali. Maro govori kako uživa s Laurom; dok je u njezinoj milosti, čestit je i uživat će dok je mlad, a kad ostari, i ponašat će se u skladu s tim.
Četvrti prizor:
U međuvremenu, izlazi Maroje iz gostionice i viče na Mara, pita gdje je njegovih pet tisuća dukata, zove ga lopovom i psom. Maro ga upita što želi, govori mu da ga ne poznaje, govori Maroju da je lud. Marojetada htjede napasti Mara nožem, a Maro zove policiju upomoć. Policajci hvataju Maroja, a on im govori neka ga puste da ubije Mara. Budući da je Maro rekao da ne poznaje Maroja, policajci odvode Marojau ćeliju da ga izliječe od ludosti.
Peti prizor:
Sav su taj incident vidjeli Vlaho, Niko i Pijero. Nisu mogli vjerovati da je Maroje u Rimu. Vlaho kaže kako je on znao da će Marova sreća kratko potrajati. Kaže kako on poznaje Maroja i da će Maroje sigurno grdno kazniti Mara zbog tog što mu je priuštio. Niko ne može shvatiti kako je Maro mogao onako se praviti da ne poznaje vlastitog oca, ali nadodaje da je Maro lukav kao vrag i da će se sigurno nekako izvući iz svega toga. Pijero kaže da će to sve biti mučno, no morat će pričekati da vide kako će se razriješiti nastala situacija. Dođe Laura pa ih upita kamo je gospodin Maro otišao, no Pijero joj govori da oni ne znaju gdje je on. Niko u sebi govori da je jadno to Marovo gospodstvo.
Šesti prizor:
Dotle Laura razgovara sa Sadijem. Pita ga neće li ostaviti bisernu ogrlicu što ju je naručila, a Sadi joj odgovara da je Maro tako žurno otišao da mu nije stigao reći treba li ju ostaviti ili ne. Laura mu govori da će se Maro brzo vratiti i neka on samo ostavi tu ogrlicu, no Sadi ju pita tko će mu platiti. Laura mu govori da će mu Maro platiti čim se vrati, no Sadi se ipak premišlja treba li ostaviti ogrlicu ili ne. Laura mu opet kaže neka on samo ostavi tu ogrlicu njoj, a Maro će brzo doći, ionako su Maro i ona kao jedna osoba.
Sadi razmišlja o onome što je vidio: kako starac viče za Marom da mu vrati dukate, i nije mu baš svejedno ostavljati ogrlicu kad ne zna kad će mu platiti iako mu je Laura uvijek pošteno plaćala. Laura siđe k Sadiju, on njoj daje ogrlicu s trideset bisera, a Laura mu govori da će tu ogrlicu nositi za ljubav prema Maru.
Sadi odlazi.
Sedmi prizor:
Bokčilo kuka kako su mu odveli gospodara, sigurno će onda i njega. Ne zna kamo će sad jer ne zna put, ne zna govoriti njihov jezik, nema novaca, ne poznaje nikog niti itko njega poznaje. Gostioničar napada Bokčila da mu plati ono što su pojeli, a Bokčilo mu govori da će Maro ili Maroje platiti. No gostioničar mu govori neka plati svojim ogrtače, govori mu da je lopov i uzme mu ogrtač. Bokčilo i dalje govori da nije on ništa kriv. Dolazi drugi gostioničar i pita kakva je to galama, a prvi mu gostioničar kaže kako Bokčilo nije htio platiti objed pa mu je uzeo kabanicu. Drugi gostioničar mu kaže neka pusti životinju na miru jer će svojim vikanjem uzbuniti pola Rima, nakon čega prvi gostioničar tjera Bokčila što dalje od gostionice.
Bokčilo opet plače kamo će i kako, nema novaca. Sjest će negdje sa strane i čekati da prođe tkogod od poznatih da mu pomogne.
Osmi prizor:
Pomet čini svoj drugi monolog. Pita se je li ijednom čovjeku na svijetu sreća naklonjena kao što je njemu, može li itko poput njega upravljati ljudima. Bez njega se ništa ne može dogoditi ni promijeniti. Maloprije se išao raspitati o dolasku Dunda Maroja, pa je vidio kako ga nasilno odvlače u tamnicu. Tada je on došao do Maroja i s poštovanjem mu se naklonio, a kapetana policije pozdravio s poštovanjem. A kapetan je uvijek na Pometovoj strani; „a tko Pometu nije prijatelj u Rimu“. Rekao je kapetanu nekoliko riječi na uho, a nakon toga uhvatio Maroja za ruku i odšetao s njim. Kapetan ga je oslobodio. Maroje je skidajući kapu zahvaljivao Pometu, no on mu je rekao neka ne skida kapu.
Pomet dalje nastavlja svoja razmišljanja. Kaže kako mu Maro prijeti. Pomet želi da Maro shvati tko je Pomet, što je vješt čovjek, čovjek s najboljim vrlinama. Zato se Pometov trbuh uvijek najede najbolje hrane, živi kao kralj.
Tada Pomet ugleda Popivu, koji ide ulicom pjevajući neku talijansku pučku pjesmu.
Popiva dolazi k Petrunjeli. Donosi joj nekakvu robu i usput joj govori kako noćima nekad ne spava zbog nje, neka se uda za njega. Pomet to sve sluša skriven iza ugla, bijesan je što mu Popiva želi ukrasti Petrunjelu. Petrunjela mu govori da će možda doći i taj dan, a dotad neka joj ne dosađuje toliko s tim. Petrunjela ode kuhati večeru.
Deveti prizor:
Pomet susreće Bokčila. Bokčilo je sretan što je napokon naišao na nekog iz Dubrovnika, no Pomet njega u početku ne prepoznaje, no Bokčilo ga podsjeti koliko je vina kod njega u krčmi popio, pa se Pomet svega sjetio. Pita Bokčila otkud on u Rimu. Bokčilo mu se jada kako je došao s Dundom Marojem, no on je nožem htio napasti Mara pa ga je odvela policija, a on sad ne zna ni gdje je, a on nit' razumije jezik, ni't poznaje grad, a nema ni novaca. Pomet mu govori neka se ne brine, on će ga uputiti kako da dođe do Maroja. Kaže mu neka ide do onih vrata i pita je li Popiva unutra, a kad Popiva izađe, neka mu kaže da je njegovom gospodaru Maru došao otac i donio sto smotaka fine tkanine i toliko vreća papra, šafrana i druge robe za 30 tisuća dukata. I neka ne kaže Popivi da ga je poslao Pomet. Pomet kaže Bokčilu da će tamo dobiti jesti i piti i da će se moći odmoriti kao kralj. Bokčilo ode, a Pomet se sakrije opet iza ugla da promatra što će se dogoditi.
Deseti prizor:
Bokčilo pokuca, otvara mu Popiva. Bokčilo ga ne prepozna te ga pita za Popivu, govori mu da je sluga Dunda Maroja, te kako je Maroje došao u Rim i sve ono što mu je Pomet rekao da kaže. Popiva ga prepozna, i Bokčilo njega, pa Bokčilo kaže Popivi neka siđe dolje da se pozdrave, no Popiva mu, uz Laurino dopuštenje, kaže da on dođe k njima unutra, pa će mu dati jesti i piti.
Pomet sve to gleda i smišlja kako će se osvetiti Popivi i Maru. Otići će po Maroja i pokazati mu kako da se ulaguje Popivi tako da i njega pozove u Laurinu kuću. Tada će Maroje tražiti svoje novce, a budući da su potrošeni, nastat će kaos. Tada će se Laura okrenuti njemu i Ugu. Pomet odlazi srediti taj „posao“.
Treći čin:
Prvi prizor:
Razgovaraju Popiva i Bokčilo. Popiva pita gdje je Maroje, a Bokčilo odgovara da je u gostionici „Od zvona“. Njih će dvojica poći po njega. Popiva pita je li Maroje donio dukata, a Bokčilo mu kaže da je donio neku škrinjicu, a budući da je teška, misli da je u njoj novac. Njih dvojica odoše.
Drugi prizor:
Sadi dolazi k Lauri. Došao je pitati je li se vratio Maro jer mu trebaju novci, no Laura mu kaže da Mara nema i neka dođe poslije pa će mu platiti kako je i obećano. Sadi će učiniti kako je Laura rekla.
Treći prizor:
Sadi se kaje što je ostavio bisernu oglicu kod Laure, a nisu mu odmah platili, no dosađivat će im dok mu ne plate. Uto sretne Mara. Govori mu da je ostavio bisernu ogrlicu od trideset bisera kod Laure, što košta 150 škuda, no maro mu govori neka ne dosađuje neka dođe kasnije k Lauri pa će mu platiti. Sadi kaže da će učiniti tako, no kad Maro uđe u kuću, Sadi se sakrije iza ugla kako bi opet dočekao Mara.
Četvrti prizor:
Maro govori sam sebi kako mu je već dosta tog dosadnog Židova Sadija. Sreća se okrenula protiv njega; treba plaćati dugove, a nema više novaca. Kaže kako nije bio kod Laure već dva sata, mora joj objasniti sve u vezi s ocem jer ako sazna to od nekog drugog, bit će zlo.
Čim je Maro ušao, Laura mu kaže da zna da mu je otac tu i da joj je drago zbog njega. Maro ju pita kako ona to zna, a ona kaže da joj je rekao Bokčilo. Laura kaže da je Maroje donio puno robe i da je sada Popiva otišao s Bokčilom po Maroja da ga dovedu kod njih u kuću. Maro kaže da je Popiva prvo trebao doći k njemu sve mu reći, a u sebi kaže da će ga ubiti kad ga nađe zato što ga je tako izdao.
Peti prizor:
Opet im dolazi Sadi po novce. Kaže kako mu hitno treba dvjesto dukata, a ako mu oni ne žele platiti, on će uzeti natrag tu ogrlicu. Laura natjera Mara da plati. Laura pita Mara dolazi li na večeru, a on kaže da će se zbog nje potruditi da dođe što prije kući.
Šesti prizor:
Maro jadikuje kako je morao dati Sadiju 150 dukata, a skoro pa ni nema više novaca. A još ga je i Popiva izdao i dovest će Maroja u kuću. Ugleda Popivu kako dolazi. Pita ga gdje je bio dosad, a popiva mu veli da mu je otac Maroje došao. Maro počne vikati na njega, da ga je izdao, uništio jer ga je Maroje došao osramotiti i kazniti. Kaže Popiva da je Maroje rekao da je došao na proštenje i da je donio svakojaku robu. Maro mu na to govori kako ne može Maroju vjerovati jer Popiva ne zna kako je Maroje došao za Marom, a Maro ga je pred Laurom zanijekao, pa je otac na njega narsnuo nožem i policajci su ga odveli u tamnicu, no ne zna kako je Maroje mogao izaći iz tamnice kad se za napad nožem u Rimu ide na vješala. Popiva tada shvaća da im je sigurno Pomet sve to smjestio. Maro kaže da ne zna tko to sve radi, ali sad ima toliko nesreće da bi se najradije ubio, no Popiva mu govori da ne treba očajavati i da će mu on pomoći, što Maro prihvaća. Popiva mu kaže neka od sve reći Lauri, na što Maro kaže da je to isto kao da uzme konopac i objesi se. No Popiva nastavlja. Kaže da Laura zna da je Marov otac veliki bogataš pa neka onda Maro kaže Lauri neka mu pomogne ako ga imalo voli jer će otac tražiti dukate natrag, one dukate koje je potrošio na nju, pa neka Laura ode k Sadiju tražiti da joj nabavi odjeće za 3000 dukata. Nakon toga neka se Maro obuče kao trgovac, ode k ocu i neka se pretvara da ono prije nije bio on kad su se sreli, nego netko tko mu nalikuje. Kada Dundo Maroje bude tražio svoje novce, neka mu Maro pokaže odjeću i kaže mu da je ostatak robe poslao nekamo, ali da ima za naplatiti. I neka pokaže ocu poštovanje. Maro kaže kako će sve to biti mučno, a i ni nema neke lijepe odjeće, no Popiva ga prekorava što jadikuje, kaže da Sadi ima mnogo lijepih haljina za prodati. Popiva govori kako svatko u dobru umije jesti, no u zlu se treba prilagođavati.
Maro kaže da će učiniti sve kako mu je Popiva rekao. Odoše k Lauri.
Sedmi prizor:
Petrunjela priča sama sa sobom. Laura ju je poslala za Marom, da mu kaže za razne tkanine koje mora otići kupiti. Petrunjela se pita gdje će ona sad naći Mara. Bolje će ona stati negdje sa strane i promatrati muškarce koji prolaze, gledati kojeg bi mogla uzeti za muža. Jedan ima velik nos, drugi prevelika usta. Tada ugleda nekog kako stiže, ima velik nos i grbu, blebeće sam sa sobom.
To je Tripče. Glasno govori neka svoja filozofska razmišljanja; uspoređuje ljude sa životinjama, odnosno ljudske osobine sa životinjskim. Iako ga nitko ne razumije, on sam sebe razumije. Petrunjela sve to sluša, shvaća da je Tripče sigurno neki učitelj kad tako govori. Petrunjela ne može odoljeti da ga ne pozdravi kad je on iz istih krajeva kao ona.
Pozdravi ga govoreći neku pjesmu. Tripče se razveseli što je naišao na sunarodnjakinju, pa joj uzvrati pjesmom. I tako oni razmijene još pokoji stih, a Tripče joj govori kako je lijepa, da je veselje istoka. Tada mu ona kaže kako čuje da netko ide, pa neka on stane malo dalje da ljudi ne pomisle svašta.
Osmi prizor:
Dolazi Ugo. Govori Petrunjeli da će dati Lauri koliko god dukata želi, samo neka bude njegova. Tripče misli da mu Ugo želi poremetiti novonastali odnos s Petrunjelom, odnosno da želi Petrunjelu pa mu govori neka ode. Ugo poludi, htjede se potući s Tripčetom, kaže da će ubiti i kurvu Petrunjelu i njezinu kurvu gospodaricu. Tripče mu govori da nije u Njemačkoj i neka ne luduje, a Petrunjela mu kaže kako će reći Lauri sve što je Ugo rekao za nju, i da su mu kurve majka, sestre i svi ostali. Tripče mu govori da bi se rado htio naći s njim nasamo, da mu pokaže zvijezde u podne.
Deveti prizor:
Dolazi i Laura, pita kakve je to galama. Tripče kaže Ugu da ga ide prijaviti policiji, a Ugo ga proklinje da dobije rak.
Deseti prizor:
Dolazi Popiva, pita kakve to galama, što je htio Ugo. Laura kaže da ne zna, da je sigurno poludio i pomamio se, na što joj Popiva kaže: kakav gospodar, takav i sluga, odnosno Pomet. Popiva se pita kako je Pomet uspio saznati da je Dundo Maroje došao i donio toliko robe. Govori Lauri kako je Maroje uglađen čovjek. Kaže kako je Maroje saznao da je Maro kod Laure, pa je samo rekao da mu je ipak drago što je Maro s tako uglađenom ženom. Popiva nastavlja dalje govoreći o lopovu Pometu, kako su Ugo i on sigurno shvatili da se sada moraju držati podalje Laurine kuće. Laura mu kaže da će se potruditi da oni budu što dalje.
Popiva kaže da, što ne mogu dobrim djelom postići, oni postižu lopovlukom. Kaže kako je Pomet izveo lukavu stvar. Čuo ga je kako se s neki mdogovara da dođe k Lauri i kaže joj da je Marov otac došao u Rim po novce i sina, a također je smislio i da će reći Luri kako je onaj čovjek što je Mara napao nožem zapravo Marov otac. Popiva kaže da takvo što može samo vrag izmisliti. Laura na to kaže da ona uistinu voli Mara i da sve ostale tjera od sebe jer želi samo Mara i njega će voljeti do smrti. Popiva kaže da se ta njezina ljubav vidi i da nju Maro obožava, iako je u zadnje vrijeme malo u neprilici. Laura pita može li ona nekako pomoći. Popiva dodaje kako joj je zaboravio reći da su Maro i on bili kod kožuhara i da je gotova podstava od krzna od bijele kune i da će ju sutra ujutro donijeti. Laura opet pita Popivu u kakvoj je Maro neprilici. Popiva kaže kako bi Maro htio nekako dokazati ocu da je napredovao u trgovini kako bi mu otac dao imanje. Laura pita može li ona kako pomoći, na što joj Popiva odgovara da može, no sve će se još dogovoriti kasnije. Popiva joj govori da je Marovo dobro i njezino dobro, a on će im biti vjeran sluga, pa će odsad lakše živjeti jer kad ima više dukata, više ih se treba i trošiti jer dukati i jesu da se troše. Laura se slaže s tim.
Popiva joj govori kako je ona uvijek bila i bit će prava gospođa. On sad ide kod zlatara Džanpjetra po rubin i dijamant, a Laura mu kaže da pošalje Mara k njoj ako ga sretne. Popiva kaže da hoće te ode.
Jedanaesti prizor:
Popiva govori sam sebi kako je u dobar trenutak došao k Lauri i ispripovijedao joj sve što Pomet kani napraviti. Pomet će doći k njoj i sve joj reći, lukav je on lažljivac. No čak i da Pomet govori istinu, Laura mu neće vjerovati jer će sad misliti da Pomet zbog svoje koristi govori protiv Mara i Popive.
Popiva naiđe na Mara, kaže mu da je sve rekao Lauri i da ona sad neće ništa vjerovati Pometu, te da ona ne zna da Dundo Maroje nije donio nikakvo blago u Rim i spremna je sve učiniti za Mara. Kaže neka pođu prije nego što Pomet dođe. Maro je sretan što ima tako vjernog slugu. Govori Popivi da je bio kod Sadija i darovao mu sto dukata tako da mu Sadi da robe za 3000 dukata.
Maro dolazi k Lauri.
Dvanaesti prizor:
Pomet vodi monolog. Pita se je li ikome sreća toliko naklonjena kao što je njemu, sve što zamisli, tako se i dogodi. Kaže kako to nije ni čudo jer sreća je uvijek s razumnima; sreća nikada nije s luđacima i glupanima. On zna milovati sreću, tako da sreća ostaje s njim. Našao je Dunda Maroja i rekao mu da će Popiva doći s Bokčilom, pa neka onda kaže Popivi da je donio mnogo robe; tada će se Popiva razveselitii pozvati ga u Laurinu kuću.
Pomet nastavlja priču, kako se on skrio iza ugla kada su Popiva i Bokčilo izašli, a s njima i onaj starac kojeg je on naučio kako da se prilagodi, a Popiva je pristojno pozvao Dunda Maroja u kuću. A Pomet, vidjevši da mu je vragolija uspjela, žuri se da što prije dođe do Laurine kuće. Pokuca.
Petrunjela pita tko kuca, a Pomet govori da želi razgovarati s Laurom. Petrunjela kaže da Laura spava i neka shvate Pomet i njegov gospodar da ih Laura ne želi ni s novcima ni bez njih. Govori mu da je lupež.
Dolazi Maro i govori Pometu da je varalica, a Pomet mu kaže da ne zna što je on njemu učinio da ga tako vrijeđa.
Trinaesti prizor:
Pomet je otišao, a Maro kaže da će mu uskoro dati što je zaslužio. No sad Maro ide obaviti što treba, kod oca, ali Laura mu kaže da obavezno dođe na večeru, na što Maro kaže da će doći.
Maro će se sad otići lijepo obući, otići će k ocu, praviti se da ga prije nije vidio kad je izbio onaj incident i nada se da će sve proći dobro.
Četrnaesti prizor:
Pera se žali babi kako je u zao čas došla u Rim; pošla je tražiti zaručnika, a nigdje ga ne može naći. Pita babu misli li da Maro zna da je ona stigla u Rim, na što joj baba kaže da već svi znaju da je ona ovdje, no on očito ne želi znati. Zbog zle žene će izgubiti i dušu. Baba kaže kako j mladost ludost, i da će to mladi shvatiti tek kad budu stari. Shvatit će da su se zabavljali zlim stvarima, da su zle žene grinje i da se odmah vidi kad je netko zao. Pera pokazuje babi neku djevojku za koju misli da je iz njihovog kraja, pa kaže neka ju upitaju tko je i zna li nešto o Maru. Pera i baba čuju kako Petrunjela govori nešto o Maru, pa ju odu pozdraviti. Petrunjela shvati da su baba i Pera Dubrovkinje, pa joj baba govori da su došle iz Dubrovnika u Rim na proštenje. Pitaju Petrunjelu poznaje li Mara Marojeva Dubrovčanina. Petrunjela kaže da je on kod njih od jutra do večeri, a kad ju baba upita tko je ona, Petrunjela kaže da je ona sluškinja prve rimske kurtizane koju Marko jako voli i daje joj sve što ima. Peru srce zaboli. Petrunjela pita bi li Pera možda htjela raditi kod Laure, no baba joj odgovori da su sve kurtizane zle. Petrunjela kaže da je Laura bogata gospođa kojoj je kuća puna srebra i zlata, a ne kao one dubrovačke kurve pune buha, no baba i dalje nastavi govoriti loše o Lauri. Petrunjela joj kaže da je Maro na njezinu gospodaricu potrošio 5000 dukata, a Pera se opet počne loše osjećati. Petrunjela joj kaže da se sigurno prehladila, pa nastavlja kako je Maro na Lauru potrošio 5000 dukata i kako će se oženiti njome. Peru opet zaboli srce, a baba kaže Petrunjeli da se Maro ne može oženiti Laurom jer je zaručen već tri godine. Petrunjela ne može vjerovati da je Maro takav izdajnik, njezinoj gospođi stalno govori da će ju uzeti za ženu. Baba kaže kako ne može to više trpjeti, neka znaju da je maro zaručen i da mu je zaručnica došla u Rim. Kaže da će to ići reći Lauri, no Petrunjela joj kaže da će joj ona to odmah ići reći, čim obavi poslove koje joj je zadala Laura.
Baba i Pera su još šokirane. Naišle su na Dživa i sve m urekle: gdje je maro, s kim je i da se želi oženiti tom ženom, na što Dživo kaže da je Marov otac u Rimu i da zna što trebaju učiniti.
Petnaesti prizor:
Popiva razgovara sam sa sobom.
Kaže kako su sretni što su uspjeli Lauri uzeti 3000 dukata iz ruku. Laura je stavila u opasnost 3000 dukata kako bi se učinila gospođom od 50 000 dukata, a i zamislila si je da će ju Maro oženiti. Kaže sarkastično da bi si Maro lijepo učinio da se oženi zlom ženom. Smatra da bi Maro, ako je pametan, trebao uzeti te 3000 dukata, a nju ostaviti na uglu, ali Maro to ne može. Kaže da će on poći tražiti mara da mu pomogne da s ocem nešto pametno napravi jer kad Maroje vidi robu, sve će se uspjeti napraviti.
Četvrti čin
Prvi prizor:
Dundo Maroje jadikuje kako je već star, kako i školu pohađa, a učitelj mu je sin, koji mu zadaje tolike udarce. Sin mu je potrošio sve dukate, no probat će spasiti što god može. Već mu je iz kuće uzeo neke stvari što je našao. I dalje jadikuje za svojim dukatima. Pita se gdje je već Bokčilo s robom; sigurno je otišao u neku krčmu.
Dolazi Bokčilo, kaže da se jedva kreće pod tolikim teretom. Bokčilo se žali kako nije trebao poći za Marojem i njegovom hranom u Rim, pita se kad će napokon doći u svoj ubogi stan da pjeva sa svojim vinom, a da Maroje plače za dukatima bez njega. Bokčilo se riješi tereta koji je nosio, a Maroje ga prekorava kako se to odnosi prema njegovoj robi, na što ga Bokčilo pita zar se tako odnosi sa slugama, da mu ne da ni jesti ni piti koliko treba. Maroje mu kaže neka onda pođe k njegovu sinu Marinu jer će tamo moći piti po cijele dane, a on mu daje što može. Dok njih dvojica raspravljaju, ugledaju Popivu i Mara kako se nešto dogovaraju. Maroje kaže Bokčilu neka uzme svu tu robu da mogu poći u gostionicu. Bokčilo pokrije robu kabanicom, a Maroje uđe u gostionicu.
Drugi prizor:
Razgovaraju Maro i Popiva. Popiva se čudi što se Maro boji susreta s ocem, na što mu Maro kaže da ne ide k ocu, nego k bazilisku koji će ga otrovati očima. Kaže da ide k čovjeku koji voli samo novac i ništa i nikog drugog. Popiva mu kaže da samo treba biti strpljiv jer vještu čovjeku sve uspije. Kad Maro dođe pred oca, neka se pravi da ga prije nije vidio i neka bude uvjerljiv. Popiva smatra da bi bolje bilo da njih dvojica pobjegnu nekamo i od Dunda Maroja i od Laure, no Maro kaže kako njegov otac ima novaca kao blata i ne želi da ga izbaci iz oporuke. Maroje ih sluša skriven i komentira.
Maro i Popiva naiđu na Bokčila. Bokčilo je sretan što je tako brzo naišao na Mara, govori mu da mu je i otac ovdje. Dundo Maroje i Maro se pozdravljaju, svi se prave kao da se ništa nije dogodilo. Maro kaže ocu da ga je tražio po cijelom Rimu kad je saznao da je došao. Pita oca zašto je došao, a Dundo Maroje mu odgovori da je došao na proštenje i da vidi sina. Maro mu kaže da idu njegovoj kući, no Maroje mu kaže neka prvo idu malo sa strane popričati. Maroje mu kaže neka mu prizna da je on obio on i da ga je zanijekao, no Maro ostaje pri svome, da ga nije uopće dosad vidio, pa Maroje povjeruje. Nadalje mu Dundo Maroje kazuje da je donio šipke i listiće zlata pa pita Mara ima li on kakvo skladište gdje drži robu, pa mu Maro kaže da ima. Tada Maroje upita sina zašto nije otišao u Firenzu kako mu je bilo rečeno, a Maro mu kaže da će mu sve reći, imaju vremena razgovarati. Maroje mu kaže da će zlato staviti pod ključ nekamo, na što mu Maro kaže da ima neku škrinju pa će to tamo staviti, no Maroje kaže da on ima škrinjicu u kojoj to drži pa ga pita samo je li njegovo skladište sigurno. Maro kaže da je jako sigurno. Tad kaže Maroje neka pođu vidjeti tu Marovu robu pa da onda mogu ići kući malo se odmoriti.
No prvo da Maroje kaže nešto Bokčilu. Daje mu vino, na čemu mu je Bokčilo vrlo zahvalan, a kasnije mu govori da mu bude i dalje vjeran pa će mu se on odužiti, i neka pokrije kabanicom ovu njihovu robu da ju Maro ne vidi. Maro pita oca ima li kakvo pismo od njegove zaručnice, no Maroje kaže da nema jer se u žurbi nije ni išao s njima pozdraviti. Popiva se pita kako li će završiti ovo ulizivanje oca i sina. Sad svi krenuše prema Laurinoj kući.
Treći prizor:
Pomet drži monolog, kaže kako je vrag uzeo i sreću i nesreću. Ne oslovljavaju sreću uzalud ženskim imenom, i dobro čine zovući ju tako. Ona se obrće sad ovamo, sad onamo; sad je dobra, sad zla; prvo te miluje pa te guši. Vražja ženska narav, u kojoj je do maloprije napredovao sa svojim Tudeško, no on sad više nije njegov, istjerao ga je iz kuće. Pomet se pita gdje da se sad utješi. Kaže da on nije jedan od onih koji ljube prijatelja u dobru, a u zlu ga ne žele ni vidjeti. Ne zna što je njegovom Tudešku, napao ga je da je izdajica.
Pomet tad ugleda nekog kako ide prema njemu i gleda ga, a misli da je tog čovjeka netko poslao da ga ubije.
To je bio čovjek po imenu Gulisav. Dođe do Pometa i pozdravi ga, a Pomet ga upita tko je i odakle dolazi. Gulisav mu kaže da je prijatelj i da se ne brine. Pomet mu kaže da tako i neprijatelji govore, no da vidi da je on dobar čovjek pa ga pita odakle je. Gulisav kaže da dolazi iz tuđe zemlje zbog velikog posla. Poslao ga je Ondardo Tudešak, vlastelin iz Auguste, da mu nađe kćer koju je izgubio prije osam godina. Pomet upita kako se zove ta kćer, a Gulisav kaže da joj je ime Mandalijena. Gulisav priča kako je Ondardo ovdje stao da se odmori od trgovanja i tu je spavao s jednom plemkinjom, koja je zatrudnjela i rodila mandalijenu. Kad je djevojka odrasla, jedan se susjedni vlastelin zaljubio u nju, i ona u njega, pa su nakon nekog vremena pobjegli zajedno. Djevojka se nije vratila, a otac bi učinio sve samo da ju nađe. Pometa čudi kako je Ondardo tako dugo čekao da ide tražiti kći jer sad će ju biti jako teško naći nakon toliko godina, a Gulisav odgovara kako se Ondardo u međuvremenu oženio i imao drugu djecu, pa nije više baš mario za Mandalijenu. Pomet pita što onda sad Ondardo želi, a Gulisav kaže da su mu umrli i žena i djeca, a ima veliko imanje pa se sjetio Mandalijene i poslao Gulisava da ju nađe, a onome tko ju nađe, dat će sto škuda. Pometa zanima što ako se neka djevojka bude predstavila kao Mandalijena samo da bi dobila imanje, a da uopće nije Mandalijena, na što mu Gulisav reče da prava Mandalijena ima madež ispod lijeve dojke te na ruci ima znamenja koja Gulisav zna. Pomet kaže da će se onda ion raspitati okolo pa da on dobije tih sto škuda. Gulisav mu reče da će biti u gostionici „Della grasezza“ i pozove Pometa da mu se pridruži na pići, no Pomet odbije rekavši da sad ima nekog posla, no da će se drugi put sastati na piću.
Četvrti prizor:
Pomet razgovara sam sa sobom. Kaže kako bi bilo odlično da je Mande zapravo Mandalijena pa da on dobije sto škuda. Ma vidi on da nije danas te sreće, a i sigurno je Gulisav htio da ga Pomet odvede k sebi kući pa da ga gosti.
Pomet tada ugleda Petrunjelu kako mrmlja nešto sama sa sobom, pa kaže da će poći čuti što to ona govori, no neće joj se javiti jer su ga ionako svi prezreli sad. Petrunjela nešto spominje kako je maro od Laure uzeo 3000 dukata i govorio joj da ju voli, a sad je onaj starac svu odjeću odnio.
Pomet ne može odoljeti da ne pita Petrunjelu što se događa, stoga joj se javi i pita ju što joj je, želi li i ona da je on mrtav. Petrunjela mu kaže neka ju ne gnjavi sad i on. Pomet ju moli da mu kaže što joj je, no Petrunjela ne želi jer je on izdajica kao Maro i njegov otac, koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Pomet joj govori da su trebali njega slušati kad im je govorio, a govorio im je istinu, no oni su radije slušali Mara pa neka sad ispaštaju zbog toga. Pita Petrunjelu što su učinile te izdajice, a Petrunjela kaže da je Marov otac došao s nosačem i uzeo iz Laurina skladišta svu robu i odnio tko zna kamo. A njezina je gospođa morala prikupiti 3000 dukata. Pomet kaže da joj je to sad kazna što nije njega slušala jer je on sve znao o Marovu ocu, koji je škrt i došao je u Rim kako bi uzeo natrag one novce što mu je Maro potrošio. Petrunjela kaže kako će se Laura razočarati kad sve to čuje. Pomet ju upita je li Maro bio kod kuće kad je Dundo Maroje odnio svu tu odjeću, na što Petrunjela odgovori da je Mara otac poslao nekamo. Pomet shvaća da je to i bila Marojeva namjera. Zatim pita Petrunjelu za babu koja živi s Laurom, je li ona Laurina baka i je li iz tuđe zemlje, odnosno Njemačke. Petrunjela kaže da je i Laura iz Njemačke i da joj je pričala kako joj je otac Nijemac, no ne zna o njemu ništa. Pomet se razveseli što je Laurin otac Nijemac (Tudeško), pa pita zašto se u Rimu gospođa zove Laura, a u Kotoru se zvala Mande. Petrunjela kaže da je Laurino pravo ime Mandalijena, pa su ju zvali i Mande, a u Rimu je promijenila ime u Laura silom prilika jer ju je otac tražio da ju ubije. Pomet sav veseo da Petrunjeli nekoliko škuda neka si nešto kupi, iskazuje joj opet svoju naklonost, pa joj kaže neka pita Lauru bi li se udala za Uga Tudeška da ju zaprosi, i neka joj naglasi da je Ugo bogati vlastelin koji ima 50 000 dukata. Petrunjela kaže da će to učiniti, i da će se sigurno Laura udati za Uga, a Pomet joj kaže neka ide to reći Lauri pa će ih on posjetiti malo kasnije.
Pomet, ostavši sam, šali se sa srećom, govori joj da vidi da se malo poigrava njime, ali očito je da ga ljubi,a i on je lud za njom. Sreća mu je omogućila ono što nije ni sanjao; Laura će postati Ugova. Shvaća da je Laura kći onog Ondarda de Augusta. Govori kako će Ugu dati lauru da bude njegova do smrti, a Lauri će dati Uga, bogata vlastelina.
Uto ugleda Dunda Maroja s Bokčilom; poći će prisluškivati o čemu govore.
Peti prizor:
Maroje je zadovoljan što je toliko robe uzeo Maru, kaže da je uzeo velik komad lavu iz šapa. Ugledaju Mara kako im se približava pa Maroje kaže kako će se sad on praviti da ne poznaje sina, kao što je i ovaj njega zanijekao. Maro ih pozdravi, a Maroje ga pita tko je on. Pomet sve to gleda skriven.
Maro pita kakav je to lopovluk, neka mu da ključeve od skladišta jer roba u njemu nije njegova, a Maroje počne zvati upomoć i neka drže razbojnika, a Maro pobjegne. Maroje je sretan što je pobijedio, a Bokčilo mu kaže da će se dogovoriti njih dvojica kad su otac i sin, no Maroje kaže da između lisice i psa nema dogovora, a zatim kaže da idu u gostionicu veseliti se, a Bokčilo nadodaje, i jesti.
Šesti prizor:
Pomet govori o komediji koje se nagledao, o tome kako je Maro pobjegao, a Laurini su novci sad kod Maroja. Kaže Pomet da je on naučio Maroja sve to, to su Pometovi poslovi: „Ja mu sam tramuntanu otkrio, a on je umio jedrit.“.
Pomet ugleda poštara Maziju. Pozdrave se. Mazija kaže da je sretan što je sreo Pometa jer je čuo da svi koji imaju neke vez s Pometom, dobro jedu, piju i veseli su. Mazija kaže da ga se sjeća otkad je Pomet bio jako siromašan da si nije mogao kupiti ni malo kruha, a sad je Pomet gospodin, a on siromah. Pomet ga pita nosi li kakve novosti, ima li kakvih pisama, na što ga Mazija pita zna li gdje stanuje Maro Marojev, da ima za njega pismo iz grada. Pomet kaže da ga on poznaje pa će mu dati pismo, a Mazija mu daje i pismo za Dživa, neka im ih preda umjesto njega, a Pomet kaže neka to prepusti njemu. Mazija kaže da je u gradu umrla neka udovica pa je ostavila veliko imanje iza sebe, no ne zna tko je ona, kaže da piše u pismima. Pomet mu kaže da će ga počastiti, no mazija mora ići jer ima još puno posla za obaviti.
Pomet ostaje sam. Kaže kako će on prvi znati novosti, otvorit će pisma, a kasnije će otići Ugu reći novosti. Novost da je Laura zapravo Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, kojem su umrli žena i djeca, pa će sada gospođa Mande naslijediti cijelo Ondardovo bogatstvo, a Pomet će dobiti sto dukata. Ide u gostionicu naći onog Hrvata (Gulisava) da ga tkogod ne pretekne i uzme njegove novce.
Sedmi prizor:
Petrunjela samu sebe pita što čeka, trebala je odavno ostaviti sve i otići Lauri ispričati kakvu je sramotu čula i vidjela. Laura je izgubila 3000 dukata, pa Petrunjela proklinje Mara.
Laura pita Petrunjelu zašto se tako kasno vraća kući, a ova joj odgovori da joj nosi tužne vijesti. Petrunjela kaže kako je Maru u Rim došla zaručnica, da je zaručen, a Laura ga nazove izdajnikom. Petrunjela joj još kaže kako je Laura izgubila 3000 dukata jer je neki starac odnio svu njezinu robu. Laura je bijesna.
Osmi prizor:
Popiva dolazi do Laurine kuće. Pokuca. Kad Petrunjela upita tko to kuca, Popiva kaže da je on, no Petrunjela ga nazove izdajnikom i pita zašto je došao. Popiva misli da ga tako zove zato što ju je jednom poljubio i uštipnuo, no Petrunjela kaže da je nešto drugo u pitanju.
Laura pita Petrunjelu s kim razgovara, a Popiva joj kaže da je donio rubin i dijamant kakvih odavno u Rimu nije bilo, no Laura ga pita gdje je Maro. Popiva kaže da će i on uskoro doći, a kada ga Laura upita što su radili tamo, on kaže da su sve dobro činili. Laura mu kaže neka ju pričeka, da će sad sići k njemu. Popivu to malo zabrine, pomisli da je Laura saznala štogod.
Laura siđe i kaže Popivi neka ide po Mara, da ga hitno treba, a Popiva ode.
Deveti prizor:
Popiva razmišlja kako se Laura ne ponaša kao inače, a tako se ponaša onaj tko sumnja nešto. Ugleda Mara.
Maro mu govori da je izdajnik, da ga je uništio. Upita ga je li odnio Lauri rubin i dijamant, a Popiva kaže da jest, na što mu Maro kaže da bi ga sad najradije ubio, ali kad bolje razmisli, bolje da uzme nož i ubije sebe. Popiva ga pita zašto toliko očajava, kaže mu da se sve može popraviti. Maro mu i dalje govori da je on njegova smrt. Popiva mu odgovara da ga je sigurno neka bolest i melankolija stegla oko srca pa mu se i najmanji problem čini velikim.
Maro jadikuje da nema novaca, izgubio je čast, ima dugova na sve strane, ne zna što će. Iz Rima ne može otići jer nema čime, nema gdje ni stanovati. Kaže Popivi da je on dao ključeve vragu Maroju. Popiva shvaća da ih je zadesila velika nesreća, a Maro mu kaže neka pokuša pronaći način da popravi stvari.
Peti čin
Prvi prizor:
Pomet vodi monolog. Kaže da čast mijenja običaje; tko ga bude vidio u novim haljinama, reći će da se pomamio, no on je postao plemić, a Maro nije. Pita se hoće li ikad ići u Dubrovnik da vidi služi li Maro na nekom brodu. Dalje Pomet govori kako mu dobro pristaje haljina. Otkrio je da je Laura uistinu Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, a otamo je i Ugo Tudeško, odnosno njegov Nijemac. Priča kako je čovjeka koji mu je donio tu vijest ostavio u gostionici da se veseli, no on je veseliji od njega. Poći će k Lauri, Mandalijeni, no neće joj reći da joj je otac ostavio toliko imanje jer bi se uzoholila jer je kurtizana. Hoće da joj ta vijest dođe spontano, tako da bude dužna zahvaliti Pometu, no Ugu će sve reći, tako da ju ovaj drage volje uzme za ženu. Ugleda Mara i sakrije se kako mu Maro ne bi pomutio te važne poslove.
Maro jadikuje na što je spao, da ne može imati ni ogrtač od baršuna, nego ima lošu haljinu. Što će na to sve reći Laura? Popiva mu kaže da ne vrijedi sad plakati, nego da treba biti hrabar, treba uzeti Lauri neki prsten ili ogrlicu jer inače neće moći ni otići, a neće imati ni što jesti.
Pomet to sve sluša i komentira da su došli točno tamo gdje ih on želi.
Maro i Popiva i dalje razgovaraju, no tad Maro ugleda Pometa, a Popiva kaže kako se taj lopov obukao u baršun. Maro predlaže da ga odmah ubiju, tad nitko neće moći reći da su pobjegli kao lopovi, nego kao ubojice, pa im to neće biti tolika sramota, no Popiva kaže neka to učine bolje sutra jer Pomet ima oružje.
Maro se obrati Pometu, a Pomet mu ljubazno odvrati. Maro mu kaže da se malprije spasio, no drugi put se neće uspjeti spasiti, a Popiva ga vičući pita kako ima obraza uopće razgovarati s njima. Pomet kaže Maru da je odlučio uvije imati oružje uz sebe, i predlaže neka mu Popiva makne muhu s nosa. Popiva je šokiran što Pomet još ima hrabrosti izazivati ih.
Drugi prizor:
Pomet odlazeći govori kako bi mu bilo drago da Maro završi u tamnici. No on sad ide k Lauri da joj sve kaže. Pokuca vičući: „Gospođo Laura, gospodarice moja!“
Laura izađe i pozove ga unutra, na što joj on kaže da je to trebala odavno učiniti i imala bi još uvijek svoje 3000 dukata. Pomet joj kaže da ima novosti za nju koje će joj sigurno biti drago čuti. Ulazi i Petrunjela i divi se Pometovoj odjeći.
Treći prizor:
Maro se tuži Popivi vidi li kako ih je sreća priisnula uza zid, da sva njegova nada sad stoji u lopovluku. Ako ne ukradu nešto Lauri, ne znaju ni kud ni kamo će. Popiva mu kaže neka ne tuguje, nego će poći k Lauri na večeru i napraviti što trebaju ako ne žele sutra u tamnici završiti. Došli su pred Laurinu kuću, pokucaju. Petrunjela izađe, govore joj neka im otvori.
Tada izlaze Vlaho, Pijero i Niko iz skrovišta. Vlaho im govori da je ono Maro pred Laurinim vratima.
Popiva pita Petrunjelu zašto im neće otvoriti. Dolazi Laura. Pita Mara je li ona zaslužila sve to od njega. Kad Maro upita što, Petrunjela kaže kako bi sad najradije tom lažljivcu iskopala oči, no Laura ju ušutka. Popiva ih pita je li im Pomet štogod nalagao, a Petrunjela im opet kaže da su lažljivci koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Maro opet govori da je Pomet štogod slagao, no Petrunjela kaže da je svojim očima vidjela starca kako odnosi robu, a Židov (Sadi) je odmah otišao u banku, odnosno kako uzimaju novac s bankovne knjižice. Maro kaže kako on ne zna ništa o tome. Laura mu sad prigovara kako je dobio pismo od zaručnice, a njoj je rekao da nije zaručen. Kaže kako ju je prevario kako nijedna žena nije bila nikad prevarena; neka joj vrati njezine 3000 dukata bez skandala i bez njegove sramote. Maro joj kaže da je loše informirana, a Popiva kaže neka ih bolje pozove u kuću da sve objasne, no Petrunjela kaže da bi im mogli još štogod ukrasti.
Četvrti prizor:
Pomet kaže Maru da nema više mjesta za stolom za njih, a da je komedija odavno počela; vuk je lisicu prevario. Maro i Popiva mu govore neka siđe pa da mu oni pokažu s kim ima posla. Pomet im kaže da se on uzvisio, a oni su pali. Kaže im da su i oni bili na njegovu mjestu, no sami su se otjerali otamo jer na dobrom mjestu ne smiju sjediti zli. Maro i Popiva navaljuju da im Laura otvori vrata.
Vlaho, Niko i Pijero sve gledaju iz prikrajka.
Petrunjela i Laura im ne daju da razbiju vrata. Maro kaže kako želi ubiti Pometa na mjestu, no okreće se Popivi i kaže mu da su dotučeni. Popiva kaže neka se ne preda još. Maro proklinje sreću, kamo ga je dovela, a Popivi kaže da želi ubiti Pometa, na što mu Popiva kaže da će biti uz njega. Maro kaže da želi silom ući u Laurinu kuću i sve ih zaklati. Kaže da je toliko očajan da i sebe želi ubiti.
Vlaho, Niko i Pijero gledajući to komentiraju kako bi i oni takvu ženu tukli bičem da im takvo što napravi, a Pijero kaže da bi Maro takav očajan mogao bilo kakav skandal napraviti.
Petrunjela kaže da će ih sve istući batinom, tko god joj dođe pod ruku, ako im razbiju vrata.
Peti prizor:
Maro i Popiva i dalje razmišljaju što će učiniti, a Vlaho, Pijero i Niko i dalje skriveni gledaju. Popiva kaže maru da mogu negdje dočekati Pometa i ubiti ga.
Vlaho govori da bi Mara mogao uhvatiti šef policije, a Niko kaže neka idu za njim, neka ga ne napuste sad, da u tom bijesu ne počini kakvu glupost. Vlaho kaže neka pođu i učine štogod budu mogli.
Šesti prizor:
Tripče govori Maroju da ga je ostavio u velikoj žalosti, no vidi da se sad spasio; pita ga je li se dogovorio sa sinom. Maroje mu kaže da s Marom nema dogovora, da mu je uzeo robu za 3000 dukata, a 2000 je bacio u more. Kaže da on nema više sina, no Tripče mu kaže da mu je on sin jedinac i neka ne pusti da se Maro uništi.
Pera jauknu, a Dživulin pita je li to onaj mladić s broda, pita Dživa je li mu kupio lončić i žlicu za kašu. No Dživo kaže da imaju drugih problema, te kaže Maroju kako mu trebaju reći istinu. Maroje je začuđen, pita ih kako su došli u Rim bez novaca. Dživo kaže da je on kriv jer je savjetovao Peri da uzme iz tetine škrinje tristo dukata da pođu tražiti njezina nevjernog zaručnika. Maroje ih prekorava što će sada biti još jedan skandal koji se tiče njegova sina, i to skandal zbog toga što je Marova zaručnica hodala svijetom prerušena u mladića. Dživo im kaže da se sad sve okrenulo na zlo, no nije smao on kriv. Kaže kako je prošlo tri godine otkad Mara nema kod kuće, a nije poslao nijedno pismo. Kaže kako to njegova obitelj ne zaslužuje.
Maroje je ljutit i kaže da nije ni on zaslužio to od Mara, no najviše se čudi babi koja im je dopustila i pomogla u tome što rade, a trebala bi biti pametnija od toga. No baba kaže da je odgojila Peru i ne može ju gledati da plače i vene.
Petrunjela se također ubaci u razgovor. Sad shvaća zašto je Pera bila toliko uznemirena kad joj je Petrunjela pričala o Maru. Kaže da se njezina gospodarica ipak neće udati za Mara. Petrunjela ugleda kako netko vodi Mara i Popivu i stoga kaže da će ući u kuću kako joj Popiva ne bi mogao učiniti štogod.
Sedmi prizor:
Bokčilo se ruga Popivi kako slabo sad pjeva, a Pomet sad jede, pije i pjeva. Niko kaže da im dovode Mara i da su mu uzeli nož iz ruke jer bi inače i samom sebi nešto napravio.
Maroja nije briga što će Maro činiti, no Bokčilo i Tripče mu govore da ga ne napušta sad kad je toliko očajan. Maro moli oca da mu oprosti, kaže da je naučio svoju lekciju, a Pijero također govori Maroju neka oprosti Maru.
Osmi prizor:
Tripče ugleda Uga kako stiže. Kaže kako ga je Ugo prije htio ubiti, no sad se čini da ga i ne poznaje. Pomet kaže da je njegov gospodar ugledan vlastelin i da je sve što je činio, činio iz bijesa, dok nije bilo Pometa, a Ugo moli Tripčeta da mu oprosti. Tripče mu udovolji.
Pomet im kaže da vidi da ih je neka tuga stigla, no ne valja joj se davati, no on im sad donosi novosti koje će ih razveseliti. Prva su novost pisma iz Dubrovnika za Dživa i Mara, a u čije će ruke prvo doći ako ne u Pometove. Kaže da je u Dubrovniku umrla teta, no već je bila i stara, a i svima nam je suđeno umrijeti, tako da ne treba previše žaliti. No ostavila je veliko imanje da ga podijele njezina nećakinja i Maro kad se vjenčaju. Pomet se obrati maroju pitajući ga nije li mu uvijek davao dobre savjete, tako da je sad na kraju sve dobro proizašlo i za njega i za Mara. Niko, Vlaho i Pijero komentiraju kako je Pomet veliki vrag, kako je Maro opet dobio vjetar u jedra, a Maroje sve to gleda kao vuk i šuti otkad je nanjušio Perine dukate.
Pomet će im sad reći drugu novost kakvu još nisu čuli. Kaže kako je došao njihov sunarodnjak iz Njemačke, poslao ga je bogati Ondardo od Auguste kako bi mu našao kći Mandalijenu koju je izgubio prije osam godina, a sad joj želi ostaviti svoje veliko imanje. Kaže Pomet, da je taj sunarodnjak naišao na Popivu ili nekog drugo, nikad ne bi saznali tko je Ondardova kći, ali sva sreća, naišao je na Pometa. Mandalijena, Ondardova kći, u Kotoru se zvala Mande, a sad se zove Laura, a kuća joj je pred njima. I sad će Pomet odvesti Uga Lauri, da Nijemac (Tudešak) uzme Nijemicu, a domaći neka uzmu domaće.
Bokčilo pita hoće li malo popiti, a Pomet mu kaže da će večeras biti i pijan i sit. Petrunjela kaže Ugu i Pometu da dođu gore k Lauri.
Dživulin kaže kako je sad sve završeno, a on će sutra u Anconu, pa im predlaže da oni odu s njim jer tu nemaju više što tražiti. Baba kaže da jedva čeka da dođe u svoj grad, a Bokčilo želi svoju vinariju, dok Niko kaže da će umjesto rimskih kurtizana radije štipati sluškinje. Pijero dodaje kako će im oci biti sretni kad ih vide, iako im neće dati više previše dinara.
Laura, Ugo i Pomet pojave se na balkonu. Pomet kaže da im još prije nego odu u Dubrovnik pokaže nove zaručnike pa neka onda idu s mirom i srećom.
Pomet kaže da je on doveo svog gospodara Lauri za zaručnika, a on je od Laure isprosio Petrunjelu. Pita Popivu što se sakrio iza Mara, a Popiva mu odvrati da je lopov, no Maro ga ušutka.
Petrunjela kaže: „Mili moj, / dalek stoj; / imam svoga, / neću tvoga.“. Pomet kaže Popivi da je to za njega, on nije za velik svijet poput njih; neka radije ode u svoj Dubrovnik gdje će se zadovoljiti s manjim komadima.
„Tako se i komedija srjećno svršila, almanko za mlade, a stari nek čuvaju dinare. A sad pođ'mo na posao, čekaju nas na večeru.“
LIKOVI:
DUGI NOS, negromant (u prologu)
DUNDO MAROJE
MARO MAROJEV, njegov sin
BOKČILO TOVIJERNAR, sluga Dunda Maroja
POPIVA, Marov sluga
PERA, prerušena u mladića, Marova zaručnica
DŽIVO, Perin brat
BABA PERINA
LAURA (Mande Krkarka)
PETRUNJELA, Laurina sluškinja
UGO TUDEŠKO
POMET TRPEZA, Ugov sluga
TRIPČETA IZ KOTORA
DŽIVULIN LOPUĐANIN
NIKO, PIJERO, VLAHO, mladi Dubrovčani
MAZIJA, poštar
GULISAV HRVAT
SADI, Židov
ŠEF POLICIJE
POLICAJCI
TRI RIMSKA KRČMARA
ŽIVOTOPIS:
Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. - Zagreb, 13. svibnja 1948.) hrvatski je dramski pisac, novelist i romanopisac. Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik.
Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti.
Autor je jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom vijeku pisao je mnogo i raznoliko. Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića. Kad taj golemi znanstveni i nakladnički posao bude priveden kraju, bit će posve jasno da Begoviću, po stilskoj, žanrovskoj i tematskoj razvedenosti njegova opusa, ali i po antologijskim stranicama (osobito u novelistici, s paradigmatičnom novelom "Kvartet", ili u romanu s opsežnom, složenom "Gigom Barićevom"), pripada jedno od najviših mjesta u povijesti moderne hrvatske književnosti.
Djela: ''Giga Barićeva'', ''Bez trećega'', ''Pustolov pred vratima'', ''Dunja u kovčegu''...
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; tragedija, 3 čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice s visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu, krajem veljače 1926. godine
TEMA: Sukob žene, koja odavno čeka povratak muža, i muža, koji se vraća iz zarobljeništva u Sibiru nakon osam godina. Njihov se ponovni susret temelji na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom bez nekog posebnog povoda.
Psihološka razmatranja ljubomore.
SADRŽAJ:
PRVI ČIN:
Jedne kišne večeri, oko 21 h, na vratima salona Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj je ruci držao kovčeg. Bio je to Marko Barić, Gigin muž.
Nakon što ga je ženski glas iz salona pitao tko je i koga treba, ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje samom sebi da je tu, gdje sada stoji. Franciska ga je ponudila večerom, no on je pristojno rekao da će pričekati gospođu da se vrati iz grada.
Dok ju je čekao, telefon je zvonio dva puta. On se javio; Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete cvijeća, razna pisma i tu se počinje rađati njegova bolesna ljubomora i uvjerenje da ga ona vara.
Sjedne u fotelju i reče: "Harašo!" Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, duge kose u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazi Giga, dovezao ju je opet njemu nepoznati muškarac. Kada ga je ugledala, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: "Jesi li to ti Marko?" - prepoznavši ga, poleti k njemu raširenih ruku, a on reče hladno: "Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?" ''Kakove su to šale?" - pita Giga. Marko će: "Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga."
I tako započne svađa. Prigovorio joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike.
"Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!" Giga: "I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?" Marko: "Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!"
Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije nego što on sada misli.
Povede ga do vrata, otključa ih i reče: "Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu."
Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: "Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu."
I svađa se nastavlja! Giga je bila zapanjena njegovom brutalnošću. Da bi ublažila tu napetost upita: "Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?" "U paklu!" - odgovori on – "Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. " "Ti kada dođeš!" - odgovori Giga i ona dobije odgovor: "Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!"
"Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila."
DRUGI ČIN:
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: "Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: "z n a t i
Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. "Isto kao i ja!" - reče mu ona. To je Marko htio čuti i za večerom joj je obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i živčana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: "čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!"
Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
Bio je zaprepašten. ''Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!''
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: "Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!"No on se samo protegne i reče: "Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!" - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
TREĆI ČIN:
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako ju Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava.
Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No Marko je bio sretan: "Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!"
I on ju počne milovati, te nastavlja: "Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!" - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: "Harašo!" A on i dalje pleše, pjeva i poskakuje. Iznenada skoči k njoj kličući: "Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!"
"Samo budi sretan, dragi" - odgovori Giga – "Hoću da me imaš dulje nego jedan dan".
"Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto" - reče Marko – "On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!"
Kako njoj nije bilo jasno što je njezin otac mogao njemu napisati što mu ona nije mogla reći, Marko joj s frivolnim akcentom šapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu.
"Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio."
Njegovo je frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: "Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?"
"Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao" - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim, no ona nije htjela. On joj stane na put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: "Ja se ne dam!"
Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: "Još se ne dam! Živa se ne dam!"
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: "Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!"
"Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam" - reče Giga.
Marko: "Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?"
Giga: "Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio."
"Lažeš! Lažeš!" - vikao je Marko. Zašto bi se onda baš meni otimala?"
"Jer mi se gadiš!" - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: "Ne približuj mi se!"
"Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te!"
Međutim, plane revolver i on se sruši udarivši u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku.
"Ubila sam svoga muža!" Teškim korakom nastavi dalje hodati, no ubrzo se sruši.
ZAVJESA PADA!
LIKOVI: Marko Barić, Margita (Giga) Barić, Franciska (Gigina sluškinja)
*imena Giginih prosaca: dr. Mika Peruzović, Šime Simeoni, Freddy, Bela Balaško, Žarko Babić, Angelus Posthumus, Pero Sambolec
MARKO - izrazito ljubomoran iako ga žena nije varala, nego mu je svih osam godina bila potpuno vjerna, u dvojbi je treba li vjerujovati ženi ili ne; u njemu se odvija unutarnji sukob te dolazi i do fizičkog sukoba, nasilan je, snažan, grub. Nakon osam godina izbivanja iz doma u njemu se događa fizička i psihička preobrazba. Osim ljubomorom, ispunjen je i mržnjom.
GIGA - vjerna i odana supruga. Imala je tifus pa joj je dosta kose opalo, a Marko je mislio da se ošišala, odnosno promijenila zato što ima ljubavnika pa je ljut zbog toga. Na kraju joj je muž povjerovao da ga nije varala jer je pronašao očevo pismo koje o tomu svjedoči, Ona u početku želi Marka uvjeriti u svoju ljubav i vjernost, no na kraju se ipak okreće samoj sebi i ubije Marka da se obrani od silovanja.
PROBLEMATIKA DJELA:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima
- Oslikava se galerija likova iz dana prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poslijeratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige s likom Laure (''Bez trećega'' – ''U agoniji'')
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja
KARAKTERISTIKE DJELA:
- Kvalitativan (unutarnji) i kvantitativan (vanjski, među likovima) sukob
- Razgovor između muža i žene zasniva se na dubokom nesporazumu
- Često dolazi do neočekivanih dramskih preokreta (npr. kad Marko pronalazi pismo)
- Drama ima tragičan završetak: Giga pištoljem ubija Marka da se obrani od silovanja
- Naslov ''Bez trećega'' - pritom se misli na čovjeka koji ni ne postoji jer Giga nije varala muža ni s kim; znači za ljubav, a tako i za ljubomoru, potrebno je dvoje, bez trećega
- Mnogi smatraju da se lik Gige može poistovjetiti s likom Laure (Kovačić), ali također ima dosta sličnosti s Norom (Ibsen)
ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao.
Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom.
S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva.
Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike.
Djela: ''Hrvatski bog Mars'' (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.), ''Povratak Filipa Latinovicza'' (1932.), ''Balade Petrice Kerempuha'' (1936.), ''Vučjak'' (1924.), ''Gospoda Glembajevi'' (1929.), ''U agoniji'' (1928.), ''Leda'' (1930.), itd.
O DJELU:
''Baraka Pet Be'' novela je jednog od najpoznatijih Krležinih djela, zbirke novela ''Hrvatski bog Mars'' koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a kao cjelovita zbirka izašla 1947.
Zbirka je to od sedam novela antiratne tematike koja nosi ironičan i podrugljiv naslov ''Hrvatski bog Mars'' po tome što Mars predstavlja hrvatskog boga rata, te na ironičan način Krleža prikazuje stanje u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise hrvatskih seljaka i intelektualaca.
Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim.
Neke su od novela iz zbirke ''Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek i Tri domobrana. Osim u Hrvatskoj ova je novela vrlo poznata i u europskoj književnosti. Krleža u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije pojedinaca koji se pate i umiru bez ikakvog smisla i posebnog značenja.
TEMA: U baraku pod nazivom Pet Be dovezen je teško ranjeni hrvatski vojnik Vidović kojemu jedino preostaje da čeka smrt. Upravitelj je barake grof Axelrode koji nema suosjećanja s ranjenicima. Radnja se temelji na teškoćama koje proživljavaju ranjenici. Na kraju nastaje pijanka koja dovodi do kaosa u baraci. Dolazi Axelrode i pokušava napraviti reda, a Vidović umire sam i napušten.
IDEJA: Krleža ovim djelom svim čitateljima daje antiratnu poruku.
Inspiracija su za djelo i temeljni motiv upravo događaji iz Krležina vlastita života. Krleža je ogorčen užasima koje donosi rat. Izrazito se protivi ratu i ratnim razaranjima. Iako na pomalo ironičan način opisuje rat, svejedno prikazuje koliko je ratovanje besmisleno. On karikira rat, ali također prikazuje ljude koji se dehumaniziraju i postaju poput životinja. Tu više nema suosjećajnosti. Zbog toga hrvatski domobrani više nemaju snage za borbu te se prepuštaju sudbini.
VRSTA DJELA: novela (iz zbirke novela ''Hrvatski bog Mars'')
VRIJEME RADNJE: stanje u Hrvatskoj 1916. godine
MJESTO RADNJE: na ratištima u borbi Hrvatske za Austro-Ugarsku Monarhiju
KRATAK SADRŽAJ:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika.
Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike.
Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o Prvom svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid, odnosno udaljavanje zvukova pucnjeva.
Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake, grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni, napola mrtvi, bez udova, medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.
RAT između Austro-Ugarske i Rusije, a pobjedu ostvaruje Austro-Ugarska
OPIS ŠPITALA/BOLNICE:
Špital je bolnica koja putuje kako se kreću bojišta, ukupno ima 42 barake i oko 1500 ranjenika. Izgleda poput drvene kolibe. U bolnici vlada izuzetno teško stanje. Ranjenici nemaju hrane i pića pa su ih hranili sredstvima za gliste.
U baraci Pet Be također vlada kaos. Svi trče s jedne strane na drugu. Neprestano dolaze novi ranjenici.
U opisu je barake uočljiva ironija. Krleža tom ironijom prikazuje apsurdnost ratovanja i nemar ljudi jednih za druge.
Ranjenike uspoređuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je tijelom stajala etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik.
TRI GRUPE:
Baraka je podijeljena u tri grupe. Prva su grupa polomljene kosti: kosti vire iz tijela ranjenika, ali ljudi samo leže i
šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje se zbog toga samo suše. Treća su grupa cuvaks: to su oni umirući koji samo proputuju kroz bolnicu jer uglavnom ne dočekaju novi dan.
OPIS KUPAONICE:
Opis je kupaonice najbolje prikazan u trenutku kada je dovezen ranjeni Vidović.
Vidljiv je tipičan naturalistički opis. I samom se prljavom Vidoviću kupaonica gadila i nije ju mogao usporediti ni s jednom kroz koju je dotad prošao. Voda je bila smrdljiva i žuta od prljavštine, nad njom se pjenila sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i gnojne vate. Iz vruće se vode dizala para koja je smrdjela po blatu.
*Opis barake prikazuje kaotično, mračno i depresivno stanje.
MIMOHOD/POVORKA:
Mimohod prikazuje masovnu scenu ophoda oko barake u znak pobjede nad Rusima.
Prikaz je to i simbol ismijavanja slavlja (ironija) zbog pobjede u ratu. Taj je trenutak najznačajnija scena, a apsurdan je zbog toga što predstavlja neku vrstu mučenja jadnih ranjenika koji se nalaze u teškom stanju ili pred smrću, a zapravo se slavi pobjeda ne obazirući se na ranjenike.
Maximilian Axerlode zapovijedio je da se pobjeda nad Rusima proslavi mimohodom te da apsolutno svi ranjenici moraju sudjelovati u tom mimohodu, čak su i oni koji ne mogu hodati bili nošeni.
Krleža mimohodom ismijava rat.
LIKOVI: mladi ranjeni student Ivica Vidović i šef špitala Maximilian Axelrode
GROF MAXIMILIAN AXELRODE: Šef je bolnice (špitala) u kojoj su smješteni ranjenici iz rata, koju često obilazi kao inspekcija. U životu se iskazao kao ambiciozan čovjek koji je želio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao ostvariti jer smatra da je rođen u krivo vrijeme, stoga često ironično daje komentare na tadašnja vremena. Smeta mu tadašnji politički poredak, smetaju mu razvoj i industrijalizacija.
Grof Axelrode lik je oblikovan ironijom i groteskom. Željan je rata kako bi se istaknuo, kako bi postao veliki junak i ratnik, a ovdje je ništa drugo doli obični šef bolnice. U tome je prikazana ironija. U djelu se ističe njegovo slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito poštuje tradiciju. Potječe iz plemenitaške aristokratske obitelji i time se veliča i ističe njegov status. Ono što je kod njega negativno je to što on žudi za ratovanjem, borbama i vojskom samo zatoda se istakne, želi ono negativno iz sebičnih razloga. Nema osjećaja za ranjenike u bolnici. Potpuna zaluđenost ratom, slavom i pobjedom grofa Axelroda potiče da jadne i bespomoćne ranjenike tjera na mimohod.
Axelrode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad Hrvatskom.
OPIS VIDOVIĆA: Student, intelektualac i hrvatski domobran prostrijeljenih pluća koji je zbog krvarenja dopremljen u baraku. Vidović, iako je proputovao mnogim bojištima, još nikada nije bio u tako prljavoj bolnici, osobito kupaonici koja odiše ružnim naturalističkim opisima.
U baraci je Vidović ležao na broju osam. Sudbina broja osam kao da je predodređena za smrt. Već se nekoliko dana mijenjaju ranjenici s broja osam. Čak su se i ostali ranjenici kladili na Vidovića da neće dočekati jutro. Jednostavno mu je bilo suđeno umrijeti, odnosno čekati taj kobni trenutak. Njega također okružuju teški ranjenici podijeljeni u tri već spomenute grupe.
Ima negativan stav prema životu i žali što se uopće rodio. Zapravo, on ne nalazi smisao u tome što je rođen, sve što se oko njega događa čini mu se toliko apsurdno i besmisleno, osobito to ratovanje. Svjestan je da će umrijeti zbog tuđeg nemara i takvu smrt smatra sramotnom. Iako ima želje za životom, ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i ležanja po špitalima.
Stav prema religiji: Vidović je okružen ranjenicima koji se mole svojim bogovima i koji zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti silnu bol kroz vjeru u boga, ali Vidović nema nikakav odnosa s Bogom. Zbog silnih je ratovanja i borbi u kojima je sudjelovao, čak i zbog općeg apsurdnosti ratovanja, Vidović izgubio vjeru u Krista. Njega molitva ne može utješiti jer on pruža ruke prema nebu, ali ne zna kome ih pruža, stoga ruke ostaju prazne.
Jednom je prilikom Vidović osudio žene kao majke budućih krvnika, karikira žene smatrajući ih onima koje će rađati buduće ratnike krvnike. Zgraža se nad ponašanjem žena u špitalu i u tom trenutku bijeli i čisti stolnjak sa stola poželi umočiti u blatnu posudu da ostavi mrlju odnosno trag da je postojao, da mu je bilo teško, ali ga nitko nije primjećivao niti mu pomogao.
Ta je želja za ostavljanjem traga bila Vidovićeva pobuna protiv stanja u kojem se nalazio, a Krleža motivom prljave mrlje simbolizira Hrvate koji su se uvijek morali boriti za druge, odnosno za strance i tuđince. Vidovićeva je pobuna
najvjerodostojnije prikazana one večeri kada su bolničari slavili pobjedu ne mareći za jadne ranjenike koji vape za pomoć. "Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strašno boli, viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na zube."
Vidović je također uz ostale ranjenike sudjelovao u mimohodu, a kad su ga donijeli s povorke, imao je visoku temperaturu. Nakon mimohoda Vidovićevo se stanje pogoršavalo iz minute u minutu. Tijekom boravka u baraci Vidović je doživio veliko razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci, prljavštinom i smradom, zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad je umirao broj devet, a pijane bolničarke ništa nisu poduzele.
I sam je Vidović doživio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao sramotnom. Umro je sam i bespomoćan u okruženju bolničara koji nisu dostojno pomagali ranjenicima niti suosjećali s njihovom boli.
KONTRAST VIDOVIĆA I AXELRODEA:
Axerlode i Vidović dva su lika koja dominiraju novelom.
Simbolično su prikazani u kontrastu gdje Vidović simbolizira hrvatski narod, njegovu žrtvu i patnju u borbi za tuđe ciljeve jer hrvatski se narod ne može boriti za sebe, nego samo za tuđince. Ističemo ga kao lik koji svojim turobnim mislima iskazuje antiratne stavove hrvatskog intelektualca.
Grof simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodare nad Hrvatskom, a ujedno oslikava bezosjećajnost prema patnji drugih i apsurdnost ratovanja, te stavove imperijalističkih sila u naletima osvajačkih pohoda.
STIL I JEZIK:
Djelo je napisano kajkavskim narječjem jer je to govor Krležina rodnog kraja.
Često koristi dijalektizme, tuđice, poredbe, ali i arhaizme.
Krležin je leksik iznimno bogat. On piše intelektualiziranim leksikom jer je vrlo obrazovan čovjek i da bismo razumjeli njegovo djelo, morali bismo također biti dobro obrazovani. Bio je poliglot i govorio puno jezika, što se vidi iz samog djela jer često piše kratke rečenice na različitim jezicima od kojih se ističu latinski, mađarski, francuski...
U djelu vojnici koriste vojnički leksik, a seljaci govore zavičajnim govorom odnosno kajkavskim dijalektom.
ELEMENTI EKSPRESIONIZMA: nemir i kaos koji vladaju u bolnici; prevladavaju ružni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika, izgubljenost i osamljenost lika Vidovića; najistaknutiji je motiv smrt; prikaz masovne scene u mimohodu; prikaz ratne bolnice
ELEMENTI NATURALIZMA: detaljno opisivanje ružne kupaonice; opisi krvavih rana; čovjek je prvenstveno fiziološko biće pa tek onda duhovno i nitko ne mari za njega; ljudi se ponašaju poput životinja i dehumaniziraju se; masovna scena mimohoda; opsjednutost smrću; uglavnom su odlike ekspresionizma slične odlikama naturalizma
ELEMENTI REALIZMA: realan opis situacije u baraci; tipičan lik ranjenika Vidovića u tipičnom prostoru špitala; detaljan opis prostora tipičan za karakterizaciju likova; javlja se pobunjeni pojedinac koji iznosi vlastite stavove; socijalna i psihološka karakterizacija likova
(T.)
ŽIVOTOPIS:
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946.
U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost.
Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student.
Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu.
Prvu knjigu ''Lađa od vode'' objavio je 1972. godine.
Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.
DJELA: novele: ''Dobri duh Zagreba'', ''Radovi na krovu'', ''Lađa od vode''; romani: ''Stroj za maglu'', ''Koraljna vrata'', ''Umjetni orao'', ''Nevidljivo pismo'', ''Trojica u trnju'', ''Rakova djeca''; feljtoni: ''Dunav'', ''Zagrebački odrezak'', ''Svoj svome'', ''Leksikon uzaludnih znanja''.
STVARALAŠTVO:
U 70-im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu.
80-ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana'').
90-ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti).
U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće.
Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman.
Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).
KOMPOZICIJA:
- roman podijeljen u 9 (10) glava
- dijalozi, pripovijedanje pisca
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
TEMA: Život studenta likovne akademije kojem je misija napraviti apsolutno originalno djelo u okruženju punom falsifikata.
MJESTO RADNJE: Zagreb
VRIJEME RADNJE: kraj 20. st.
LIKOVI:
- Mihovil
- Bartol Mihetec
- Zoran
- Dina (Zoranova djevojka)
- Baka
- slikar Kolarić
- Gribler
- Zoranov otac
- velečasni
- Ciprian
- Darko Perković
- doktor Kruškić
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MIHOVIL: Dvadesetogodišnji student likovne akademije. Iznimno je talentiran i posjeduje nevjerojatnu sposobnost falsificiranja. Falsificira slike, likovna djela, novčanice, pisma, dokumente , biljke i životinje te život (stvara nove zbilje) i sve to bez obzira na to postoji li to u stvarnosti ili ne. Također odlično raspoznaje falsifikate, a njegove je falsifikate nemoguće prepoznati kao falsifikate. Falsificira iz umjetničkih potreba, no i iz egzistencijalnih jer ne čineći to, on odmahoboli. Svoje falsifikate nikada ne predstavlja kao originale već samo kao falsifikat. Postaje eksponent (izložak) ideologizirane umjetnosti, umjetnosti koja želi biti jedna istina, a ne jedna od mnogih. Vlast i crkva ga ne vole jer smatraju da sve što radi jest grijeh, prijestup i neistina, te da krši njihovu ideologiju koja tvrdi da je istina jedna i da su zakoni jedni i točni. To nerazumijevanje započinje Mihovilovu borbu. Društveno-politički ga sustav na kraju okarakterizira kao terorista, odnosno kao produženu ruku zlih i nečistih sila protiv koje se treba boriti svim raspoloživim sredstvima.
BARTOL MIHETEC: Starac u kojeg se Mihovil pretvorio, tj. falsificirao u bijegu od policije. Nastavlja Mihovilovu borbu u lažnom (falsificiranom) svijetu (lažnom Zagrebu), svijetu koji je sam stvorio, te mu stoga ne prijeti nikakva ideologija i prati ga sloboda i sigurnost te osjećaj vlasti jer on, naime, nosi prsten-pečatnjak grada Zagreba, što označuje potpuno vlast. Bartol u tom svijetu piše djelo Večernji akt – priču o falsificiranosti, mistificiranosti, ideologiziranosti u općem društvu, svemu što nas okružuje ali i u umjetnosti.
UMJETNOST I POVIJEST U ''VEČERNJEM AKTU'':
Umjetnost je falsifikat svijeta. Umjetnost jest „definiranje stvari“ a ne njihovo kopiranje. Ona nije objektivna slika svijeta, ni subjektivna slika objektivnog. Ona je samo subjektivna vizija koja govori o subjektivnom viđenju, doživljaju, shvaćanju i tumačenju svijeta.
Povijest je kao društvena znanost oličenje neistine, laži i čistih falsifikata i mistifikacija. Ona je proizvoljno i politički određeno izvješće o prošlosti koje kao takvo predstavlja sliku prošlosti proizašlu više iz naše želje nego iz stvarne prošlosti.
IDEOLOGIJA U DJELU:
Osnovna se ideja ideologije u djelu ''Večernji akt'' nalazi upravo u umjetnosti.
Djelo, odnosno autor, tvrdi kako bi čista, neideološka umjetnost bila ona umjetnost koja bi govorila i ovisila o samoj sebi i ni o čemu drugome, ni o kakvoj zbilji, jeziku, filozofiji ili politici. Bila bi čista kada bi govorila sama o sebi bez ikakvog tuđeg utjecaja i kada ne bi kopirala život, slikarstvo i glazbu.
DODATAK:
Dodatak je jedini dio djela ''Večernji akt'' u kojem nema nikakve ideologije. On je tzv. deseta glava romana. Čini konačnu sumnju u postojanje čiste literature kao mjesta bez ideologije shvaćene onako kako ju tumači ''Večernji akt''. Kroz njega se može vidjeti da je svijet prepun falsifikata i da je idealiziran.
Pavličić u Dodatku negira svoje autorstvo i još jednom nameće pitanje je li sve oko nas falsifikat.
PROBLEM I SMISAO DJELA:
Osnovni problem djela jest odnos ideološkog prema umjetničkom i umjetničkog prema stvarnom i društvenom
Središnji i glavni (lajt motiv) djela jest FALSIFIKAT. Dakle, falsifikat je temelj čovjekova znanja o svijetu, povijesti, umjetnosti, vlastitom postojanju, razvoju društva i o onome što nas je dovelo do ovog trenutka.
Smisao ''Večernjeg akta'': kada bi se falsifikat razotkrio, stvorile bi se pretpostavke o spoznavanju svijeta koje bi to i ostale jer sve što se defalsificira treba se interpretirati, objasniti, dati značenje i neki smisao, zatim ulogu i funkciju što dovodi do ponovnog falsificiranja i konačne ideje togdjela, a to je da se stvari u ''Večernjem aktu'' kriju i da se ne mogu spoznati. Sve što nam ostaje jest sumnjivo znanje i spoznaja s rezervom, odnosno relativizam i relativni pojmovi.
(D.F i M.S.)
ŽIVOTOPIS:
Ivan Kozarac (1885.-1910.) javio se u književnosti kao sedamnaestogodišnjak pjesmama i crticama u pravničkom glasilu ''Naša sloga''.
Brojne političke članke objavljivao je u ''Novu listu'' i u naprednjačkom ''Hrvatskom đaku''.
Za života je tiskao samo jednu knjigu, zbirku novela ''Slavonska krv'' (1906.). Posmrtno su objavljene njegove ''Izabrane pripovijetke'', zatim roman ''Đuka Begović'' te pjesnička zbirka ''Pjesme''.
Izabrana djela, dopunjena tekstovima iz ostavštine, tiskana su mu 1942. u redakciji Dragutina Tadijanovića.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; roman
MJESTO I VRIJEME RADNJE: neimenovano slavonsko selo krajem 19. st.
SADRŽAJ:
Nakon četiri godine provedene u zatvoru, Đuka Begović vraća se kući.
Došavši natrag, sve mu se činilo jednakim kao što je bilo i onoga trenutka kada je morao napustiti dom. Obišavši kuću, ispregao je konje i legao na travu pod šljivu. Bio je ganut, sretan što je uspio izbjeći sve seljane tog jutra jer bi ga samo odmjeravali i govorili o njegovu ocu, zbog kojeg je Đuka i završio u zatvoru udarivši ga žaračem po glavi, zbog čega je otac umro. Znao je da bi ga i žalili, a baš je to htio izbjeći jer nije volio te svoje seljane. Smatrao ih je licemjernima: u lice ti pričaju jedno, a iza leđa te osuđuju. ''Blatne duše!...''
Počeo se prisjećati prošlosti.
Vidio se dječakom, ''jedinkom'', kako ga je otac Šima nazivao. Bili su imućni. Otac Šima bio je lijen, odan piću i ženama, svuda se ''kerio'', a vodio i svog ''jedinka'' sa sobom. Nagovarao je Đuku da štipa cure i pije, da bude kao otac. Šima nije dopuštao Đuki ni da ide u školu jer: ''Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa što će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola!?...'' I kad je odrastao, Đuka se počeo odavati razvratništvu, a bio je i lijen kao i njegov otac, te nikada nije previše radio. A kad bi i počeo nešto, brzo bi ga prošla volja.
Đukina je majka umrla kad mu je bilo pet godina, no u njihovoj je kući uvijek bilo žena koje je Šima dovodio i činio i pred Đukom svašta s njima, govoreći Đuki da bude bećar poput njega pa će znati da je živio.
Đuka je već u petnaestoj godini imao djevojku, i tada mu se Šima učinio kao i svaki drugi čovjek u selu, nije ga više smatrao uzvišenim, a promijenio je mišljenje i o Šiminim ženama, koje su za njega sada bile samo sluškinje kojima ima pravo zapovijedati. Takvo je mišljenje Đuka sada imao o svim ženama.
I Đuka i Šima nastavili su trošti novce, ne raditi ništa, a dug se gomilao. Đuki je došlo i vrijeme ženidbe kad je navršio devetnaest godina, i stoga oženi sitnu, tihu i mirnu Marijicu koju su mu tetke nahvalile, no budući da je bila takvog karaktera, omrznula mu se za dva-tri mjeseca. On je htio strastvenu ženu, a ne mrtvo puhalo.
Sad se sjećao kako ju je mučio, a bila je dobra. Sada mu je žao pokojne Marijice.
A zatim se sjetio i birtašice. Doselila se u selo taman kad je Marijica zatrudnjela pa se udebljala i izobličila i više mu se nimalo nije svidjela. Zbog birtašice su i Đuka i Šima zalazili u birtiju. Iako je birtašica bila udana, Đuka i ona su se ''spetljali'', što je ljutilo Šimu. No ubrzo je Đuka otišao u vojsku, gdje je proveo tri godine, a u međuvremenu mu je Marijica umrla. Kad se Đuka vratio, kći Smilju predao je rodbini na čuvanje, a vidjevši da se Šima spetljao s njegovom birtašicom i da je potrošio puno novca, posvađa se Đuka s ocem. Nakon toga Šima dovede u kuću opet neku ženu, a i Smilju vrati od rođaka, dok se Đuka opet zabavljao s birtašicom.
Tada je došlo ono što je Đuki promijenilo život. Saznao je da je Šima, pijan, prodao nekom Švabi komad zemlje pa su se zbog toga krvnički posvađali, što je rezultiralo time da je Đuka udario Šimu žaračem po glavi i ubio ga.
Sjećao se Đuka i dana provedenih u zatvoru, što je tamo radio, o čemu je razmišljao. Od tog prisjećanja nije ni shvatio da je dan već bio u punom jeku. Sjetio se kako je nekada jurio kolima po šumi i livadi, što je odlučio učiniti i sada. Konji su jurili sve brže i brže, postajali su sve umorniji, tako da su naposljetku i stali, što je razljutilo Đuku te je sišao i počeo udarati konje svom snagom. Tada se sjetio kako je i Marijicu ponekad tukao kad bi zaboravila nahraniti konje, i dođe mu jako žao jer je volio svoje konje više od ičega. Zagrli jednog konja oko vrata i ispriča mu se, te se vrate natrag kući. Ispregao je konje i nahranio ih i napojio, pa zaspao u štaglju.
Đuka je izbjegavao ljude. U dućan je odlazio samo kad je morao, u birtiju nije odlazio, a i počeo je raditi sve i svašta oko kuće.
Tada ga posjeti baba Mara. Nije mu se svidjelo to, no sjetio se da je vjerojatno došla zbog njegove kćeri Smilje, koja je kod Mare, a nije ju ni posjetio. Maru je zanimalo što će biti sa Smiljom, no Đuka kaže da je bolje da ostane kod nje. Iako je Mara sumnjala u Đukine riječi, on joj govori kako se promijenio i da će sada biti najbolji što može. I toga se i držao.
Od jutra do večeri samo je radio, a ljude je izbjegavao koliko je god mogao. Na žene je rijetko pomišljao, smatrao je da mu ne trebaju.
Tako je došla i zima, a Đuka je korio sam sebe što se otuđio od ljudi. Nekad mu se činilo i ružnim njegovo cijenjenje rada i izbjegavanje ljudi. ''Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je začeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim.'' Opet je poželio vratiti te dane. Stoga se ostavio rada i počeo živjeti kao i davno prije.
Ubrzo je Đuka počeo redovito odlaziti na divane kod čiča Pane. Tamo se mnogi seljane nalaze pa pričaju o svemu i svačemu, a zajedničko im je to što svi vole slaviti mladost, momaštvo i bećarstvo. No Đuki se ipak nisu svidjeli ti ljudi, i stoga je iskorištavao svaku priliku da bi im proturječio. Smatrao je da su svi oni gledali kako drugi žive pa su tako onda i oni živjeli. Optuživao ih je da nisu živjeli po svojoj volji. Starci su ga voljeli unatoč tome što je uvijek bio protiv njih, no on njih nije. Kao što nije volio ni cijelo selo. Smatrao je da je selo krivo što on ne može živjeti dobrim, poštenim životom, a usto je uvijek govorio i da za šokca (tj. Slavonca) nije rad. Oni su stvoreni za hedonistički život, a ne rad. Toga se Đuka i držao, tako da se svakodnevno napijao i trošio imetak.
Uoči Uskrsa vratio se na stan (izvan sela). Tamo se i sastajao s čobanicom Ružom, koja mu je već osam mjeseci bila ljubavnica, iako je bila udana za čobana Radeta.
Ušavši u kućicu, nađe Bibliju te počne čitati. Sve su mu te riječi bile tuđe, a i shvatio je da se zapravo ni seoski svećenik ne drži Božje riječi.
Sjetio se tako i kako je upoznao Ružu. Dugo se sastajao s mnogim ženama, no nijedna mu nije bila dovoljno dobra, sve dok nije vidio Ružu. U početku su se nalazili pored potoka, pod vrbama. Katkad bi se Đuki ti njegovi susreti s Ružom činili nepošteni prema Radetu, znao bi se pitati što bi on učinio da mu netko dira ženu. No ubrzo bi prevladao onaj razvratni Đuka te bi jednostavno zaključio: da nije on s Ružom, bio bi neki drugi, a Rade je slabić jer ne shvaća da ga žena vara.
No i toj je ''vezi'' s Ružom došao kraj. Đuka je uvidio da je ona kao i svaka druga žena, nije ona ni po čemu posebna. Zasitio se. Trebao je još samo neki izgovor kako bi napokon okončao to sve, a ubrzo ga je i dobio kad ju je jedne večeri zatekao s nekim mladićem. Nakon toga ju više nije ni pogledao, te se okrenuo drugim ženama.
Takav je život ostavljao posljedice na Đuki. Tijelo mu je oslabilo, žalio je, a da nije znao za čim - za tim što život prolazi ili što mu imetak polako nestaje. Dosadila mu je i vlastita kuća. Smatrao je da mu je odbrojan svaki korak i dah, sudbina je to već sve odlučila. I bilo ga je toga strah. I seljani su primijetili da se promijenio, čak su mislili da je poludio. No ''on se samo mučio s mislima o svojoj sudbini''.
Počeo si je i predbacivati što je vodio takav loš život. Zavidio je svojim prijateljima koji sada vode miran, spokojan život, oženjeni su, imaju djecu i rade. Uza sve to, dolazila mu je baba Mara zanovijetati, pitati što misli učiniti za Smiljinu udaju, treba joj pripremiti miraz. Tada je Đuka obećao pobrinuti se za to. Odlučio je prodati svu zemlju koju ima te time namiriti dugove i dati Smilji za miraz. No kad je Mara došla konačno to dogovoriti, Đuka ju je istjerao i rekao da ništa ne da nikome.
Nije se Đuka obazirao na riječi upozorenja koje su mu upućivali seljani, da će ga Bog kazniti zbog svega što čini. No uskoro je počeo prolaziti pored crkve čak i po nekoliko puta dnevno. Kao da bi ušao, a ne da mu se. No jednog jutra ipak uđe. Kad je vidio kako ga svi gledaju i šapću, htio je otići. No nije. Sjeo je u zadnji red i promatrao sve oko sebe. Ugledao je kip sv. Đure, svojeg imenjaka, i sjetio se kako ga je otac kao dječaka uvijek podizao ka kipu da ga poljubi. Gleda Đuka i sve te starice koje se sada pobožno mole u prvim redovima, a u mladosti su bile raskalašene. I to mu se gadi.
Tada mu je sinula ideja da se i on pokaje, da ide na proštenje s ostalim seljanima u Ilaču po zagovor Gospe ilačke. Uvidio je da stvarno nije teško malo moliti i nažuljati koljena ako će nakon toga biti čist kao sunce. Ako mogu ostali tako, može i on. Također, babi Mari je obećao da će nakon proštenja prodati zemlju i dati Smilji za miraz.
Došao je i dan proštenja. Svi se spremaju za put, pa tako i Đuka, a Smilja i Mara mu pomažu. Polazak je ispred crkve. Na čelu je povorke Tuna Ilijin koji nosi veliki drveni križ na kojemu je vijenac cvijeća. Župnik ih sve blagoslivlja svetom vodom. Litanije izgovara djevojka, a povorka glasno odgovara: ''Moli za nas!''. Kad su izašli iz sela, prestali su s litanijama i pjesmom. Kasnije žene predlože da bolje idu vlakom do Ilače nego da pješače, na što su kasnije svi pristali, tako da pred Ilačom izađu iz vlaka te nastave s pjesmom i litanijama.
Sutradan je Đuka bio nemiran zbog događaja prošle noći. Naime, svi su bili dugo u birtiji i napili se, pa se kasnije nije mogao kontrolirati kada mu se nabacivala njegova, inače udana, rođakinja Ola i stoga je došlo do toga da su ''proveli noć zajedno''. Tada je Đuka shvatio da nisu svi ti ljudi došli u Ilaču da se mole i pokaju, već da se nauživaju svega i svačega. Počeo se pitati što on uopće tu radi, što on to ima okajati. Sve mu je to postalo mrsko, i proštenje i ljudi. Stoga ih je sve ostavio tamo i otišao kući.
Sutradan proda zemlju, a 1200 kruna stavi u banku za Smilju. Odmah se razvedrio, bilo mu je lakše. Opet se promijenio nabolje. No svi su znali da to neće dugo trajati. I nije.
Opet se namrgodio i zatvorio u kuću, samo je izlazio u sumrak, da izbjegne ljude. Mučio ga je i onaj novac u banci. Zašto bi on to dao Smilji kad bi joj muž to ionako potrošio na tko zna što? Zato Đuka ode u banku, podigne novac i zapije se u varoškoj birtiji ''Velika pivara''. Sutradan je pak otišao piti u ''Staru poštu'', gdje je često kao dječak dolazio s ocem Šimom kad bi se vraćali sa sajma. Ubrzo mu je dosadio zvuk harmonike tamo, pa sav tmuran plati i vrati se u seosku birtiju, na cigansku glazbu koju je obožavao. Đuka plati ciganima da mu sviraju svu noć.
Takav pijan pred zoru ode ''uz blatnu rijeku u zabavište''. Kad su djevojke vidjele da Đuka ima novaca, sjatile su se oko njega, a on im je zapovijedao da skinu odjeću. Kasnije se Đuka opet vrati ciganima u birtiju, a kad je išao kući, naruči dvoja kola (jedna za sebe, druga za cigane) da ga svirkom prate kući. Prije sljedeće večeri, Đuka je prodao i kuću te nastavio sa zabavom.
Vrijeme prolazi, a Đuki svejedno. On je sada sluga kod Andre Mijaljeva. Čuva ovce. No Đuka ne žali ni za čim: ni za zemljom, ni za kućom, ni za razvratnim životom. Otupio je.
ŽIVOTOPIS:
Janko Leskovar rođen je 1861. godine u Valentinovu nedaleko Krapinskih toplica.
Kao učitelj službuje u Slavoniji (u Valpovu i Šljivoševcima), gdje je upoznao svoju buduću suprugu Tereziju. Nastanjuje se 1883. u Prišlinu (kotar Pregrada), gdje sa svojim novim prijateljima, profesorom Lukom Marjanovićem, te učenim barunom Hinkom Kavanaghom i njegovom suprugom Katarinom Williams, vodi razgovore o filozofiji, željeznici, porezu i drugome, što ostavlja traga u njegovu romanu ''Sjene ljubavi''.
U književnosti se javio kao tridesetogodišnjak svojom novelom "Misao na vječnost" koja je objavljena u "Vijencu" 1891. godine, kojom i započinje hrvatska moderna kao stilska formacija.
Ostala djela: ''Izgubljeni sin, ''Poslije nesreće'', ''Katastrofa'', itd.
Umro je 4. veljače 1949. godine.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; novela
VRIJEME RADNJE: zima
MJESTO RADNJE: selo Druškovac
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- glavni lik: Đuro Martić
- sporedni likovi: Daša (njegov sluga), učiteljica iz susjednog sela, gospodareva kći
ĐURO MARTIĆ: učitelj u Druškovcu. Usamljenik, psihološki nestabilan, preosjetljiv. Nalazi se na razmeđu sna i jave (npr. vidi svoja tri mrtva prijatelja kao da su živi, pri čemu ga oni uvjeravaju da je on samo sanjao da su mrtvi). Zaokupljen je razmišljanjima o tome kako zapravo ništa ne nestaje, sve ostaje zapisano negdje u svemiru. Zaljubljuje se u mladu učiteljicu iz susjednog sela, koja mu je zapravo bila slamka spasa, no njihova ljubav nije bila toliko jaka da ga izbavi. Na kraju poludi.
''U selu Druškovcu živio učitelj Đuro Martić. Ljudi držahu da je bolestan, nu zapravo on toga nije ćutio, ali se opet nije osjećao kao nekad prije.''
''ali njemu nešto nije dalo da odahne, nešto ga uvijek tjeralo da razmišlja - razmišlja bez oduška, dok ga najzad ne bi zaboljela glava.''
''Sučelice njemu sjeđaše mlada učiteljica iz susjednog sela. Oni se često pogledali, i on oćuti kako ga nešto oživljuje. Po objedu razgovarahu dugo, dugo. Ona reče da će buduće nedjelje doći sa svojom prijateljicom na misu u njegovo selo. To mu godilo, a bijaše valjda i uzrokom što ga od četvrtka nije ostavila dobra volja.''
''On je opet ugledao otvorene crne oči, mrtvačku blijedu put, poškrapanu krvlju... On je buljio i buljio, a ta slika nije se više micala ispred njega. I kao da je izginuo s površja zemlje - nigdje nikoga, nigdje ništa... samo ona leži pred njim mrtva, poškrapana krvlju. On bulji u njene mrtve staklene oči i tako tone u svemiru...''
KRATAK SADRŽAJ:
Đuro Martić bio je učitelj u Druškovcu. Od ostalih se učitelja razlikovao jedino po tome što bi ga s vremena na vrijeme obuzeo nekakav nemir, postao bi razdražljiv, vikao bi na učenike, no izuzev tih ''žutih minuta'', bio je dobar učitelj i sviđao se djeci.
Kad bi našao vremena za odmor, nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja, čak do te mjere da bi ga zaboljela glava i izmoren bi pao u krevet, ne obazirući se uopće na riječi koje mu je upućivao njegov sluga Daša.
Đuro je volio noći jer su mu one donosile san, a njegovi su snovi uvijek imali neko značenje, iako mu on nije pridavao previše pažnje. No prije četiri se godine dogodio preokret kada je usnuo, premda mu se činilo kako je još uvijek budan, da mu se otac utopio prelazeći preko brvna postavljenog za prijelaz preko potoka. Đuro se probudio obliven hladnim znojem te je tako shvatio da je ipak samo sanjao. No sutradan mu je jedan suseljan došao reći kako su mu oca pronašli mrtva, i od tada je Đuro svoje snove počeo drugačije gledati.
Više nije mogao razlikovati što je san, a što zbilja.
Tako se i sastajao s pokojnim prijateljima: uzrok je smrti jednoga od njih do danas nepoznat, drugome su ''izjeli pluća crvići'', a treći je počinio samoubojstvo. U početku je Đuro shvaćao da sanja, no pokojnici su ga uvjeravali da su živi te da je on zapravo sanjao da su umrli. Đuro je toliko bio zbunjen da je htio poslati pismo ocu jednoga od njih da pita je li Ivan živ ili mrtav, no razbistre mu se misli pa shvati da su sva trojica mrtvi.
No imao je Đuro i svijetlih dana, dana kada bi disao punim plućima i kada nije skidao osmijeh s tankih usana.
Jedan ga je dan susjedni vlastelin pozvao na objed. U početku je Đuro bio mrk i nezadovoljan, nije mu se svidjelo kako izgleda naspram svih njih, ''svi bijahu dobro ugojeni, samo on suh, žut'', no ubrzo mu se društvo svidjelo, uživao je u razgovorima, a upoznao je i mladu učiteljicu iz susjednog sela koja mu se jako svidjela. Rekla mu je da će u nedjelju doći na misu u Druškovac, što je Đuru jako razveselilo.
Sjeo je za glasovir i počeo svirati Volckmarovu D-dur fantaziju, no opet se potpuno izgubi. ''U njegovoj duši nastade mukla, bezutješna praznina.'' Opet je mislima otišao daleko, u prostranstvo svemira, govoreći da će se za trideset godina današnji dan vidjeti na sjevernoj Polarnoj zvijezdi, za 5 tisuća godina u Mliječnoj stazi, i sve dalje u svemir.
O KNJIZI:
UREDNIK: Nasko Frndić
LEKTOR: Zdenka Golubović
KOREKTOR: Maja Kotur
IZDAVAČ: ZORA, Zagreb, 1968.
ZA IZDAVAČA: Ivan Dončević
ŽIVOTOPIS:
Antun Gustav Matoš rođen je 1873.g. u Tovarniku, a umro 1914.g. u Zagrebu.
Bio je pjesnik, novelist, prevoditelj, polemičar, putopisac, feljtonist i još mnogo više od svega toga. Premda nesklon svećenstvu, pred skoru je smrt ipak primio svećenika, zamolivši prije toga sestru da se od pripomoći skupljene preko ''Zagrebačkih novosti'', koju je isprva srdito odbijao, plati za skrb nad siromasima koji ležahu u bolnici.
Djela: ''Iverje'', ''Vidici i putovi'', ''Umorne priče''...
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: simbolistička pripovijetka
MJESTO RADNJE: Ženeva, Beč, Pariz...
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ALFRED KAMENSKI:
''Alfred bijaše tako rđav te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom.''
''Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta.''
KRATAK SADRŽAJ:
Alfred Kamenski kao dječak ne bijaše baš previše pametan, ali zato izvrsno sviraše klavir.
Proputovao je dosta zemalja i gradova u Europi i na kraju se nastanio u Ženevi, gdje je našao mecenu i mjesto gdje će svirati. Svirao je u svratištu Metropoli. Tako je jednu večer navratio u Metropolu gdje je zatekao mecenu koji mu je rekao da počne svirati. Za to vrijeme ga je, skrivena, slušala jedna žena imenom Fanny. Ubrzo je izašla iz skrovišta i sjela pored njega. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, iako je ona bila udana.
ŽIVOTOPIS:
Tituš Brezovački rođen je 1757. u Zagrebu, a umro je 1805. godine. Hrvatski je pjesnik i komediograf, te najznačajniji kajkavski pisac starije hrvatske književnosti.
Stupio je među pavline i učio teologiju, a kada je ukinut pavlinski red, profesor je na pavlinskoj gimnaziji u Varaždinu.
Njegov književni opus čini šesnaest pjesama (većinom pisanih na latinskom jeziku), nabožna drama ''Sveti Aleksi'' (1786.), i dvije komedije: ''Matijaš Grabancijaš dijak'' (1804.) i ''Diogeneš'' (1823.)
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; komedija
O DJELU:
Komedija ''Matijaš Grabancijaš dijak'' prvi je put prikazana u kraljevskom plemićkom konviktu u Zagrebu 12. veljače 1804., a iste je godine i tiskana.
Brezovački u ''zavjetku'' (mottu) i u stihovanom predgovoru objašnjava prosvjetiteljsko-didaktičnu tendenciju svoga djela ističući: 1. veliki značaj prosvjete i obrazovanja za napredak i boljitak pojedinca i društva, i 2. potrebu da prikaže prednosti i vrednote kreposti te odurnost ljudskih mana, a to se može jedino iznošenjem istine.
Unatoč mnogim slabostima, komedija se održala na kazališnim daskama do danas, plijeneći svojim bogatim i sočnim kajkavskim jezikom, dobrim humorom te uvjerljivom slikom zagrebačke građanske i malograđanske stvarnosti oko 1800. godine.
LIKOVI:
MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK: pokretač je svih zbivanja u komediji. Preko njega Brezovački, a u duhu racionalističkog naučavanja, kritizira i kažnjava mane i poroke svojih sugrađana. Lik Matijaša nije u cijelosti uvjerljiv i životan jer mu autor kao reprezentantu zdravog razuma neargumentirano pripisuje i nadnaravne osobine. (Po narodnom vjerovanju, grabancijaš je đak koji je, svršivši dvanaest bogoslovnih škola, izučio i trinaestu - vilenjačku, te se može služiti čarolijama. Sama riječ ''grabancijaš'' preoblikovana je talijanska riječ negromanzia = čarobnjaštvo, čemu je onda pridodan sufiks -aš. Dakle, grabancijaš je onaj koji se razumije u čarolije.)
VUKSAN, krznar
SMOLKO, postolar
JUGOVIČ, pravnik, mladi plemić
PISAROVIČ, VESELKOVIČ, KORPINOVIČ, gradski službenici
SADRŽAJ:
Komedija započinje posjetom krznara Vuksana susjedu, postolaru Smolku. Smolko je tužan jer se prije dva dana njegova žena objesila o krušku. Vuksan ga tješi govoreći da bi se trebao veseliti, a ne plakatim jer se oslobodio ''kućnog nemira''.
Njihov razgovor prekida pojava Matijaša dijaka. Nakon upoznavanja, sva trojica razgovaraju o zabrinjavajućoj situaciji u Hrvatskoj: do istine i pravde nikome nije stalo, a karijerizam, udvorništvo i licemjerje prisutno je na svakom koraku. Kada od Matijaša čuje da on može saznati sve iz zvijezda i računa, Vuksan zatraži da mu kaže nešto o njegovoj prošlosti. Matijaš ga opisuje kao problematičnog čovjeka sklonog kriminalu, a ništa bolje nije opisan ni postolar Smolko.
Kada je Vuksan otišao, Smolko je počeo uvjeravati Matijaša kako se od vraga mogu izmoliti veliki novci. Ne uspjevši ga razuvjeriti, Matijaš odluči kazniti Smolka i njegovo praznovjerje, pa mu detaljno ''objasni'' što ima činiti kako bi od vraga dobio novac. Prvi čin završava tučnjavom Smolka i njegovih šegrta jer se nikako nisu mogli dogovoriti kako će podijeliti novac koji će dobiti od vraga.
Nadalje, Smolko se žali kako je od vraga (zapravo prerušenog Matijaša) umjesto novca dobio dobre batine pa je tri tjedna morao ležati u krevetu. Smolkov monolog prekida pojava mladog plemića, pravnika Jugoviča, koji je došao naručiti čizme. Njima se pridruži i Matijaš, a u razgovoru koji vode osuđuju ponašanje mladih koji svoje slobodno vrijeme provode na plesu, a ne u crkvi. Potom JUgovič, baš kao prije Smolko i Vuksan, zaželi čuti od Matijaša što zna o njegovoj prošlosti. Iako ga Matijaš prikazuje kao besposličara, lažljivca i praznoglavca koji svojim ponašanjem ni u čemu ne otkriva svoje plemenito podrijetlo, Jugovič ga moli da mu pomogne isprositi Vuksanovu bogatu kći jedinicu za ženu. Matijaš, želeći i njega naučiti pameti, pristane te mu iznese plan: Jugovič će pod jezik staviti travu koja čovjeka učini nevidljivim pa će tako biti nezamijećen kada Matijaš bude razgovarao s Vuksanom. Budući da ga je Matijaš o svemu obavijestio, Vuksan se pravi kao da ne vidi Jugoviča, ali svoj položaj vješto koristi ocrnjujući neželjenog prosca, a usput ga ''slučajno'' dobro ispljuje. Ispljuvan od glave do pete, bijesni se Jugovič želi osvetiti Vuksanu. Matijaš mu obeća pomoći.
Radnja trećeg čina počinje u krčmi, gdje gradski službenici Pisarovič, Veselkovič, Koprinovič i Jugovič piju i pjevaju. Uskoro u krčmu stigne i Matijaš, preodjeven u trgovca iz Banata. Njegovo bogatstvo zapne za oko četvorici pa ga odluče opelješiti na kartama. Međutim, nada u laku zaradu brzo je pala u vodu jer im je Matijaš igrajući oduzeo sav novac. Kako četvorici ni to nije bilo dovoljno da uvide kako se do novca može doći samo na pošten način, Matijaš ih još drastičnije kažnjava: Jugoviča magarećom, a Veselkoviča svinjskom glavom, Koprinovič dobije dugi nos, a Pisarovič pocrni u licu, dok se sam Matijaš pretvori u kostur i iščezne.
Uskoro Matijaš omogući Jugoviču da se osveti Vuksanu. Ponavlja se slika iz drugog čina, samo što su uloge zamijenjene: Vuksan, koji želi prisluškivati razgovor, skriven je u vreći u kojoj se tobože nalazi sušeni bakalar. Jugovič, znajući da je u vreći Vuksan, nemilosrdno mlati štapom po ''bakalaru'', a ne propušta priliku da ocrni Vuksana i njegovu kći.
U posljednjem se prizoru nađe na okupu cijelo nasamareno, opelješno, popljuvano i pretučeno društvo, a Matijaš, ponovno ''kakti dijak'', drži završnu besjedu o njihovim grijesima i kaznama.
ŽIVOTOPIS:
Ne zna se ni danas ništa pouzdano o Homerovu životu, a u 18. se stoljeću pojavila sumnja u njegovo postojanje i u autorstvo ''Ilijade'' i ''Odiseje'' (homersko pitanje).
U vremenskom određivanju Homera postoji nekoliko kombinacija. Jedni ga smatraju suvremenikom trojanskog rata (1194.-1184. pr. Kr.), drugi drže da je živio 100, a neki 400 godina poslije tog rata.
I vijesti se o pjesnikovoj domovini znatno razilaze. Čini se da je ipak najstarija i u starini najviše raširena vijest po kojoj se kao Homerovo rodno mjesto navodi eolska Smirna, koja je postala jonskim gradom između 9.-8. st. pr. Kr.
Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je, potucajući se iz jednog kraja u drugi, živio od recitiranja svojih pjesama.
VRSTA DJELA: junački ep, 24 pjevanja
SADRŽAJ:
I. Bogovi vijećaju. Atena hrabri Telemaha
Pjesnik, zazvavši Muzu da mu pjeva o Odiseju, pripovijeda kako su se bogovi u svojem vijeću sami među sobom složili da se Odisej napokon vrati u svoje kraljevstvo, pošto ga je Kalipsa veoma dugo zadržavala na svojem otoku Ogigiji. Božica Atena, osobita Odisejeva prijateljica, pohita nakon toga k Odisejevu dvoru na Itaku. Ondje mnoga mlada gospoda prose Odisejevu ženu Penelopu da se uda za nekog od njih jer, kažu, njezin se muž više neće vratiti. Atena u ljudskom liku pristupi k Odisejevu sinu Telemahu predstavivši se da je ona Mento, tafski kralj, pa mu reče neka sutra skupi ljude u skupštinu i neka u njoj zaprijeti proscima koji mu trate blago na svoje gozbe, te neka pošalje nekoga u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju da pita jesu li što čuli o njegovu ocu. Dotle se prosci vesele u Odisejevoj kući do večeri, a zatim se raziđu svojim kućama. I Telemah ide spavati.
II. Itačani vijećaju. Telemah odlazi na put
Sutradan se skupili ljudi u skupštini. Telemah im se tuži na prosce koji mu zatiru kuću i moli narod da to proscima zabrani. Antinoje (prosac) reče da tome svemu nisu krivi prosci, već Penelopa jer se neće udati ni za jednog. U visini se pojave dva orla te se počnu boriti; tada starac Haliterso veli da to sluti na pogibiju prosaca, a Eurimah, također prosac, smije se starcu. Telemah traži da mu daju lađu da ide u svijet tražiti oca. Mentor podsjeća Itačane kako je Odisej bio dobar kralj, a oni mu nisu zahvalni ni toliko da bi zabranili proscima da rasipaju njegovo imanje. Na to plane Liokrit (prosac) i raspusti skupštinu. Telemah ode do mora i k njemu dolazi Atena u liku Mentora te mu reče da će mu pribaviti lađu i obeća da će putovati s njim. Nato se Telemah vrati kući i zapovijedi sluškinji Eurikliji da mu spremi brašnjenicu za put, ali Penelopi ništa ne govori. Atena u liku Mentora izmoli lađu u Noemona, sabere društvo, i oni se s Telemahom zapute morem.
III. Šta se radi u Pilu
Nestor upravo žrtvuje s narodom Posidonu žrtvu, kad dođe Telemah s Mentorom (Atenom). Nestor ih dočeka vrlo lijepo. Telemah ga upita zna li išta o njegovu ocu, a Nestor, ne znajući ništa o njemu, pripovijeda kako je sam putovao kući od Troje, spominje Agamemnonovu smrt i Orestovu osvetu, te upućuje Telemaha da ide k Menelaju, da će mu on znati reći nešto o ocu jer se nedavno vratio pošto se nalutao kojekuda. Atena predvečer ostavi društvo i odleti u obliku orla; Nestor ju prepozna i obeća žrtvovati joj govedo. Telemah prenoći u Nestorovu dvoru i sutradan u zoru odveze se s Nestorovim sinom Pizistratom k Menelaju, prespavaju kod Diokleja u Feri i drugi dan stignu u Spartu k Menelaju.
IV. Šta se radi u Lakedemonu
Menelaj upravo ženi sina i udaje kći. On prijateljski dočeka i ugosti Telemaha i Pizistrata. Za večerom Helena, Menelajeva žena, razveseli goste koji su se rastužili čuvši iz Menelajevih usta Odisejevu sudbinu. Drugi dan pita Telemah Menelaja što zna o njegovu ocu, a Menelaj zna vrlo malo reći o Odiseju, nego pripovijeda svoje doživljaje poslije propasti Troje; između ostalog pripovijeda kako se sastao s proročkim pomorskim bogom Protejom koji mu je prorekao sudbinu i otkrio mu neke događaje što su ih doživjeli ostali grčki junaci na polasku ispod Troje. U to vrijeme vijećaju prosci kako će ubiti Telemaha da im više ne smeta; to Penelopi javlja glasnik Medon, a kraljicu dvostruko zaboli ta vijest jer još nije znala da joj je sin otišao u svijet; zaim se stane moliti Ateni da joj izbavi sina, a Atena pošalje Penelopi radostan san koji ju utješi. Prosci zasjednu na otoku Asteri dok se ne vrati Telemah s puta.
V. Spilja Kalipsina. Čamac Odisejev
Bogovi drugi put vijećaju. Zeus šalje Hermiju nimfi Kalipsi, kod koje boravi Odisej već sedam godina, da joj javi Zeusovu volju da pusti Odiseja sa svojeg otoka. Kalipsi se ta zapovijed ne sviđa, ali se pokorava i kaže Odiseju neka gradi čamac, a kad ga je Odisej načinio, ona mu daje obilnu brašnjenicu. Odisej odlazi. Osamnaesti dan njegove plovidbe opazi ga Posidon i digne oluju, uništi mu lađu, te bi Odisej propao da mu se nije smilovala pomorska božica Leukoteja i dala mu veo da se njime opaše, i tako se izbavi. Odisej se jedva izvuče iz vode i ispliva gol i veoma umoran i izmučen na feački otok Sheriju.
VI. Odiesj dolazi u Feačku
Božica Atena nagovara u snu Nausikaju, kći kralja Alkinoja, da pođe ujutro na vodu prati rublje. Sutradan Alkinoj dopusti to svojoj kćeri, te ona ode na kolima s nekoliko dvorkinja. Djevojke, svršivši posao, stanu se igrati,a njihova buka probudi Odiseja, koji se nato stane moliti Nausikaji da mu se smiluje. Ona mu da odijelo, i on se opere i hoće s njom u grad k njezinu ocu, ali mu Nausikaja reče da ne ide on, stranac, s njom, mladom djevojkom, u grad da ne bi bilo kuđenja, već neka poslije nje dođe u grad i lako će naći Alkinojeve dvore. Tako Odisej zaostane pred gradom u gaju božice Atene.
VII. Odisej dolazi k Alkinoju
Malo poslije Nausikaje ulazi Odisej u grad feački; tu se s njim sastane Atena u liku djevojčice, obavije ga mrakom, da ga ne bi nitko vidio, i pokaže mu Alkinojeve dvore. Kad Odisej stupi unutra, nađe kralja i kraljicu i najodličnije Feačane. Odisej se savije kraljici Areti uz koljena i moli ju da mu daju lađu da se vrati kući. Alkinoj ga lijepo dočeka i obećava mu da će ga dati otpraviti u njegovu domovinu. Za večerom kraljica Areta prepoznaje ruho na Odiseju i pita tko je on i odakle mu to ruho. Odisej ne odgovara tko je, već samo veli da putuje od Kalipse i pripovijeda što je sve pretrpio od Kalipsina otoka do feačkoga i kako se sastao s Nausikajom. Nakon toga svi idu na počinak.
VIII. Odisej među Feačanima
Alkinoj drugi dan saziva skupštinu i dogovaraju kako će stranca otpremiti njegovoj kući. Nakon toga je kod Alkinoja gozba, a poslije gozbe sprema se mladež na rvanje. Među rvače stupi i Odisej te ih sve nadbaci kolutom. Nakon toga stane pjevač Demodok pjevati jedan ljubavni događaj Aresa i Afrodite, a mladež igra uz tu pjesmu. Zatim feačka gospoda skupe darove Odiseju. Opet je gozba i opet Demodok pjeva, ali sada o drvenom konju kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se od mila rasplače jer je u pjesmi pjevač i njega spominjao. Tada ga Alkinoj upita tko je zapravo on i zašto plače.
IX. Pripovijest o Kiklopu
Odisej pripovijeda kako je otplovio od Troje. Kaže da se najprije namjerio na Kikonce, da im je razorio grad, ali su ga oni ipak odagnali s njegovom družbom. Brodeći otamo baci ga bura k Lotofazima, a otud doplovi do kiklopskog otoka. Uzme sa sobom dvanaest drugova i pođe razgledati zemlju. Lutajući otokom dođu do spilje Kiklopa Polifema, koji je bio Posidonov sin. Oni uđu u spilju, a kad se Kiklop vratio s paše, zatvori se s njima u spilji i u dva dana pojede šestoricu. Odiseju pođe za rukom opiti Kiklopa vinom, pa dok je on pijan spavao, izbije mu Odisej sa svojim drugovima jedino oko iz glave. Sutradan mu Odisej sretno izmakne, pa kad bude već podaleko s drugovima, javi mu se, a Kiklop baci za njim golemi kamen, no ne pogodi ga.
X. Eol. Lestrigoni. Kirka
Ploveći od kiklopske zemlje, dođe Odisej s drugovima do otoka na kojem je kraljevao Eol, kralj vjetrova. Eol se smiluje na Odiseja te mu dade vjetrove svezane u mijeh; samo Zefir nije bio svezan te on tjeraše lađu prema Itaci. Na putu drugovi u zao čas razvežu mijeh i svi vjetrovi izlete pa lađu potjeraju natrag prema Eolovu otoku, ali Eol Odiseja i drugove otjera od sebe kao ljude mrske bogovima. Nato krenu na zapad i namjere se na Lestrigonce, koji mu unište jedanaest lađa i dosta drugova. Odiseju ostane samo jedna lađa i on doplovi njome i s četdeset i četiri druga do Eeje, gdje je živjela Kirka, koja polovinu njegova društva, kad dođu k njoj, pretvori u svinje. Odiseju u pomoć priteče bog Hermija, koji mu dade nekakvu travu kao ''protuotrov'' svakoj Kirkinoj čaroliji. Tom travom Odisej nadvlada Kirku i ona mu ''posvinjene'' drugove pretvori natrag u ljude. Kod Kirke proboravi Odisej godinu dana, a onda mu ona savjetuje da ide u podzemni svijet pitati proroka Tiresiju o svojoj budućnosti. Kad se on s društvom sprema na put, u Kirkinim dvorima umre mu jedan od drugova, Elpenor.
XI. Mrtvačko carstvo
Vjetar nanese Odiseja k narodu kimerskom, koji je živio na granici mora i oceana. Tu nađe Odisej ulaz u podzemni svijet i žrtvuje žrtvu; nato se stanu skupljati premnoge duše, ali Odisej ne da nijednoj srknuti krv žrtve prije negoli se napije Tiresija. Najprije on ugleda Elpenora i obeća mu da će mu sahraniti tijelo, onda ugleda majku Antikliju, zatim Tiresiju, kojega pusti piti, i on mu onda kazuje što ga još čeka. Nakon toga Odisej pusti svoju majku da pije, a onda mu ona govori što mu se sve dogodilo u kući nakon njegova odlaska. Tada dođu duše mnogih nekadašnjih junaka piti krv; dođe Agamemnon, Ahilej, Patroklo, Antiloh i Ajas, sin Telamonov. Tu vidje Odisej i suca Minoja, Oriona, mučenike Titoja, Tantala i Sizifa, napokon i lik Herakla. Tada se tek Odisej vrati iz tih krajeva.
XII. Sirene, Scila, Haribda, Helijeva goveda
Došavši natrag do Kirke, Odisej sahrani Elpenora, a Kirka mu govori što ga čeka na putu i kako će se moći spasiti od tih stvari. Slušajući njezin savjet prođe on sretno pokraj Sirena, ali kad dođe do Scile i Haribde, šestoricu mu drugova proguta Scila. Drugovi ga zatim nagnaju da krene lađom prema trinačkom otoku gdje je bog Helij imao svoja goveda i ovce. Vjetrovi im ne daše dugo ostaviti taj otok i kad drugovima nestane hrane, oni zakolju nekoliko Helijevih goveda, premda im je Odisej rekao da to nipošto ne učine. Helij tuži Zeusu Odisejeve drugove, a Zeus ih, kad već otplove od Trinakije, kazni smrću na moru; svi se utope, samo Odisej na dvije grede doplovi nekako do Kalipsina otoka Ogigije, ali tek nakon devet dana.
XIII. Odisej brodi od Feačana i dolazi na Itaku
Kad već Odisej ispriča svoje doživljaje, feačka ga gospoda opet obdare, a Alkinoj ga opet počasti. Predvečer uđe Odisej u lađu i feački ga veslači odvezu do Itake i ostave ga na itačkoj obali, a Odisej ne zna ništa jer tvrdo spava. Veslači otplove od Itake, ali im Posidon blizu Sherije pretvori lađu u kamen. Kad se Odisej probudi, začudi se gdje je, i tada dođe k njemu Atena u liku mlada pastira. Ona mu reče da je to Itaka; zatim mu se očituje da je ona Atena, sakrije mu feačke darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce; a da ga nitko ne prepozna, pretvori ga u prosjaka.
XIV. Odisej se sastaje s Eumejom
Odisej se zaputi k svinjaru Eumeju, koji ga ne prepozna, ali ipak lijepo dočeka neznana prosjaka i počasti ga svinjetinom i vinom. Prosjak (Odisej) veli Eumeju i kune se da će se Odisej ubrzo vratiti, ali Eumej to ne vjeruje. Odisej onda pripovijeda izmišljenu priču o sebi, kako je mnogo lutao i kod Tesproćana čuo za Odiseja. Uto dođu Eumejovi momci sa svinjama s paše. Eumej zakolje Odiseju tusto krme za večeru. Poslije večere odu svi spavati, a Odisej pripovijeda opet o sebi izmišljenu priču i izmoli od Eumeja plašt jer je noć hladna. Eumej iziđe iz kolibe da spava kod svinja.
XV. Telemah dolazi k Eumeju
Atena opominje Telemaha u snu neka se vrati na Itaku. On se ujutro odveze s Pizistratom dobivši darove od Menelaja i Helene. Kod Pila uzme sa sobom u lađu i Argejca Teoklimena, koji je bio vrač, a sada ga gone rođaci čovjeka kojeg je on ubio. U isto vrijeme razgovaraju Eumej i Odisej; Eumej pripovijeda kako su ga Feničani ugrabili njegovu ocu, kralju u Siriji, i prodali ga Laertu. Sutradan se ujutro Telemah doveze s društvom do Itake; drugovi se odvezu u grad, a on sam ode k Eumeju.
XVI. Telemah prepoznaje oca
Došavši k Eumeju, Telemah se pozdravi s njim i pošalje ga svojoj majci u grad da joj javida se on sretno vratio s puta. Kad Eumej po tom nalogu ode u grad, Atena pretvori starca prosjaka u junaka kakav je doista bio, i on se očituje sinu Telemahu. Zatim se njih dvojica stanu dogovarati kako će osloboditi Penelopu i kuću od prosaca. U grad doplovi lađa Telemahovih drugova, koji također šalju glasnike k Penelopi da se Telemah vratio. Ubrzo doplovi i zajednička lađa prosaca, koji se ljute zbog uzaludna zasjedanja i kupe se na dogovor te odlučuju ubiti Telemaha. Penelopa čuje njihovu odluku, dođe među njih i žestoko navali zbog toga na Antinoja, a Eurimah onda dvolično uvjerava Penelopu da Telemahu nijedan prosac neće učiniti ništa nažao. Eumej se vraća u svoj stan, a Atena opet pretvara Odiseja u stara prosjaka.
XVII. Telemah se vraća u grad Itaku
Ujutro pođe Telemah u grad i pripovijeda majci ukratko gdje je sve bio. Malo poslije Eumej i Odisej krenu u grad. Pred gradom se sastanu s kozarom Melantejom, koji Odiseja izgrdi i udari nogom u bedro. Kad već dođu u kraljevski dvor, pas Argos u starom prosjaku prepozna svog gospodara Odiseja i od radosti ugine. Prosci se upravo goste i Odisej pođe od jednoga do drugoga proseći podjelu; svi mu dadu nešto, samo Antinoj napadne na njega i udari ga podnožjem. Penelopi to bude jako žao i dade pozvati k sebi prosjaka da joj kaže je li što čuo o njezinu mužu, a Odisej odvraća da će doći navečer. Eumej se vraća na polje k svinjama ostavivši Odiseja u kraljevskom dvoru.
XVIII. Odisejovo rvanje s Irom
U Odisejevu kuću dolazi prosjak Ir, koji želi otjerati drugog prosjaka što ga nalazi kod prosaca, odnosno Odiseja, no on se ne da otjerati. Nato zažele prosci da se njih dvojica bore, pa koji bude jači, dobit će dobru večeru. I tako se oba prosjaka uhvate oko pojasa. Odisej za čas svlada Ira i teško ga ranjena baci pred vrata. Penelopa dođe među prosce i kori sina što je dopustio tu borbu, a prosce lukavo navede da joj daju darove za udaju. Poslije toga prosci nastave gozbu, a Odiseja izgrdi sluškinja Melanta i prosac Eurimah, koji baci podnožje na njega, ali ga promaši. Napokon se raziđu svi u svoje kuće na spavanje.
XIX. Odisej se sastaje s Penelopom. Pranje nogu
Kako su se već prije dogovorili, Odisej i Telemah sakriju oružje da ga prosci ne mogu pronaći kad im zatreba. Zatim Odisej razgovara s Penelopom, koja ga, dakako, ne poznaje, a on ju vara rekavši da je Krećanin, sin Deukalionov, a brat Idomenejev; da je prije dvadeset godina lijepo dočekao Odiseja, kojega je oluja nanijela na Kretu. Dalje kaže da je u tesprotskoj zemljičuo za Odiseja da će ubrzo doći kući. Nato kraljica zapovijedi sluškinji Eurikliji da strancu opere noge; ova odmah prepozna Odiseja po brazgotini na nozi, ali joj Odisej zaprijeti da nikome ne govori da se on vratio. Penelopa veli da će sutradan odrediti da se prosci natječu u streljaštvu i udat će se za onoga koji pobijedi kad vidi da već ne može drugačije. Zatim ode spavati i Odiseja također otpravi na počinak.
XX. Događaji prije ubijanja prosaca
Noću nevaljale sluškinje izlaze iz kuće ka proscima na grešna djela. Odisej ih gleda pun gnjeva, ali se opet ustrpi čekajući zgodniji čas kad će kazniti sve te bezakonike. Pred jutro dobije od Zeusa dva povoljna znamena iz kojih razabire da će mu djelo poći za rukom. Nakon toga dođe Eumej sa svinjama, a Filetije s kozama da imaju prosci što klati za gozbu. Filetije ljubazno govori s nepoznatim prosjakom i ljuto žali za Odisejem kojeg već jako dugo nema. Prosci vijećaju kako će ubiti Telemaha, ali ih u tome preplaši jedno znamenje i oni pođu u Odisejevu kuću na gozbu. Ktesip baci na Odiseja kravlju nogu, ali ga ne pogodi. Proscima Teoklimen proriče tešku pogibiju, a oni mu se smiju. Penelopa dobro čuje sve riječi prosaca jer sjedi blizu dvorane gdje se oni goste.
XXI. Postavljanje luka
Penelopa nagovara prosce da se natječu tko će napeti Odisejev luk i njim odapeti strijelu kroz dvanaest u zemlju zabodenih sjekira, i kome to dvoje pođe za rukom, ona će se udati za njega. Neki se prosci natječu, ali uzalud, nijedan ne može napeti luk, zato daju naložiti vatru i donijeti loj da se luk ugrije i namaže ne bi li se mogao lakše napeti. Uto iziđu Filetije i Eumej iz kuće, a Odisej za njima pa im kaže tko je on i neka pozatvaraju vrata da ne bi koji prosac pobjegao kad ih stane ubijati. Ni Eurimah nije mogao napeti luk, te dođe red na Antinoja, ali on odgodi natjecanje za sutra. Tada zamoli Odisej da njemu daju da ogleda svoju snagu, a prosci se na to naljute i jedva mu dopuste nakon što ih Penelopa opomene. Odisej brzo napne luk i prostrijeli sve sjekire.
XXII. Ubijanje prosaca
Kad Odisej to sretno svrši, uperi luk u Antinoja i ubije g, a ostalima vikne da je on Odisej. Eurimah ga moli da im oprosti, ali uzalud; Odisej i Telemah ubijaju jednog za drugim, a kozar se Melantej nekako iskrade i donese proscima oružje iz sobe u kojoj je bilo skriveno, a koju je Telemah zaboravio zaključati. Melantej ode po drugi put po oružje, ali ga uhvate Eumej i Filetije pa ga svežu za stup da im ne pobjegne. Prosci se svojim oružjem ne mogu obraniti jer božica Atena, najprije u liku Mentora, a zatim u obliku lastavice, gleda boj i svojom božanskom moći navraća pobjedu Odiseju i njegovim drugovima, koji ubijaju prosce jednog za drugim, a oni jedva neznatno rane Telemaha i Eumeja. Kad su već svi prosci bili mrtvi, Odisej zapovijedi svojim pomoćnicima da tijela prosaca iznesu iz dvorane, a samu dvoranu očiste od krvi. Nakon toga objese dvanaest besramnih sluškinja i iza žestokih muka ubiju Melanteja. Nakon toga Odisej kadi kuću sumporom da ju očisti od grijeha i dade pozvati vjerne sluškinje, s kojima se vrlo lijepo pozdravi.
XXIII. Penelopa prepoznaje Odiseja
Euriklija ode k Penelopi i javlja joj vijesti kojima ju misli razveseliti, ali ona baš i ne vjeruje, no ipak se dade nagovoriti, te ode u donje sobe i tu nađe Odiseja, no još ne vjeruje. Odisej zapovijedi ukućanima da pjevaju i plešu kako nitko u gradu ne bi otkrio da su prosci pobijeni. Zatim se on okupa, a Atena ga opet učini jakim i čilim, i kad on reče Penelopi tajnu o njihovoj bračnoj postelji, kako je načinjena, onda tek Penelopa povjeruje da je to Odisej jer nitko drugi nije znao tu tajnu. Njih se dvoje zagrle i odu na počinak, a isto tako i ostali ukućani odu spavati. Već je zora, ali Atena produži noć da ono dvoje mogu pripovijedati jedno drugome svoje doživljaje. Prije nego usnu, Odisej Penelopi pripovijeda ukratko što je doživio otkako je krenuo od Troje. Ujutro Odisej ustane i ode s Telemahom, govedarom i svinjarem izvan grada k svom ocu Laertu.
XXIV. Umir
Hermija vodi duše prosaca k Aidu, i tu se osim ostalih duša namjere na Ahilejovu i Agamemnonovu dušu. Amfimedonova duša pripovijeda Agamemnonovoj duši kako se Odisej vratio kući i njih porsce poubijao. U isto vrijeme dođe Odisej s onom trojicom k ocu Laertu, koji živi izvan grada u voćnjaku. Odisej najprije taji tko je on, ali ubrzo kaže da je on njegov sin Odisej i pripovijeda starcu kako je pobio prosce. Zatim odu otac i sin u kuću, gdje ih već čeka ručak. Tu se Odisej pozdravi sa starcem Dolijem i njegovim sinovima. Nakon što završe s ručkom, dolazi gomila Itačana, koje je pobunio Eupit, ubiti Odiseja koji je toliku momčad pogubio. Odisej s vjernim drugovima iziđe u boj, njegov otac pogodi i smrtno rani Eupita, i time se boj završi jer Atena ne da da se lije krv, te ona pomiri Odiseja s njegovim narodom.
O DJELU:
''Odiseja'' je dobila ime po glavnom junaku Odiseju. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom, on luta deset godina po svim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši sve prijatelje u brojnim opasnostima, Odisej se vraća na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su opsjedali njegovu ženu Penelopu i na gozbama upropaštavali njegov imutak.
Okosnicu ''Odiseje'' čine Odisejev povratak i osveta proscima. Ti su motivi obogaćeni prikazom prijašnjih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja. Osim toga, u ep je umetnut i motiv o sinu koji ide u potragu za ocem. Pjesnik je u moralnom pogledu produbio priču o Odiseju time što je s pustolovnim putovanjima povezao motiv o povratku muža koji izbavlja svoju obitelj iz nevolje.
Kompozicija je prepletenija od one u ''Ilijadi''. Sve su epizode u službi temeljnog motiva, a jedinstvo je izraženo u strastvenoj želji junaka da se vrati u domovinu i obitelj.
Radnja Odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana; a tu se ne računaju Odisejevi doživljaji koji traju deset godina, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja.
Najveća je razlika između ''Ilijade'' i ''Odiseje'' u religijskom shvaćanju. U ''Odiseji'' su bogovi većinom zaštitnici pravnih i moralnih odnosa među ljudima. Od bogova se samostalnom djelatnošću ističe samo Atena, i to kao zaštitnica. U njezinu je liku sabrano mudro, pravedno i dobro djelovanje. Kao takva, javlja se ona i u snovima, osobito u drugom dijelu ''Odiseje'' (nakon Odisejeva povratka na Itaku). Neprijateljski bogovi Posidon i Helij podosta su bezlični. Njihova je srdžba opravdana zbog toga što su i Odisej i njegovi prijatelji prekoračili dopuštenu mjeru. Sudbina je u ''Odiseji'' isključena kao pokretni motiv,a u ''Ilijadi'' joj se pokoravaju i sami bogovi.
O LIKOVIMA:
Odisej je muž mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuđivanje i prijevara sapašavaju ga iz svih opasnosti. Radoznalost i nekoristoljubiva žeđ za novim saznanjima najplemenitije su crte njegove ličnosti. On je moralno produbljen lik. Bračna vjernost i ljubav prema domovini daju mu snagu da strpljivo podnosi sve opasnosti i poniženja.
Uz Odiseja, najviše se ističe njegova žena Penelopa kao uzor bračne vjernosti. Nju rese mudrost i osjećanje osobnog dostojanstva.
Novina su mladenački likovi: Telemah i Nausikaja. U srcu krasne Nausikaje budi se prvi osjećaj prema muškarcu, gotovo više poštovanje negoli ljubav. Nausikaja je bez sumnje najdražesniji lik grčke poezije.
Uz grupu karaktera majka - sin, javljaju se i grupe otac - sin, otac - kći, gospodari - sluge.
ŽIVOTOPIS:
Pedro Calderon de la Barca rođen je 1600. godine, a umro 1681.
Bio je najveći dramatičar španjolskog baroka i posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti.
Napisao je oko 200 kazališnih komada, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu, pisana većinom potkraj života, kad je stupio u svećenički stalež.
Od svjetovnih su mu drama najpoznatije ''Život je san'' (1635.) i ''Zalamejski sudac'' (1652.).
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: svjetovna drama
MJESTO RADNJE: poljski dvor, tvrđava, polje
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: nesretnog sina, živi požar strašnog svjetla, ružne slike
- usporedba: kao bojno polje, kao da nam je htio reći
- metafora: ''... tada je Sunce, sve u krvi, / na nebesima ulazilo / u ljuti dvoboj sa Mjesecom...''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BAZILIJE, poljski kralj
SIGISMUND, kraljević
ASTOLFO, knez moskovski
KLOTALDO, starac
KLARIN, lakrdijaš
STELA, princeza
ROSAURA, dama
vojnici, stražari, svirači, dvorjani, dame, sluge
IDEJA: Iako čovjek ne može izbjeći sudbinu, ipak se svojom upornošću i razboritošću može suprotstaviti višim silama.
SADRŽAJ:
PRVI ČIN:
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana Gundulića, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 plača, iz Evanđelja po Luki. Sasatavljena je od osmeračkih sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh strovaljuje čovjeka u bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku između Boga i svijeta, ponovno vraća Bogu, koji mu oprašta.
Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizičke smrti.
SADRŽAJ:
PLAČ PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.
PLAČ DRUGI - SPOZNANJE
Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.
PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE
Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.
ŽIVOTOPIS:
Ivo Vojnović rođen je 09.10.1857. u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Imao je bolesne oči pa je umro 30. 08. 1929. u Beogradu gdje se liječio.
Diplomirao je pravo.
Koristi pseudonim Sergej P. u svom prvom radu. Najznačajniji je kao autor modernističkih drama.
Prva mu je drama ''Psyche'' 1889., pa slijede ''Ekvinocij'' 1895., ''Dubrovačka trilogija'' 1903., ''Smrt majke Jugovića'' 1907., ''Gospođa sa suncokretom'' 1912., ''Lazarovo vaskresenje'' 1913., ''Imperatrix'' 1918., ''Maškarate ispod kuplja'' 1922., ''Prolog nenapisane drame'' 1929.
Djela: pripovijest ''Geranium'' 1880. izašla u Šenoinu ''Vijencu'', u knjizi samostalno tiskana prvi put 1919.; zbirka novela ''Perom i olovkom'' 1884.; pripovijest ''Ksanta'' 1886. koja je kasnije promijenila naslov u ''Stari grijesi'' 1919.; te knjiga ''Akordi'' 1917. (pjesnički stihovi, a u njoj su i ''Lapadski soneti'')
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u 4 čina
LIKOVI:
FRANO DRAŽIĆ, kapetan pomorski
NIKO MARINOVIĆ, bogataš iz Amerike
IVO LEDINIĆ, meštar na škaru
TONI, djetić u Ledinića
MARIJA od poste
LUCIJA, djevojka u Frana Dražića
PAVO, barkarijol
VLAHO slijepi
GROBAR
ANICA, Franova kći
JELE, majka Ive L.
KATA, Pavova žena
jedan stari mrnar
pomorci, radnici na škaru, ženice, djeca, narod
MJESTO I VRIJEME RADNJE: malo pristanište dubrovačkog primorja godine 186*
O DJELU:
Drama je prvi put prikazana u Kr. Hrvatskom Kazalištu u Zagrebu, 30. 10. 1895.
SADRŽAJ:
Prikaza prva
Započinje didaskalijom opisa prostora zbivanja.
Ivo Ledinić je vrijedan i pošten mladić koji marljivim radom pomalo stječe znanje i uporno odolijeva nagovaranjima bogatog pomorskog kapetana Frane Dražića da poput ostalih siromašnih mladića napusti rodni dom i krene u Ameriku. Ivo ne želi ostaviti majku Jelu koja ga je teškom mukom odgojila (ona sinu govori da mu je otac bio mornar i stradao na moru da sakrije sramotu jer je istina da ju nije htio ženiti), a ni Anicu u koju je zaljubljen, a otac ju drži zatvorenu i ne želi ju dati njemu, nego bogatom Niki Marinoviću koji se pun zlata vratio iz Amerike. No Jele u Niki prepoznaje svog nevjernog zaručnika koji je pobjegao i ostavio ju trudnu.
Prikaza druga
Odigrava se u salonu bogate kuće Frane Dražića.
Anicu jedino razumije služavka Lucija koja je bila svjedok stradanja njezine majke (od očeve ruke i nasilništva). Frane je sretan što će mu Niko biti zet jer je bogat i neće mu dirati imetak, a nije ga briga što mu kćer voli drugoga, te ne želi da se uda za siromaha. Kad Anica i Niko ostanu sami, slijedi udvaranje, no pojavljuje se Jele koja mu govori da je to ona. On ju ne prepoznaje i čudi se kako je stara, propala, jadna i siromašna. Ne osjeća krivnju zbog ranije prijevare. Niko otjera Jelu i kako se boji da mu ona ne pomrsi planove, traži da se vjenčanje odmah održi. Anica pada na tlo onesviještena.
Zastor se spušta i počinje oluja, a brod Nike Marinovića simboličnog naziva "Sloboda" nije dobro vezan i razbit će se o obalu.
Prikaza treća
Počinje u Jelinoj kući. Puna je ljudi koji su u iščekivanju oluje.
Jele žali svog sina koji ni ne zna da mu se vlastiti otac ispriječio na putu k Anici. Majka mu govori da je ta ljubav nemoguća, no on ne popušta. Ivo je imao noćnu moru da je s majkom na brodu usred oluje te ona nestaje. Ivo kaže majci da ide u Ameriku obogatiti se i onda će oženiti Anicu. Majka podržava njegov plan. Uto dolaze Pavo i Niko i mole Ivu da ide privezati Nikin brod. Jele sluti da će doći do obračuna među njima pa govori Ivi istinu o ocu.
Prikaza četvrta
Odigrava se kraj crkvice Sv. Nikole.
Ivo i Jele se opraštaju. Dolaze Frane i Anica, a za njima i Niko. Ivo kaže Niki da zna da mu je on otac i traži dvije karte za brod te nešto novca. Jele odlazi na zid da vidi kako sinovljev brod isplovljava, a tamo susreće Anicu koja joj kaže da namjerava pobjeći s Ivom. Susreću se Niko i Jela i Niko shvaća da je Anica pobjegla s Ivom te prijeti vlastima i tamnicom. Jele ga moli na koljenima da ostavi sina i njegovu sreću na miru. On ju ismijava, a ona uzme sjekiru i ubije ga. Dođe do crkvice i počne zvati upomoć. Jela priča ljudima svoju priču. Neki ju osuđuju, a neki podržavaju. Frane ju želi kamenovati. No ona spozna da nikada više neće vidjeti svog sina, tuga ju prevelika slomi i Jele pade mrtva.
ŽIVOTOPIS:
Carlo Goldoni (1707.-1793.), talijanski je komediograf.
Napisao je niz melodrama, tragikomedija i više od 200 komedija. Komedije mu se ističu majstorskim dijalogom, u kojem se često služi i venecijanskim dijalektom.
Komedije: ''Kavana'' (1750.), ''Gostioničarka Mirandolina'' (1753.), ''Grubijani'' (1760.), ''Ribarske svađe'' (1762.), i dr.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; komedija
MJESTO RADNJE: Firenca, Mirandolinina gostionica
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: vaš novac, kupljenoj grofoviji, trideset bijednih novčića, dobrim okom
- usporedba: kao dobri prijatelji, kao nagradi za pažnje
- metafora: ''Čini mi se da ga gostioničarka gleda prilično dobrim okom.''
ŽIVOTOPIS:
Emile Zola rođen je 1840., a umro 1902. godine.
Francuski je romanopisac, osnivač i najznačajniji predstavnik naturalističkog pravca. Pod utjecajem naglog razvoja prirodnih znanosti pokušava i u literaturu uvesti znanstvene metode, što dolazi do izražaja u njegovom prvom romanu ''Therese Raquin'', a što će se poslije razviti u teoriju tzv. eksperimentalnog romana.
Za njega je književnost društveni laboratorij u kojem on eksperimentira sa svojim likovima na taj način da ih stavi u određene uvjete i istraži zakonitost razvoja lika.
Najpoznatiji su mu romani ''Trbuh Pariza'', ''Jazbina'', ''Nana'', ''Germinal'' i ''Čovjek zvijer''.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; roman
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: nekim tupim čuđenjem, zažarenim pogledom, crnih bezdana, širokom i senzualnom, ružičasti sjaj, sjajna tijela
- usporedba: poput dvaju crnih bezdana, kao pregažena, kao da govori sam sebi, kao na dnu neke rupe
TEMA: Zločin i njegovo razarajuće djelovanje na ljudsku psihu
O DJELU UKRATKO:
U tom je djelu vidljiva bit naturalističke teorije - likovi su motivirani biološki. Therese je kći žene iz nekog afričkog plemena koju je posvojila i odgojila sestra njezina oca. Therese je rasla s njezinim sinom Camilleom, bolesnim i osjetljivim dječakom koji postaje njezin muž, a ona se pretvara u potpuno bezovljnu i pasivnu osobu. Odgoj i brak umrtvljuju njezin temperament, ali on se budi nakon susreta s Camilleovim prijateljem iz djetinjstva, Laurentom. Nakon Camilleova ubojstva počinju Theresine psihološke krize, a počinju strahom i očajem, a nastavljaju se prepuštanjem boli, bludu, pasivnosti te zapuštenosti, i na kraju završavaju samoubojstvom.
IDEJA: Nemogućnost ostvarenja sreće zločinom
STIL:
Zola postaje znanstvenikom koji stavlja Theresin nervozni karakter s Laurentovim sangvinističkim temperamentom (vatren temperament žestoke i razdražljive ćudi), te analizira njihov suodnos i promjenu nakon zločina.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- likovi: Therese, Camille, Laurent, gospođa Raquin...
THERESE: Od najranijih godina svoga života živjela je povučeno i nije pokazivala svoje prave osjećaje. Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala. Jedini je svijet koji je ona poznavala bio vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Susret s Laurentom zapalio je u njoj veliku strast i ljubav. Postavši Laurentova ljubavnica, ostvarila je svoje snove. Nakon što su Laurent i ona ubili Camillea, ona je često imala napade histerije i plača, a jedini je izlaz vidjela u smrti.
SADRŽAJ:
Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Camillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac bio boležljiv i često bolestan, morao je uzimati lijekove. Zbog njega, lijekove je uzimala i Therese jer ih on nije htio popiti ako ih ona nije popila prije njega. Trovali su zdravu Theresu i odgajali ju na takav način da je postala povučena, tiha i ravnodušna prema svemu, dok je njezin bratić, Camille, postao jako egocentričan (cijeli je život bio u centru pažnje svoje brižne majke).
Theresu je gospođa Raquin primila u kuću kad je imala dvije godine, doveo ju je njezin otac kapetan Degans koji je netom došao iz Alžira. Rekao je svojoj sestri kako je djevojčica rođena u Oranu od majke Alžirke, urođenice. Nakon toga otputovao je natrag u Alžir gdje je nakon nekoliko godina i poginuo.
Gospođa Raquin je odlučila da joj se sin i nećakinja vjenčaju jer je znala da će Therese brinuti za njezinog boležljivog sina ako se njoj nešto dogodi. Osam dana nakon vjenčanja Camille je odličio da se iz Vernona odsele u Pariz jer je htio raditi u velikoj administraciji. Napustili su kuću na obali Seine i smjestili se u prolazu du Pont-Neuf. Camille se zaposlio u administraciji Kompanije orleanske željeznice, dok su gđa Raquin i Therese radile u dućančiću sa sitnom robom. Camille je pogotovo nakon dobitka novog posla smatrao Therese beskorisnom i tupavom osobom, a ona je samo bila zatvorena u sebe.
Četvrtkom je uvečer obitelj Raquin primala goste. Gđa Raquin je u Parizu srela svog starog prijatelja – policijskog komesara Michauda koji je dolazio sa svojim sinom Olivierom i njegovom suprugom Suzannom. Camille je bio ljubomoran na Olivierea jer je imao plaću od 3 000 franaka, a on samo 100. Uz njih, dolazio je i stari namještenik iz Camilleovog ureda – Grivet. Therese su te večeri umarale, a sve ih je smatrala dosadnima te bi najčešće samo zurila u pod i mazila prugastog mačka Francoisa.
Jednog četvrtka na večeri im se pridružio i Laurent, Camilleov prijatelj iz djetinjstva koji je došao u Pariz na studij, no sve je očeve novce potrošio na zabavu jer je živio sa slikarom. Tako je odlučio naslikati Camilleov portret. Theresi se on doimao jako dragim i ona je počela gajiti neke osjećaje prema njemu. Tako ju je jednom, dok Camillea nije bilo, Laurent strastveno poljubio. Od tog su se dana oni osam mjeseci redovito viđali i dijelili strastvene trenutke dok je Camille bio na poslu, a gospođa Raquin radila u trgovini. Osam je mjeseci Laurent izbivao dva sata za vrijeme ručka te bi svakim danom trčao do prolaza du Pont-Neuf kako bi što prije stigao do Therese. No, kad mu je šef zaprijetio da će ostati bez posla ako nastavi tako izbivati, njihovi su sastanci postali sve rjeđi. Samo je jednom Therese uspjela otići od kuće izmislivši da joj gost dućana duguje novac i poći do Laurenta. Tada su shvatili da moraju nešto poduzeti jer se ne mogu više tako često viđati. Laurent je predložio Theresi da pošalje Camillea na put, no to je bilo neizvedivo.
Tako su posljednje jesenske nedjelje odlučili poći do Saint-Quena u šetnju, htjeli su iskoristiti lijepo vrijeme prije nego što stvarno zahladi. Ležali su i spavali na travi, a naposljetku sjeli u restoran i naručili jelo, ali su im kuhari rekli da će biti spremno tek za sat vremena pa se Laurent dosjetio da bi mogli iznajmiti čamac i malo veslati Seinom. Iznajmio je najslabiji čamac i kad su odveslali dovoljno daleko od obale, Laurent je gurnuo Camillea u vodu, a Camille mu je odgrizao komadić mesa na vratu. Vratili su se na obalu i rekli da je Camille slučajno pao u vodu, a kako nije znao plivati, utopio se.
Ubojice je počeo progoniti taj zločin, a Laurent je svakodnevno odlazio do mrtvačnice Morgue da vidi jesu li našli utopljenikovo tijelo. No njegovo se tijelo pojavilo tek nakon 3 tjedna. Dvije godine nakon Camilleove smrti, Michaud i gđa Raquin složili su se kako bi bilo najbolje da se Therese uda za Laurenta koji je već dugi niz godina dobar obiteljski prijatelj. Tako je i bilo. Supružnici su u tom vjenčanju vidjeli spas jer ih je već neko vrijeme pratio utopljenikov lik kad su uvečer bili sami te su mislili da će vjenčanjem Camille nestati. No bilo je još gore. Prvu se bračnu večer nisu ni mogli pogledati od srama, jako su patili i bili uplašeni. Činilo im se čak da njegov leš spava između njih. Noću ne bi spavali, stalno su se svađali.
Prvih nekoliko mjeseci njihova braka gđa Raquin im je puno pomogla – njezine su ih priče smirivale. No starica je ostala nijema i nepokretna, a bračni se par svađao pred njom i raspravljao o ubojstvu njezinog sina. Ona je poželjela umrijeti, čak je odbijala hranu nekoliko dana. No duboko je u sebi htjela vidjeti šta će se dogoditi s tim dvoličnim stvorenjima.
I tako su im dani prolazili, u tučnjavama i vici. Tako je jednom Laurent umislio da se u Francoisu krije Camille te ga je bacio preko prozora u sivi susjedov zid. Bolno se mačkovo mijaukanje čulo cijelu noć, što ih je oboje dovodilo do ludila. Krivili su jedno drugo, govorili da nisu nimalo odgovorni… dok se naposljetku nisu odlučili ubiti. Laurent je iz laboratorija ukrao otrov cijankalij, a Therese je dala naoštriti veliki kuhinjski nož. Sljedeću je večer Laurent ubacio otrov u vodu, a Therese je pokušavala sakriti ogromni nož u naborima svoje suknje. Oboje su se instinktivno okrenuli i shvatili su da imaju na umu istu ideju. Zagrlili su se, strastveno pogledali i ispili otrov. Pali su netom što su ga ispili do kraja. Gospođa Raquin ih je, onako nepomična i nijema, gledala takvim pogledom kao da ih hoće satrti svojim nepomičnim očima.
Tako su mrtvi ubojice ležali cijeli dan, a gđa Raquin uživala je u osveti za sinovu smrt.
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
O DJELU:
''Dubravka'' je libretistička drama u 3 čina. Nastala je 1628. godine.
Pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima.
LIKOVI:
RADMIO
SKUP PASTIRA
RIBAR
MILJENKO: najljepši među pastirima, simbol dubrovačkog plemstva:
"Miljenko je imo mili
steć Dubravku cić lipote;
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote."
LJUBMIR
DUBRAVKA: najljepša među vilama, simbol dubrovačke slobode i vlasti:
"Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava
sred Dubrave komu naše
u ljepoti je prava slava."
SKUP VILA
DIVJAK SATIR
GORŠTAK SATIR
ZAGORKO
LJUBDRAG
JELJENKA SATIRICA
BRŠTANKO
TRATORKO
VUK SATIR
STOJNA
PELINKA
PASTJERIĆI MALI, usve pet
GLASNIK
SKUP SATIRA
REDOVNIK
GRDAN: starac; o njemu se samo govori, ne pojavljuje se na sceni
SADRŽAJ:
Priča se o prastaroj dubrovačkoj tradiciji da se na dan svetkovine sv. Vlaha vjere najljepši pastir i pastirica. Ovoga je puta u pitanju lijepa vila Dubravka čiju ruku želi dobiti pastir Miljenko.
Miljenko je nesiguran u ishod svoje prosidbe, pa njegove jadikovke sluša i stišava pastir Ljubmir. Satiri Divjak i Gorštak smatraju, nasuprot Miljenku, da bi prelijepa Dubravka mogla izabrati baš njih. Smiješno neobjektivni, nespretni i nezgrapni, satiri svojim nadanjima izazivaju opći smijeh.
Idiličnost bezbrižnog radovanja kvari starac Ljubdrag podsjećajući na vremena, stara i dobra, kada se u Dubravi živjelo smjerno, pošteno i radosno. Da se vremena mijenjaju nagore, svjedoče i satiri koji misle samo na vile i dobro jelo, pa su za prohtjeve svojeg želuca spremni i ukrasti. Pastirica Stojana oštro se razračunava s kradljivcima, a sve se smiruje u trećem činu kada prerušeni satiri odlaze na pir.
Pastir Ljubdrag dolazi s viješću da su suci koji su trebali odlučiti kome će Dubravka postati vjerenicom podmićeni, pa su njezinu ruku obećali ružnom i bogatom starcu Grdanu. Posve očajan, Miljenko prijeti teškom osvetom, ali u zadnji čas pobjeđuje pravda. Naime, kada Grdan treba stupiti s Dubravkom u crkvu, nezadovoljni bogovi upozoravaju na svoje neslaganje s izborom vjerenika gaseći vatru u žrtveniku i tresući tlo.
Kada je Dubravkina ruka vraćena Miljenku, Dubravom se razlije sveopće oduševljenje, pjesma i veselje.
ŽIVOTOPIS:
Josip Kozarac (1858. - 1906.), hrvatski je prozaist - novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli.
Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
Djela: ''Zmija'', ''Priče djeda Nike'', ''Moj djed'', ''Biser-Kata'', ''Slavonska šuma'' (''Vijenac'', Zagreb, 1888.), ''Mrtvi kapitali'' (''Vijenac'', Zagreb, 1889.), ''Među svjetlom i tminom'' (Matica hrvatska, Zagreb, 1891.), ''Tena'' (''Dom i svijet'', Zagreb, 1894.), ''Mira Kodolićeva'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1895.), ''Oprava'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1899.), ''Živi kapitali'' (nezavršeni)
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
MJESTO RADNJE: selo, grad
VRIJEME RADNJE: kolovoz jedne godine - ljeto sljedeće godine; godinu dana nakon tog ljeta
O DJELU:
U dvjema većim pripovijestima, koje se obično klasificiraju kao romani, i to u ''Mrtvim kapitalima'' (1889.) i ''Među svjetlom i tminom'' (1891.) htio je Kozarac dati širu sliku hrvatskoga društva, iznijeti u prvom redu likove inteligenata i poluinteligenata, biti kritičan prema svemu tome i naći izlaz za put u bolji život.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MATKOVIĆ:
''Čovjek u pedesetim godinama, posve kratko ošišan, kratkog debelog vrata, sav crven i pun ljetnih mozuljiva po nosu i čelu; debelo mu, malne četverouglasto lice sa sjajnim žutkastim i sitnim očima te mesnatim, crljenim nosom, činilo se u prvi mah tupo i prosto - no kad je prekidanim, oštrim glasom progovorio - taj glas bio je veoma sličan britkoj formi lica - upoznalo se je da iz njega govori ona dobra prostota i iskrenost, koja se krije samo u takovim oštrim, tvrdim licima. Išao je pravilno i odmjereno, te se je moglo vidjeti da taj čovjek ljeti i zimi i po blatu i po suhu stupa istim laganim, al čvrstim korakom.''
GĐA MATKOVIĆ:
''... mati je većma uživala u mlađoj si kćeri, živahnoj i prevrtljivoj Neli, koja je imala sva slaba, ali ne i dobra svojstva materina. Ponosnoj majci godila je više laskava i obijesna Nela nego tiha i pronicava starija kći, premda je dobro znala da joj Anka više od pol kuće uzdržava, a Nela više od pol kuće u nered meće.''
ANKA, njihova starija kći:
''No ta njihova bojazan bila je posve suvišna, jer kad je Anka prvi put zaplesala s Lujom, zapelo je svačije oko o visoku krepku djevojku snažnog i pravilnog struka, te stidno oborenih očiju, koje su bile posve zastrte dugim crnim trepavicama. Zamalo, pa cijelo društvo motrilo samo nju; neka nepatvorenost, svježost kao jutarnji gorski zrak nadahnjivala je sve njene kretnje, sve je bilo istinito i naravno na njoj; ona se nije trsila da bude interesantna, da se pred svima istakne - al baš zato odsijevala njezina prikaza osobitim čarom iz hrpe gospođa, odjevenih na sve načine, samo da što sigurnije obrate pozornost na se.''
NELA, njihova mlađa kći:
''Ona je očaravala i idealiste i materijaliste, svi su ti mladići ginuli za njom, svi su joj pjevali pjesme, a možda ni jedan nije znao zašto je upravo ljubi. U njoj je bilo nešto, čim te je tako reći prisilila da se baš u nju prvi put zaljubiš. (...) Nju narav nije nadarila dubokim čuvstvom, ona nije ni znala što je prava ljubav. Svi njezini osjećaji, sve njezino čuvstvovanje nije imalo korijena u njezinu srcu, nego na površini njezina lica. Ona je govorila svakim svojim pogledom, svakim živcem lijepih svojih usana, al ona sama nije znala što je govorila, jer njezine riječi nisu tekle iz duše, nego ravno s jezika.''
LUJO, njihov stariji sin:
''Te mu se misli taj čas po mozgu vrzle, no kad mu toj mješavini čuvstava iznenada pred dušom niknu slika njegova krasnog sina, visokog i krepkog kao hrast, sa tek probijajućim brčićima na ispupčastim rujnim usnama, sa onim nemarišnim držanjem, i elegantnim odijelom, koje je kao saliveno na njemu stajalo...''
VINKO, njihov mlađi sin:
''Vinko je bio zadnje dijete u kući; od mladosti krupan i nezgrapan, nije nikako bio slika ljepuškastomu Luji; u školi se je pokazivao veoma tvrdoglavim, bježao je od nje, kad god je samo mogao, te trkao po lovu za pticama i ribama; osim oca nije nitko za njega puno mario, nigda nije dobio nove odjeće, nego uvijek iznošene Lujine, pa je već i u tom odijelu izgledao kao pribjeglica, kao tuđe dijete u kući.''
VLATKO LEŠIĆ:
''U takovim zanosnim trenucima bio je Lešić upravo krasan. Blijedo njegovo, dosta mršavo lice, koje je već prema utiscima časovito mijenjalo boju - od zelene do crljene - veoma energično čelo sa oštrim izrazitim nosom, bili su jasan znak da se osobiti svijet u toj glavi vrze. (...) Po blijedom licu i dubokom pogledu sudile su raskalašene žene, da je pohotan; po mučaljivosti - jer u veselom društvu obično je šutio - sudeći, mislili su neki da ga nesreća bije - dok ih je malo znalo, da duša njegova gramzi neprestance za ljepotom i istinom; da njegovo srce izgara od veselja nad dobrom, a savija se od muke i boli nad zlom stvari...''
GOSP. i GĐA VUKOVIĆ
URBANITZKY
NEUMAYER:
''... te se ubrzo pridružila gospodinu Neumayeru, mladu još čovjeku idealne visine i tančine, sa plavim ''cvikerom'' na velikom oštrom nosu, blijeda lica i dugačkih prstiju, kojima je neprestance navlačio bijele kao snijeg i jako prostrane manšete. Bio je to čovjek u dvadeset i šestoj godini, tek nedavno imenovan činovnikom kod financijalne struke, te njegovoj vanjštini nije ništa nedostajalo, a da ga vrpoljiva Nela ne bi držala galantnim i zanimljivim...''
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: hladni, oholi ton, laskava i obijesna Nela, pronicava Anka, patvorena ljepota, iskrivljena istina
- usporedbe: kao da želi oca pripraviti na sadržaj lista, kao da se boji kazatikao crkvica
FABULARNI TIJEK:
1. Opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
2. Poziv na ples
3. Uspoređivanje Nele i Anke
4. Poziv Lešića na gumno «Čardačine»
5. Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
6. Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
7. Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
8. Pripreme oko vjenčanja
9. Vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
10. Vjenčanje Nele, raskošno i veselo
11. Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između supružnika
12. Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
13. Lujo ne može naći posao
14. Nela propada
SADRŽAJ:
Jednog je kolovoskog popodneva stari Matković šetao i naišao na nekoliko kola natovarenih snopljem pšenice. Obratio se seljacima na kolima zaprijetivši im da više neće raditi kod njega ako budu kasnili, no oni su znali da će to njegovo loše raspoloženje proći za koji časak. Matković je uskoro stigao kući, gdje se sa svojom gospođom i starijom kćeri Ankom porječkao oko kruha, no Anka ih je sve ubrzo pomirila. Dolazi poštar i donosi dva pisma: jedno od sina Luje iz Zagreba, a drugo od kćeri Nele iz R., nedaleke varoši, te jedan službeni spis od gospoštijskog ravnateljstva i ''Bazar'', adresiran na gospođu Matković. Sin Lujo traži još novaca, no Matković kaže kako mu ne da više. Anka odlazi do majke. Gospođa Matković čita Nelino pismo; ova joj piše kako se mladići otimaju za nju, kako joj druge djevojke zavide. Gospođa žali što i Anka nije takva i govori joj da moraju ići k Neli u varoš na ples da Anka upozna kakvog mladića jer ju je već strah da se Anka nikad neće udati u ovom selu.
Matković je svakodnevno ustajao u 4 sata ujutro, a Anka bi mu tada već pripremila kavu te bi on zatim odlazio na imanje (gumno). Tog je jutra izbrojio Anki novce da pošalju Luji te otišao na gumno, a Anka se zatim lati svakidašnjeg kućanskog posla, a onda Luji napiše pismo. Tada ulazi gđa Matković, pije kavu, a nakon nje ulaze i Vlatko Lešić i Matkovićev mlađi sin Vinko, te sjedoše za stol jesti. Gđa Matković im prigovara što su dvije noći noćili na gumnu, a nisu došli kući. Započinju razgovarati o svemu i svačemu, a između Anke i Lešića ''frcaju iskre''. Zatim razgovaraju o tome kako je spavati na gumnu, a Lešić nadodaje da ga je na rad na gospodarstvu ponukao velik broj mrtvog kapitala u zemlji. Tu nastavljaju razgovor o klasama. Lešića je gđa Matković uvijek uspoređivala sa sinom Lujom i nije joj se Lešić baš sviđao. Nakon svega toga Lešić i Vinko odlaze, a Lešić uputi Anki takav pogled da se ona sva zarumenjela.
O KNJIZI:
IZDAVAČ: Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1997.
PREVEO: dr. Milan Bogdanović
ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: komedija
O DJELU:
U "Oluji" (''The Tempest'', 1611.) Shakespeare nas vodi na samotan otok na kojem je sva radnja odraz nekadašnjih burnih događaja i doživljaja. Prospero je milanski vojvoda koji nakon progona iz Milana živi na otoku s kćerkom Mirandom. Njegova moć leži u knjigama, u duhovnom znanju koje je toliko izoštrio tijekom dvanestogodišnjeg boravka na otoku da je zavladao čak i prirodnim silama. Pustolovine i otkrivanje nepoznatih svjetova, ljubav, čežnja za nježnošću, dodir s onim tajanstvenim i nevidljivim oko nas, susret s naoko bajkovitim svijetom, sve je to samo dio velikog bogatstva koje se krije u jednom od najljepših oproštaja od svijeta kazališta i života.
Glavni junak Prospero pita se što je taj pusti otok ako ne samo kazalište u svojoj biti, stvarnost koju on pokušava humanizirati, ali ne uspijeva. Prospero na kraju predstave odbacuje čarobni štapić i knjigu, odriče se moći i stvaralačkog čina baš kao što Shakespeare sažimlje jedan aktivan i uspješan život, smatra redatelj Kunčević. Dodaje da se "Olujom" Shakespeare oprašta sa svijetom, pisanjem, teatrom i svojim životom, što je glavna poruka djela.
Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane. U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PROSPERO, prevareni milanski vojvoda
ARIJEL, vjerni duh koji pomaže Prosperu u svakoj situaciji
ALONSO, napuljski kralj
FERDINAND, Alonsov sin
MIRANDA, Prosperova kći
SEBASTIAN, ALONSO i GONZALO, Alonsovi pomoćnici
CALIBAN, sin vještice Sycorax i Sotone, nakaza
STEFANO i TRINCULO, pijanac i šaljivac
KRATAK SADRŽAJ:
Brod na moru, oluja sve uništava. To se sve zbilo kad se družina vraćala iz Tunisa, s vjenčanja Claribelle.
Na brodu se nalazi napuljski kralj Alonso i njegovi vrli pomoćnici Sebastian, Antonio i Gonzalo.
Tu im oluju šalje Prospero u znak protesta jer su ga oni protjerali iz Milana, u kojem je on bio vojvoda. On sve to čini preko svog sluge duha Arijela. Arijel je prouzročio oluju u obliku vjetra, no svi su članovi posade sad na sigurnom, a tome se najviše raduje Prosperova kći Miranda.
Zatim Prospero spominje vješticu Sycorax koja je sa samim Sotonom začela rugobu Calibana, nakaznog roba. Prospero je Calibana naučio govoriti, pa sad ovaj stalno psuje.
ŽIVOTOPIS:
Friedrich Schiller rođen je 1759. a umro je 1805. godine.
Njemački je dramski pisac i pjesnik, a također i posljednji predstavnik Sturm und Drang-a.
Bori se za slobodu ličnosti i politički je aktualan. Napada društvenu pokvarenost i feudalni apsolutizam.
S Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti (ideali).
Djela: ''Razbojnici'', ''Pjesma o zvonu'', ''Oda radosti'', ''Fiescova zavjera u Genovi'', ''Don Carlos'', ''Spletka i ljubav''...
O DJELU:
Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.
''Razbojnici'' i ''Spletka i ljubav'', Schillerove mladenačke drame, protest su genijalnog mladića koji je osjećao život onako kako su ga osjećali najnapredniji ljudi njegove zemlje. U njima je sadržana istina o poniženju i veličini čovjeka u onom vremenu, i to u takvom obliku da gledateljima progovara neposredno i uzbudljivo.
Schillerov dramski prvijenac „Razbojnici“ uz Goetheove „Patnje mladog Werthera“ najpoznatije je djelo književnog pokreta Sturm und Drang, koji označava prekid s prosvjetiteljstvom te najavljuje početak romantizma. Drama „Razbojnici“ priča je o braći Moor, mlađem Franzu, koji, služeći se lažima i prevarom, plete mrežu podvale i kuje urotu protiv starijeg Karla kako bi ga otac razbaštinio, a djevojka zamrzila. Drama je doživjela silan uspjeh, a Schiller je preko noći postao slavan.
VRIJEME RADNJE: razdoblje od dvije godine
MJESTO RADNJE: Njemačka
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: posve dobro, zgodniji čas, izgubljenog brata, časno ime
- usporedba: kao smrt, kao štakori
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MAXIMILIAN von MOOR, grof - vladar
KARL i FRANZ, Maximilianovi sinovi
AMALIA von EDELRICH
slobodoumni mladići, kasnije razbojnici:
- SPIEGELBERG
- SCHWEIZER
- GRIMM
- RAZMANN
- SCHUFTERLE
- ROLLER
- KOSINSKY
- SCHWARZ
- HERMANN, nezakoniti sin nekog plemića
- DANIEL, sluga grofa Moora
pastor MOSER
katolički svećenik
četa razbojnika
sporedna lica
KARL MOOR: borac protiv ljudskoga zla i licemjerja koji i sam čini zlo, pa svjestan svoga čina sam odlučuje okončati postojanje tog zla, čak i u sebi samome. Oličenje je romantičkog junaka: buntovan je, preosjetljiv, ekstremnih reakcija i osjećaja, nije spreman činiti kompromise sa svijetom prosječnosti i nedosljednosti kojim je okružen. Spletka njegova brata ne uspijeva do kraja uništiti vjeru u ljudsku humanost, svojim činom dokazuje da je u stanju razoriti i vlastiti život da bi dokazao valjanost svojih ideja. Na kraju, kažnjava samoga sebe i najveći je dokaz duboke čovječnosti.
''Fuj, fuj. To mlitavo stoljeće uškopljenika koje nije ni za što drugo no da prežvakava djela prošlosti, da drevne junake izopačuje svojim komentarima ili da ih oskvrnjuje svojim tragedijama.''
FRANZ MOOR: kontrastan lik svome bratu Karlu, uza sve porazne osobine, sudbina ga je postavila u sjeni blistavog Karla. Bolna spoznaja o manjoj vrijednosti, tako surovo i realno razobličena u Karlovu prisustvu, Franza je navela na ogorčenu reakciju osvete onom koji zaista nije kriv, i usto mu je brat.
KRATAK SADRŽAJ:
Uviđajući superiornost svoga brata u svakom pogledu, Franz Moor nastoji na nepošten način izboriti mjesto koje u očevu srcu, a i u oporuci, zauzima Karl.
Zbog sasvim neznatnih mladenačkih grijeha, ali pod dojmom teških kleveta kojima Karlovu ništavost dokazuje Franz, stari i bolesni Moor odluči razbaštiniti voljenog Karla. Karl je, iako mladenački neobuzdan i sklon pustolovinama, u duši pošten i pravedan, pa se zato revoltiran očevom odlukom zaista uputi na stranputicu. Postaje vođa razbojničke družine vođen ogorčenjem i žarkom željom za osvetom nepravednim i nemilosrdnim ljudima.
Franz, iako je postao nasljednik svega grofovskog imanja svoga oca, nema dovoljno strpljenja da sačeka starčevu smrt. Pokušava ga dokrajčiti lažnom viješću da je Karl mrtav. Spletka, međutim, biva loše izvedena i Franz je prisiljen nasilno zatvoriti bolesnog oca, a kako želi baš sve što pripada Karlu, nastoji zadobiti i Karlovu zaručnicu Amaliju.
Kao vođa razbojničke družine, Karl čini ili je odgovoran za mnoga zlodjela. On se zaista gnuša svojih djela, ali je žeđ za osvetom sve potisnula.
Ipak, čežnja za domom natjera ga da se prerušen uputi na očev dvor. Tamo razotkriva sve Franzove spletke, a kada oca oslobodi zatočeništva, odluči se osvetiti zlom bratu. Franz, u silnom strahu od pravedne kazne, izvrši samoubojstvo pa razbojnici koje je po njega poslao Karl dovode samo Amaliju.
Karl razapet između težnje za mirnim životom spoznaje o počinjenim zločinima koji se ne daju izbrisati. Amalija spoznaje da joj bez Karla život ne bi značio ništa, pa radije pristaje umrijeti od njegove ruke nego živjeti bez njega.
Izvršivši tu, za njega najtežu kaznu, Karl se predaje vlastima, postajući tako moralno pobjednik nad svim zlima koja su bila suprotstavljena.
ŽIVOTOPIS:
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedač i dramatičar.
Izuzetna umjetnička nadarenost koju pokazuje već od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragičnim ličnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opće nezadovoljstvo pratit će ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.
O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze.
Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PEČORIN: suvišan čovjek, zasićen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, čak i od sebe samoga. Ne preza ni pred čim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.''
MAKSIM MAKSIMIČ: stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kći iz kavkaskih planinskih bespuća, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbičeva konja. Jako voli Pečorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pečorinov odnos prema njoj.
KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.
VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.''
''Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.''
KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.
ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873., a najveći je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio učitelj.
Završivši učiteljsku školu, Šimunović i sam postaje učiteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tuđinac'', ''Porodica Vinčić''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.
O ŠIMUNOVIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA:
Postoji strogo određeni subjektivni odnos pisca koji je dominantan i kome je podređeno sve, od fabule do kompozicijske strukture.
Osnovne teme: ljubav i smrt. Na taj način pisac svojim likovima nameće nužnost doživljavanja, emocionalnih uzbuđenja, potisnuvši događaje da bi dao prednost psihološkoj karakterizaciji likova.
Svim je likovima zajedničko: fatalno osjećanje nemoći i slabosti u borbi sa životom i prirodom, nemoći za koju nisu izravno krivi i iz toga proizlaze i njihovi unutarnji sukobi, traume, tuge i tjeskobe.
Stvarna je modernost Šimunovićeve proze više-manje prisutna u svim ostalim proznim tekstovima (npr. ''Mrkodol'').
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijest
VRIJEME RADNJE: oko 1905. godine
MJESTO RADNJE: manastir Draga i okolna sela
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna
- usporedba: kao spuž
- onomatopeja: ćukne, zakrikne
- spomenute su i pjesme koje pjevaju: '' - Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore među kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraća se pjesma i tužna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BOJA: kći mlinara Joviše, 14 godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge djevojke, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su ju prozvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli: kao mramor. Govorilo se da je i njezina majka bila takva.
''I kosa je u nje nekako čudnovata; valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, čvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vreću brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeni đuli*, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vreće.''
JOVIŠA: mlinarev sin, a njegova je kći bila Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva. Otac ju je Joviša u početku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krčmi pored mlina.
ILIJA (Elias Kurtović): krčmarev sin koji se vratio iz vojske. Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i mast kojom je mazao brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojničko odijelo: tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao kod svih namastirčana, bilo okruglo i crveno.
''Ilijica nije imao dugo i žuto bolesno lice, već puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i kašljucave već visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu je to služilo.''
KRATAK SADRŽAJ:
U cijeloj se krajini znalo za namastirčane koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastirčani. Tu su bile dvije crkve: stara, malena, crna bez zvonika i nova, bijela, velika sa zvonikom.
Blizu manastira izlazi potok Sitnica, a malo se dalje nalazi omanje jezero za koje kažu da nema dna. Manastir i sve su ostale kuće od temelja do polovine zarasle u mahovinu. No svi su u tom kraju bili zdravi, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Njihove su se djevojke udavale kada im je bilo četrnaest-petnaest godina, a često i mlađe. Sa osamnaest su se godina već smatrale usidjelicama. No nevjeste su sa trideset godina puke starice, ali ne smeta, samo da mogu roditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namastirčanin Musa liječio im je rane od kolaca i noža, a za druge se bolesti ovdje nije ni znalo. Musa se jedino nije razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja, kojoj je bilo četrnaest godina. Bila je vitka i bijela, krupnih očiju, no namastirčani kažu da je suha i žuta i zato su govorili da je bolesna. I tako su ju nazvali Muljika jer je bijela kao mekani bijeli kamen. U gradu bi rekli da je bijela kao mramor, a govorilo se i da je i njezina majka bila takva.
Kći se pokojnog kaluđera bila udala za mlinareva sina Jovišu, a kći im je bila Muljika. Muljika nije imala ni brata ni sestru i zato je uvijek pred ocem bila za sve kriva. Otac ju je u početku volio, a kasnije tukao, pogovoto kada bi se napio u krčmi. Krčmar je imao tri kćeri koje je udao i dva sina je oženio, a sin mu se Ilija sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode, Ilija izvadi ogledalo, češalj i mast i namaže brkove i kosu te ode šetati u šumu.
Na jednoj od tih šetnji ugleda Boju kako čuva stado ovaca. Kada ju je ugledao, odmah se zaljubio u nju: sve kićene rečenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama iščezoše pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Kad se Ilija htio oženiti Bojom, otac i majka mu to u početku nisu dopustili i Muljika plače zbog toga. Ali ipak stari Petraš dolazi u mlin da se dogovore za prošnju i pir, a Muljika cikne: ''Ne daj ti mene, ćaća mili!'' Došli su i svatovi. Tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.
Mete snijeg, a Draga opet oživjela jer je došao Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina, samo Ilija pognute glave korača po krčmi. Muljika već mjesec dana leži, ne tuži se na bol, iz postelje ne može, već samo gucne po malo vode. Zvali su Musu, ali ni on ne zna što joj je. Svima je već dodijala, samo Ilija katkad kradom zaplače. Petraš tješi sina da Muljika neće umrijeti, nego će samo tako ležati i ništa ne raditi. No nije bilo tako.
Nakon dva dana Muljika umre. Sutradan su namastirčani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj iskopali u smrznutoj zemlji. Netom nakon što je grob mlade Boje bio zasut zemljom, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
ŽIVOTOPIS:
Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1450. - Split, 5. siječnja 1524.) hrvatski je književnik i kršćanski humanist, ''otac hrvatske književnosti''. Često mu se dodijeva i atribut Splićanin.
U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se gdje je studirao, možda u Padovi. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi "Molitva suprotiva Turkom". Povremeno je putovao u Veneciju i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.
Marulića se naziva ocem hrvatske književnosti, učenim pjesnikom, poeta doctus te kršćanskim pjesnikom, poeta christianus. Biografiju mu je napisao Frano Božičević Natalis, nazvanu Vita Marci Maruli Spalatensis ("Život Marka Marulića iz Splita").
Djela: ''Judita'', ''Suzana'', ''Molitva suprotiva Turkom'', ''Tužen'je grada Hjerozolima'', ''Anka satira'', ''Poklad i Korizma'', ''Spovid koludric od sedam smrtnih grehov'', ''Evanđelistar'', ''Pedeset priča'', ''Propovijed o Kristovu posljednjem sudu'', ''Pouke za čestit život s primjerima'', ''Davidijada''...
VRSTA DJELA: biblijsko-vergilijanski ep
O DJELU:
''Judita'' je napisana 1501., a tiskana 1521. godine.
Sastoji se od 6 libara (pjevanja), u svakom je podjednak broj slogova. Dominira svijest o simetriji.
Judita je židovska junakinja, a pojavljuje se na kraju trećeg libra.
Ima eksplicitnu priču - Judita i Holoferno, te alegoriju - pobožnost / oholost (uzvisiti se na mjesto Boga)
Preko Holoferna Marulić predstavlja glavnu ideju epa - OHOLOST.
Postoje i katalozi (= figura nabrajanja, nadmašivanja; kumulativna stilska figura): 1. katalog lijepih žena, 2. katalog hrabrih žena, 3. katalog pijanaca.
U Bibliji:
- nema invokacije (zazivanja Boga)
- 12 000 konjanika
- nema opisa vojske
- spominje se molitva
- udovica 3 godine i 4 mjeseca
- sandale
- ulje, vino
- udarila ga dvaput
- odsjekla Holofernu glavu mačem
U ''Juditi'':
- invokacija
- nema konjanika
- opis vojske
- cijela molitva
- udovica 3 godine i 6 mjeseci
- čizmice
- kruh, ulje, vino, sir
- udarila ga jednom
- ubila Holoferna njegovim nožem
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
JUDITA: pobožna, posti, guši požudu postom, kostrijet;
- ubojica - ubila Holoferna, uljepšavanje (4. pjevanje), prepredenost, laž, unaprijed smišljen plan
- svetica - Božje nadahnuće, opis kreposnog života (3.pjevanje)
HOLOFERNO: ohol, gastro-navike, žudnja, kićena odjeća
''On ti je sjedio oholo, visoko, i naširoko gledao vojsku. Krvavo mu oko, crveno lice, brada mu prosijeda, debeo trbuh. Znojio se i zimi, tako je bio debeo, obao kao neuškopljen ovan. Ovio se svilenim pojasom, objesio gajtane urešene biserom.''
KRATAK SADRŽAJ:
Libro prvo:
Marulić smatra Juditu presvetom, Bog daje snagu njezinim djelima.
Slavohlepni medijski kralj Arfaksad sazida grad Ekbatan. Mislio je da mu nema ravnoga po moći, no porazio ga je Nabukodonozor kod Eufrata.
Nabukodonozor je darovao sve koji su se hrabro borili, svjestan da je uz njihovu pomoć postao nepobjediv. Šalje glasnike u okolne zemlje da mu se podlože, no oni su to odbili, zbog čega se on zakleo prijestoljem da će ih ubrzo pokoriti. On je gladan osvajanja, hoće da mu sva mjesta na svijetu budu pokorena, ali prvo želi osvojiti one koji su ismijali njegove poklisare (poslanike). Zove Holoferna. Hvali ga i zapovijeda mu da ode na zapad i osvoji sve gradove i krajeve.
Holoferno je išao na začelju vojske (crveno-bijela zastava).
Libro drugo:
Holoferno je prešao Asiriju, zarobljava i pljačka, ubije one koji mu se opiru. Narod mu od straha sve predaje, mole ga da ih primi u miru, i on ih uzima bez nasilja.
Svećenik Eliakim piše pisma narodima da se bore, da čuvaju jeruzalemski zid, govori da je spas u molitvi.
Holoferno se razbjesni kada čuje da su Židovi spremni na boj. Vojnik Akior mu objašnjava da oni vjeruju u jednog Boga koji ih je izveo iz egipatskog ropstva i da je On uvijek uz njih, a može ih se pobijediti samo ako više nisu u Božjoj milosti. Svi se ljute na Akiora zbog tih riječi.
Libro treto:
Svezali su Akiora za drvo ispred Betulije kako bi ga Betuljani ubili, no poglavari Karme i Ozija spašavaju Akiora jer on vjeruje u Boga. Prirede mu gozbu, paze da se ne ozlovolji.
Kada je vojska došla pod grad, gađali su ju kamenjem.
Nakon 20 dana Holoferno je zaustavio vodu koja je tekla u grad i postavio stražu kod zdenca. U gradu je zavladala suša i žeđ. Narod moli Oziju da pregovara s Holofernom, da se preda. To ga rastuži i nagovara narod da pričekaju još 5 dana da im Bog pošalje pomoć.
Judita je sve nadmašila ljepotom. Živi prečisto otkad je udovica. Samo je željela služiti Bogu, molila se u sobi pod krovom, zatvorena sa sluškinjom Abrom. Posteći je usprezala spolni nagon, nosila vrećišta od struna ispletena, davala je milostinju jer joj je Bog ostavio mnogo blaga. Ona je kći Meranija, iz roda Simeona. Muž joj se zvao Manaše, ubilo ga je sunce prije 3 godine i 6 mjeseci.
Judita se rasrdila jer su se odlučili predati za 5 dana ako im Bog ne pošalje pomoć. Ona spominje Abrahama, Izaka, Jakova, Mojsija, koji nisu iskušavali Boga, a bili su spašeni. Ona čvrsto vjeruje u Božju pomoć. Kaže im da će noćas izići sa svojom sluškinjom i neka se svi mole dok se one ne vrate.
Libro četvrto:
Kada oni odu, Judita uđe u sobu, pospe pepeo po glavi i obuče vreću, te se pomoli Bogu da joj pomogne te da omami Holoferna kako bi mogla izvršiti čin. Poslije molitve se okupa, namiriše i lijepo obuče s namjerom da zavede Holoferna. Njeno ukrašavanje ne bijaše bludno, već prožeto svetom ljubavlju. Bog joj je dao čar kojoj nitko nije mogao odoljeti.
Prije nego je pošla Holofernu, spremila si je jelo: kruh, sir, vino, ulje, prgu. Marulić ju uspoređuje s raznim ljepoticama i heroinama.
Kada je odlazila, svi su se molili da uspije. Holofernovim vojnicima se predstavila kao Judita koja bježi iz Betulije, hoće do Holoferna da ga razveseli - reći će mu kako da bez žrtava osvoji grad.
Kada dođe do njega, slavi ga i govori mu laži o Jeruzalemu. Holoferno priznaje da mu je Judita razumom i ljepotom osvojila srce.
Libro peto:
Judita ne želi jesti njihovu hranu, nego ono što si je sama spremila. Molila je Holoferna slobodu kretanja po logoru na 3 dana. Četvrti dan Holoferno napravi gozbu i pošalje Juditi slugu Bagou da joj kaže neka se useli k njemu, no ona to odbija (poredba ribara koji spusti udicu i zakvači ribu). Uređena odlazi njemu na večeru. Nutka ga da što više pije pa da zaspi (Marulić nabraja povijesne pijance).
Holoferno je pijan (popio i pojeo za dvojicu). Abra i Judita same su ostale s Holofernom u njegovu šatoru, svi ostali su se ponapijali i otišli spavati. Judita se približi postelji na kojoj je spavao Holoferno, ruke digne do nebesa, klekne i pomoli se Bogu da joj da milost da izvrši Njegovu volju, zaziva Ga da sada dođe i spasi Jeruzalem. Tiho skine nož koji je visio na stupu te ga zakolje. Abra mu stavi glavu u bisage i one odlaze kući.
Građani slave Juditu i Boga.
Libro šesto:
Judita govori ljudima da ujutro s oružjem odu na zidove, ali da ne potežu sve dok vojnici ne vide da je Holoferno mrtav i njegovu glavu na zidinama.
Vojnici se uplašiše i pobjegoše.
Judita postane slavna. Umrla je sa 105 godina.
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
VRSTA DJELA: povijesni ep
TEMA: Povijest Osmanove propasti (u 1.,2., te 16.-20. pjevanju)
MJESTO RADNJE: Carigrad (1,. 2., 16.-20. pjevanje); Varšava, Smederevo (3.-12. pjevanje); pakao (13. pjevanje)
O DJELU:
Djelo je pisano osmeračkim katrenom, a rima je abab.
Hoćimska se bitka dogodila 1621. g., a radnja epa se događa 1622. g., mir je sklopljen 1623. g.
- gobleni (tapiserije) s prikazom Hoćimske bitke u 11. pjevanju (ima ih 6):
1. polazak turske vojske iz Carigrada
2. Vladislav okuplja vojsku
3. prikaz obiju vojski
4. slika poljske vojske po skupinama
5. Hoćimska bitka
6. bijeg turske vojske
KRATAK SADRŽAJ:
1.pjevanje:
Sultan Osman II., ojađen zbog prošlogodišnje Vladislavove pobjede kod Hoćima, konstatira da je nedisciplina i kukavičluk nekad slavne turske vojske uzrok hoćimskog poraza. Odlučuje otići na Istok po nove vojnike, te odbaciti porok i vladati kreposno kako bi osvojio svijet. Svoje odluke priopćuje Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Da bi pred vojskom prikrio prave namjere, svoj put na Istok razglasit će hodočašćem (ćaba) i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona.
ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: komedija
O DJELU:
''San Ivanjske noći'' napisan je u vedroj fazi Shakespearova stvaranja. Predstavlja spoj komedije i pastorale.
Radnja se odvija na 3 plana - dvorskom, pučkom i vilinskom:
1. dvor kralja Tezeja; ljubavni jadi dvorjana
2. atenski obrtnici pripremaju igrokaz za svadbu
3. čarolije Ivanjske noći (*Ivanjska noć, 21.06. - dan sv. Ivana Krstitelja, najdulji dan i najkraća noć, u narodu posvećena nadnaravnim stvorenjima)
Najslabije je uspio prikaz dvorskog društva, najkomičnije obrtnici, a najlirskije vile i vilenjaci.
Shakespeareov "San Ivanjske noći" bez sumnje je jedno od najrazigranijih i najlepršavijih, ali i fabulativno najkompleksnijih djela velikog dramskog pjesnika. Tri osnovne niti priče spajaju se i prepliću nadahnuto, slobodno i razbarušeno, pozivajući redatelja i glumce da sami otkriju i oblikuju svoj put kroz predstavu, kao i njen put do publike. Pri tome nam "dvorski zaplet", s nekoliko ljubavnih odnosa, nudi, uvjetno rečeno, melodramu, svijet zanatlija ključa začudnim humorom, a onostranost vilinskog carstva zavodi svojom snovitošću.
MJESTO RADNJE: Atena i obližnja šuma
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
TEZEJ, atenski vojvoda
HIPOLITA, amazonska kraljica, Tezejeva vjerenica
EGEJ, starac, otac Hermijin
LISANDAR i DEMETRIJE, mladići, zaljubljeni u Hermiju
HERMIJA (niska crnka), Egejeva kći, zaljubljena u Lisandra
HELENA (visoka plavuša), zaljubljena u Demetrija
FILOSTRAT, Tezejov dvorski meštar
KLIN, tesar (PROLOG u međuigri)
VRATILO, tkalac (PIRAM u međuigri)
FRULA, krpač mješina (TIZBAu međuigri)
SURLA, kotlokrp (ZIDu međuigri)
GLAD, krojač (MJESEČINA u međuigri)
TUTKALO, stolar (LAV u međuigri)
OBERON, vilinski kralj
TITANIJA, vilinska kraljica
MALIK (Robin Veseljak), vilenjak, Oberonov šaljivac i pomoćnik
GRAŠKOV CVIJET, PAUČINA, METULJ, GORUŠIČNO ZRNCE, vilenjaci u Titanijinoj službi
SADRŽAJ:
Vojvoda Tezej i Hipolita spremaju se za vjenčanje, kad stigne Egej s kćeri Hermijom i moli vojvodu da joj naredi da se uda za Demetrija. Tezej naređuje Hermiji da posluša oca u roku od mjesec dana, inače mora poći u samostan ili umrijeti. Ali Hermija voli Lisandra, te njih dvoje odluče pobjeći i sastati se u šumi. Hermija to povjeri prijateljici Heleni, a ova kaže Demetriju, u kojega je zaljubljena. Tada Demetrije pođe u potjeru za ljubavnicima, a Helena u potjeru za njim.
Skupina se atenskih obrtnika pod vodstvom tesara Klina sastaje radi dogovora o komadu na temu Pirama i Tizbe koji žele izvesti na Tezejovu vjenčanju; oni odluče uvježbati predstavu u šumi.
Oberon i Titanija, vilinski kralj i kraljica, svađaju se oko podmetnutog dječaka kojega je Titanija ukrala. Nezadovoljni se Oberon osvećuje tako da naredi vilenjaku Maliku da nađe poseban cvijet koji će iscijediti Titaniji na oči kad zaspi. Zbog toga će se ona zaljubiti u prvo živo biće koje vidi nakon buđenja. Videći da Demetrije odbija Helenu, Oberon kaže Maliku da iscijedi sok i na Demetrijeve vjeđe. Ali Malik pogriješi i to učini Lisandru, koji se probudi i zaljubi u Helenu, te pođe za njom ostavljajući Hermiju samu.
Obrtnici počinju pokuse nedaleko od mjesta gdje je usnula Titanija. Malik se uplete u njihov posao i tkalcu Vratilu nasadi magareću glavu. Njegovi se prijatelji uplaše i razbježe, probudivši usput Titaniju. Ona se zaljubi u Vratila i zapovijedi vilenjačkoj pratnji da ga dvore kao gospodara.
Hermija ide u potragu za Lisandrom, misleći da ga je Demetrije ubio. Oberon je ljut na Malika zbog pogreške, pa mu zapovijeda da dovede Helenu, a Demetriju nalijeva sok u oči. Dolazi Helena, a za njom Lisandar moleći ju za ljubav; uto se budi Demetrije, pa ju ion moli za ljubav; zatim dolazi Hermija koju kori Lisandar, a Helena misli da se svi rugaju njoj. Demetrije i Lisandar zazivaju jedan drugoga na dvoboj. Malik oponaša njihove glasove i voda ih po šumi dok ne padnu u san. tada Malik stavlja protivan sok na Lisandrove oči da mu se vrati ljubav prema Hermiji. Oberon također oslobađa Titaniju od čari jer mu je u međuvremenu dala onog dječaka.I Malik skida magareću glavu s Vratila.
Tezej i Hipolita stižu u lov, skupa s Egejom, te nađu u šumi usnule ljubavnike. Saslušavši njihovu priču, Tezej odredi da svi pođu u Atenu i vjenčaju se kako žele, usprkos Egejevu prigovoru. Vratilo se vrati svojim prijateljima te nastave uvježbavati predstavu.
Poslije svadbene večere, Tezej izabere priču o Piramu i Tizbi koja se izvodi pred svim ljubavnicima. Oni se zatim povlače, a Oberon i Titanija u plesu i pjesmi svima požele blagoslov.
Naposljetku se Malik oprašta s publikom.
Egej govori Hermiji:
ŽIVOTOPIS:
Jean Racine rođen je 1639., a umro je 1699. godine.
Najslavniji je predstavnik francuske klasicističke tragedije.
Odgojen je u duhu jansenizma (religiozno-društveni pokret 17.st. po kojem je svijet isprazan i pokvaren, a čovjek zao i nemoćan).)
Racine stvara niz tragedija, u kojima se pridržava klasicističke poetike te strogom jednostavnošću izraza prikazuje sukob između osjećaja dužnosti i razorne snage strasti kojima podležu junaci njegovih fino psihološki razrađenih tragedija.
Tragedije: ''Andromaha'', ''Britanik'', ''Ifigenija'', ''Fedra'', ''Esther'', ''Athalie''.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija u 5 činova
TEMA: Ljudska razapetost između strasti i krivnje. Strastvena ljubav i mržnja kraljice Fedre.
IDEJA: Kršenje društvenih normi vodi u smrt
MJESTO RADNJE: Atena
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: blijeda, izbezumljena, kriva, nemoćna
- usporedba: ko maćeha
- metafora: ''To nije više plamen što pritajeno žeže.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FEDRA: Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom. Kasnije, shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.
(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).
''Čim spazih njega, stadoh, ni mrtva niti živa...''
TEZEJ: sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac i kao takav, uzor je svome sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli sina. Također častan čovjek; misleći kako će se iskupiti, sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.
HIPOLIT: sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonki. Žrtva je tragične sudbine. Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek. Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.
KRATAK SADRŽAJ:
Hipolit govori svom odgojitelju Teramnenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6 mjeseci. Teramnen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i kloniti ružnih mjesta. Teramnen ga pita bježi li možda od ljubavi prema Fedri, a Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju. Teramnen ga moli za pravi razlog njegova odlaska; Hipolit se boji svoje ljubavi Aricije, misli kako će mu ona uzeti vlast.
| < | rujan, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
(17.4.) Stavljen novi sadržaj "Šest osoba traži autora"
(21.7.) Stavljen novi sadržaj "Hamleta"
Imate li kakav prijedlog ili uočite kakvu pogrešku, javite na mail radi što bržeg ispravljanja! Unaprijed hvala!
e-mail: anna11b@yahoo.com
NAPOMENA: Lektire koje su manje detaljno napisane takve su zbog manjka vremena i volje. Stoga se trudim napisati što detaljniji kratak sadržaj i karakterizaciju likova kako biste i tu mogli naći još neke dodatne stvari koje bi vam mogle poslužiti u pisanju lektire. Dakle, u dogledno će vrijeme sve lektire biti što detaljnije, stoga malo strpljenja.
posjetitelj(a)
od 2.9.2011. :
* ANA KARENJINA, Tolstoj
* ANTIGONA, Sofoklo
* BARAKA PET BE, Krleža
* BEZ TREĆEGA, Begović
* BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE, Cervantes
* BOŽANSTVENA KOMEDIJA (PAKAO), Dante
* BRADA, Kamov
* BREZA, Kolar
* CAMAO, Matoš
* CID, Corneille
* COMBRAY, Proust
* CRNI MAČAK, Poe
* ĆELAVA PJEVAČICA, Ionesco
* DECAMERON, Boccaccio
* DERVIŠ I SMRT, Selimović
* DUBRAVKA, Gundulić
* DUGA, Šimunović
* DUNDO MAROJE, Držić
* ĐUKA BEGOVIĆ, I.Kozarac
* EKVINOCIJ, Vojnović
* EVGENIJ ONJEGIN, Puškin
* FEDRA, Racine
* GOSPODA GLEMBAJEVI, Krleža
* GOSPOĐA BOVARY, Flaubert
* GOSTIONIČARKA MIRANDOLINA, Goldoni
* HAMLET, Shakespeare
* JUDITA, Gavran
* JUDITA, Marulić
* JUNAK NAŠEG DOBA, Ljermontov
* KABANICA, Gogolj
* KANCONIJER, Petrarca
* KIKLOP, Marinković
* KOME ZVONO ZVONI, Hemingway
* KORALJNA VRATA, Pavličić
* KRATKI IZLET, Šoljan
* KRIK I BIJES, Faulkner
* LOVČEVI ZAPISI, Turgenjev
* LUTKINA KUĆA (NORA), Ibsen
* MAJKA COURAGE I NJEZINA DJECA, Brecht
* MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK, Brezovački
* MISAO NA VJEČNOST, Leskovar
* MRTVI KAPITALI, Kozarac
* MULJIKA, Šimunović
* NA VODI, Maupassant
* NOVELA OD STANCA, Držić
* ODISEJA, Homer
* OKOVANI PROMETEJ, Eshil
* OLUJA, Shakespeare
* OSMAN, Gundulić
* OTAC GORIOT, Balzac
* OTELO, Shakespeare
* PATNJE MLADOG WERTHERA, Goethe
* PLANINE, Zoranić
* POD STARIM KROVOVIMA, Gjalski
* POSLJEDNI STIPANČIĆI, Novak
* POVRATAK FILIPA LATINOVICZA, Krleža
* PREOBRAŽAJ, Kafka
* PRIJAN LOVRO, Šenoa
* PROCES, Kafka
* PROKLETA AVLIJA, Andrić
* PROLJEĆA IVANA GALEBA, Desnica
* RAZBOJNICI, Schiller
* RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE, Hektorović
* ROBINJA, Lucić
* ROMEO I JULIJA, Shakespeare
* SAN IVANJSKE NOĆI, Shakespeare
* SKUP, Držić
* SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA, Mažuranić
* STOLICE, Ionesco
* STRANAC, Camus
* SUZE SINA RAZMETNOGA, Gundulić
* ŠEST OSOBA TRAŽI AUTORA, Pirandello
* ŠKRTAC, Moliere
* ŠKRTAC, Plaut
* TAJNA KRVAVOG MOSTA, Zagorka
* TENA, Kozarac
* THERESE RAQUIN, Zola
* TRI SESTRE, Čehov
* U GLIB, Novak
* U OČEKIVANJU GODOTA, Beckett
* U REGISTRATURI, Kovačić
* VEČERNJI AKT, Pavličić
* ZLOČIN I KAZNA, Dostojevski
* ŽIVOT JE SAN, De la Barca
free.com.hr
free-ka.t-com.hr
free-ri.t-com.hr
inet.hr
karaka.blog.hr
klub.posluh.hr
knjigice.com
lektire.blog.hr
lektire.clictopic.net
lektire.com.ba
lektire.com.hr
lektire.hrastro.com
lektire.info
lektire.me
lektire.org
lektiree.blogger.ba
lekturija.blog.hr
livada.pondi.hr
misslektira.pondi.hr
mojweb.odlikasi.hr
moje-lektire.com
portalalfa.com
pticica.net
susjed.pondi.hr
sve-lektire.blog.hr
web.vip.hr